Praktična formalizacija naddržavne moći

Za Antenu M piše: Nevena Kovačević

Podružnica crkve Srbije u Crnoj Gori zaštićenija je i od bijeloga međeda. To je, jelte, opšte poznati fakat. To je opora, kontrarevolucionalna crnogorska realnost.

I bez takozvanog temeljnog ugovora, crkva Srbije i njeni popovi imali bi povlašćen status. Akcije usmjerene protiv crnogorskoga identiteta, prevashodno zasnovane na kulturno-istorijskoj revizionističkoj retradicionalizaciji, prolazile bi jednako neopaženo, taman kako prolaze i danas.

Akt koji su tajno, ali organizovano potpisali Dritan Abazović i Porfirije Perić, ovoj parapolitičkoj filijali srpskog sveta omogućio je da bude iznad Ustava i zakona, doslovno, iznad države. Što bi se reklo, papir trpi sve. Danas kada se iščuđavamo zbog činjenice da spomenik ubici Pavlu Đurišiću nije oduzet, odnosno iznijet iz crkve u Beranama, valja nam se podsjetiti da Ustavni sud, u navedenom aktu nije našao ništa sporno. A kad Ustavni sud žmuri na flagrantno kršenje Ustava, onda crkva dobija krila za nastavak svoje antihrišćanske misije.

Crkva Srbije, od svoga nastanka, u sukobu je s istorijskim istinama. I ne samo to, u sukobu je i sa hrišćanskim dogmama. Jer, složićete se da posmatrano zdravorazumski, nije hrišćanski pozivati vjernike da se, umjesto oko svetaca, okupljaju oko ratnog zločinca. A upravo je takvu poruku poslao Metodije Ostojić tokom skupa u Gornjem Zaostru, za koji ne mogu upotrijebiti ispravniji naziv osim četničkog divljanja uz blagoslov crkve.

Poziv vjernicima da se od takve, anticivilizacijske i bogohulne retorike ograde ne predstavlja, kako to predsjednik Milatović relativizatorski reče – stigmatizaciju vjernika. Naprotiv. To je poziv vjernicima da ne slijede zločinački put kojim ih vodi paravjerska ispostava, vječito u službi heroizacije četničkih krvoloka. Nekad Maca i Šiljak, danas Draža i Pavle. To nije hrišćansko propovijedanje, već poziv na nove genocide, etnička čišćenja, pogrome i istrebljenja. Jednostavno rečeno – ovjeravanje teritorije i poziv na slobodno pristajanje da teorija krvi i tla, nedovršena devedesetih, bude sprovedena u djelo.

Da nije bilo crkve Srbije, ne bi bilo ni osokoljene horde koja je postavljanjem kipa s likom nosioca Hitlerovog odlikovanja umislila kako je napokon ostvarila dvadesetogodišnji san. A da je, recimo, VDT Milorad Marković proaktivno reagovao na apel nevladinih organizacija kad se onomad u školskom restoranu klicalo Đurišiću, možda bi crkveno-četnička ujdurma bila spriječena. Da bezbjednosnim sektorom ne upravljaju crkveni poslušnici, spomenik se vjerovatno ne bi ni našao u Crnoj Gori, a kamoli bio postavljen uz zaobilaženje svih procedura.

Naknadnom pameću i uklanjanjem spomenika Jusufu čeliću, ministarka kulture i medija nije nas ubijedila da je postala gadljiva na flagrantno kršenje zakona. Sjetimo se da joj nakon crkvenog ukora povodom spomenika Ristu alijas Amfilohije u Beranama slovo zakona nije bilo ni u primisli, pa je brzopotezno preinačila sopstvenu odluku, jer nije zgodno naljutiti popove, ko zna kakva nesreća se može navući. Uostalom, tridesetoavgustovci, bilo da je njihova pročetnička orijentacija otvorena, ili prikladno uvijena u centristički celofan, svjesni su da bez crkvenog agitovanja ne bi bili ođe đe su danas, na funkcijama koje su čvrsto zaposjeli, nesrećnim okolnostima. Strah je, dakle, sasvim prirodan kod onih koje je odbrana svetinja dovela na politički pijedestal, a taj strah je danas, evidentan više nego ikad.

