Crtica iz dnevnika (5)

Za Antenu M piše: Jovan Nikolaidis

Sred trulih kompromisa i predviđene realnosti ideali postaju invalidi, olupine iz sjenke zaborava, neostvarljiv optimizam. Tuku u mom polusnu, vapiju da izlete iz mojih grudi, iz krletke koju su nečastivi ispleli u prsima samotnika. Dostojanstvo, sa kojim nikoga iz stvarnosti ne mogu prevariti da mi se pridruži, jer ova stanja samoću zahtijevaju. Oni su božanstva iz dvorca osame...

Na što li me podsjeća ova razvijorena pučka trka, neskladna akrobatika rulje oskudnog znanja?! Čemu ovaj sveopšti povrat vjeri i naciji do mjere gorkih zabluda? Stampedo goveda na crkvene porte i dvorišta džamija. Juriš u srednjevjekovlje. U vremenu virtualnih mirakula, samoubilačkog saobraćaja, svijeta natrpanog informacijama, tehnoloških noviteta, okreće se narod tmici.

Nakon netom ućutkane ideološke bajke o zajedništvu, bratstvu i jedinstvu, poslije zakletvi ‘iposlijetitatito’, sred parola nama još uvijek u puku nejasnog neoliberalizma, mi stupamo na novo polje. Po kome su mine, sakrivene među buketima cvijeća od plastike. Dok odumiru rad, red i sigurnost, a cvatu nerad, nered i neisigurnost, straše me neumjereni zahtjevi za lagodama svake vrste, a usred dogme koja ih tobože zabranjuje. Na jednoj strani već stečena hedonistička neumjerenost, na drugoj propovjedi o odricanju, poziv na bezupitnu odanost tlapnjama iz svetih knjiga. Dok narod pseći juri kroz skliski tunel ka podzemlju, traži se let u nebesa. Većina konvertita nadrla je u javnost sa dna društvene ljestvice. Njima rukovode dogmom priučeni gadovi, regrutovani upravo iz onog sloja koji je u prošlom sistemu život uživao najviše, a širio bezbožništvo najupornije, najglasnije.

Fanatičnoj rulji će ovakvi pokazivati pravac u raj nebeski. A svi zapravo kujemo tamnice za siromašne živote, svoja neuredna tijela poklanjamo raspadanju. O dušama našim informacije se još oblikuju u mraku i smradu bogomolja, u mirisavim ćelijama političkih stranaka. Dirigovanu (tobožnju) sugurnost od juče danas je zamijenila sveopšta društvena nesigurnost. Sjutra nam sljeduju tumaranja. Naš jučerašnji socijalizam i sadašnji nejasni neoliberalizam. Očekujemo kataklizmu. Ne živimo, samo prolazimo. Nekoć smo pomalo i živjeli.