Dekomponovanje

Piše: Ana Nives Radović

Jedna je riječ juče razotkrila suštinu kulturne politike današnje Crne Gore – dekomponovan. Riječ čudnovata, pompezna, s prizvukom latinskog i aromom birokratske panike.

Kad je ministarka kulture i medija Tamara Vujović izgovorila da je predmet o spomeniku Pavlu Đurišiću „za nas dekomponovan“, lingvisti su zakolutali očima, a građani, po starom balkanskom refleksu, potrčali da guglaju.

Izvorno, decomponere znači rastaviti na djelove. Rimski orator bi time rastavio argument, a muzičar simfoniju na tonove. U modernoj umjetnosti, dekomponovanje je čin analize, skidanje slojeva da bi se razumjela cjelina. Pikaso je na svojim slikama dekomponovao lica na geometrijske oblike da bi kroz kubizam otkrio dušu. Stravinski je u djelu „Posvećenje proljeća“ razbio tradicionalnu harmonijsku i ritmičku kompoziciju „rastavljajući“ muziku na sirove elemente i ponovo je „sastavio“ u novoj, haotičnoj formi.

A ministarka? Ona je, kako smo juče čuli, dekomponovala logiku samu.

U njenom vokabularu „dekomponovan“ ne znači ni rastavljen, ni analiziran, ni razriješen, već, valjda, „hajde da kažemo nešto što zvuči kao da je gotovo, pa da svi klimnu glavom i prestanu da nam postavljaju pitanja makar onoliko koliko će im biti potrebno da shvate da nijesu dobili odgovor, ali do tada će već imati neko novo pitanje“.

Zamislite taj trenutak u kabinetu.

Savjetnik šapće: „Ministarko, poslanici će pitati šta je s onim spomenikom“.

Ona zamišljeno zuri u plafon, pa odjednom zablista: „Reći ćemo da je dekomponovan“.

„Ali, ministarko, to ne znači ni...“

„Ne prekidaj me! To zvuči pametno“.

I eto, pola Crne Gore pretraživalo je juče „dekomponovan značenje“, dok je ministarka zamišljala kako je upravo održala lekciju iz semiotike.

Ova epizoda, iako naizgled trivijalna, zapravo je fascinantna studija iz kulturne samopercepcije. Ništa tako jasno ne pokazuje stanje jedne kulturne politike kao trenutak kada osoba zadužena za jezik, umjetnost i simboliku uopšte ne zna šta govori. Ili, što je još gore, zna da ne zna, ali računa da će fraza s akademskim prizvukom biti dovoljan dimni signal za javnost: „Mi smo ozbiljni ljudi, mi koristimo riječi koje običan svijet ne razumije“.

To je, u suštini, estetika autoriteta. Da zamijeni smisao zvučnošću kako niko više ne bi pitao za rezultate.

U današnjoj Crnoj Gori spomenici ratnim zločincima stvar su političke poetike, pa riječ „dekomponovan“ postaje metafora cijelog sistema. Rastavljena je svaka vrijednost. Rastavljen je moral na ideologiju, kultura na parole, a jezik na besmisao.

No, uvijek se može reći da smisao nije razbijen u paramparčad. Dekomponovan je.