Čusmo i Metodijeve žalopojke o o napadima na ugroženo srpstvo, o diskriminaciji po nacijonalnoj i vjerskoj osnovi, samo zato što saradnika okupatora slave kao heroja i nepobjedivog junaka. Izgleda da su i političari i popovi stasavali zadojeni istim lažima, a za ispravljanje nekih grešaka iz ranog razvoja već je prekasno.

Elem, popovi su u Gornjem Zaostru legitimisali linčovanje i maltretiranje novinara, uputivši time prijetnju i drugim neistomišljenicima koji im stanu na put. Otkrivanje i postavljanje spomenika u crkvu zapravo je demonstracija crkvene sile, pred kojom država očito puzi.

Predsjednik i premijer osuđuju četništvo, ali se ne usuđuju da imenom i prezimenom pozovu na odgovornost Metodija i Joanikija, donekle iz razumljivih razloga. Spajić ne bi da se zamjera ujaku, a Milatović čuva mjesto za neke nove sastanke u crkvenim portama. Zna se đe se pregovara i osigurava naklonost crkve.

Metodijevo, kako veli isljeđivanje, suvišno je i komentarisati, jer je mrziteljska besjeda, koju bi vlastodršci, mogu se kladiti, nazvali slobodom govora, nedvosmislen je pokazatelj crkvenih nakana za raspirivanjem mržnje, čiji su vječiti sijači, a religija, naročito od devedesetih njihovo najubojitije oruđe. . Zanimljiva je, Međutim, reakcija predsjednika opštine Berane Đola Lutovca, koji je, svjesno ili nesvjesno, prepuštanjem neočetnicima da uklone spomenik aminovao kičerajsku paradu, sa sve himnom Srbije. Lutovca od Metodija brani vrh partije, koji se pravio mrtav dok su četnici na Kanli kuli slavili Đurišića, a nosilac Novske liste, čuveni Spajićev progresivac ponosno preuzeo ulogu glavnog govornika.

Reklo bi se da se PES-u, slučajno ili ne, baš ne da da, makar za javnost, iskažu zazor u odnosu na crkvena nedjela. Jer, upravo je njihova poslanica Branka Marković, zahvalila Bogu na kiši, označivši crkveni moleban uspješnim. Dakle, Metodije i Joanikije mogu da odahnu, jer u PES-u i dalje mogu računati na braću i sestre u Hristu. I odgovor Miodraga Lakovića na inicijativu nevladinih organizacija da sazove sjednicu odbora na čijem je čelu, ide im na ruku, jer Laković ne bi da se bavi spomenikom Đurišiću, jer, veli, imamo za to nadležne organe.

A ti nadležni organi, Uprava policije i tužilaštvo, primitivno se prepucavaju oko toga ko se pozvao na takozvani temeljni ugovor. Ko god da je, naddržavna moć crkve Srbije ozakonjena je i u praksi, dok nemoćne institucije faktički prestravljeno kleče, bez smjelosti i hrabrosti da postupe u skladu sa sopstvenim ovlašćenjima i dužnostima, na koje ih obavezuju propisi ove države, najprije Ustav, a zatim i Krivični zakonik. Dok država gori, a sistem se raspada, dio Vlade odmara. Čelnici bezbjednosnog sektora prave ogavne i marketinški infantilne promotivne spotove. Na telefonskim sjednicama usvajaju se dokumenti, netransparentno, bez javnih rasprava. Demonstracija manjka znanja i što je još poraznije, nesposobnosti za strateško kreiranje javnih politika. Za crkveno potpirivanje fašističkih požara, gotovo da niko i ne mari.

Nedostaje nam, dakle, građanski odgovor, oličen u konkretnim akcijama, umjesto isključivog oslanjanja na oštre izjave. Nadajmo se da antifašistička Crna Gora za takvu vrstu otpora ima snage. Potonji je vakat.