Za Antenu M piše: Nevena Kovačević
Tri besramna četnička performansa tokom samo jednog mjeseca. Tako izgleda formalizovani okupacioni život nakon pet godina od istorijske promjene vlasti, kako to slavodobitno i milozvučno vole kazati tridesetoavgustovci i njihovi SPC duhovnici. Beogradska centrala je, ipak nešto manje zadovoljna. Tempo razaranja građanskog bića Crne Gore sporiji je od njihovih očekivanja. Neophodna količina Mandićevog proevropskog znoja da bi povjereni mu zadatak zaključivanja srpskog pitanja bio hirurški precizno odrađen nesrazmjerna je beogradskim ambicijama. Kako god, politički točak, još od kobne slavljeničke noći pod tuđim zastavama, okrenut je u njihovu korist.
Premda su promjene bile nužne, zarad EU integracija i iskorjenjivanja brojnih društveno-političkih anomalija, ne znam šta smo mogli očekivati od litijaške revolucije, sem tihog, ali udarnog civilizacijskog i vrijednosnog sunovrata zemlje. Danas, pet godina kasnije, hibridne prijetnje usmjerene na identitetsko, kulturološko, političko i ekonomsko pokoravanje suverene države, gotovo da su sasvim otvorene, a meka moć kojom se planski i temeljno parališu institucije faktički je nezaustavljiva. Revizionizam je postao preblaga riječ. Na sceni je bezočno brisanje istorijskih fakata, do njihovog potpunog zatiranja. Puzajućom retradicionalizacijom, fašizacija društva poprimila je radikalne obrise, a četništvo postalo kontinuirani obrazac političkog djelovanja. Sekularnost je još jedino zapisana slovom Ustava, koji je za najveći dio vlasti baš kao i za DF bezvrijedan papir. I nije važno što su se zakleli na njegovo poštovanje. Sve tridesetoavgustovske zakletve mogu se svesti na onu Kneževićevu u Svetog Vasilija – da BS neće ući u Vladu ako glasaju za Mandićevu smjenu u martu 2024. Đe je danas BS – u Vladi sa četničkom bulumentom. Toliko o principijelnosti i datoj riječi svih aktera oslobodilačke vlasti, kako god prekomponovana bila. To je sve što treba reći i na konto Mandićevih neistina o pomirenoj Crnoj Gori, relaksiranim međunacionalnim i dobrosusjedskim odnosima. Uostalom, laž je u osnovi velikosrpske politike. Za razliku od nas koji brojimo svjesno nenaučene lekcije, po profesiji srpski političari uspješno su položili za političko mešetarenje presudan ispit iz predmeta radnog naziva „sve velikodržavne laži“. Beogradske ili moskovske, sasvim je svejedno.
A radikalski dobri đaci, po pravilu , prolaze sve kurseve tehnika manipulacije. Upravo zahvaljujući tim vještinama, Mandić i DF ekipa, u kontekstu političkog rejtinga najviše su profitirali. Zato su njihovi ideološki nagoni za proslavu svojevrsnog jubileja uspinjanja na vlast, kojeg ne bi bilo bez, politikološkim rječnikom rečeno partija koje se nazivaju korisnim idiotima, bili naročito izraženi. A pomenuti korisni idioti koje je DF mašinerija politički iscijedila, na rubu su opstanka i kad – tad, moraće da plate političku cijenu, jednako kao i Dritan Abazović, nekadašnji game changer i glavni misionar Beograda, a danas lider partije kojoj ne gine skori gubitak cenzusa.
Znamo da je bronzani kip na sigurnom. Znamo i da tužilaštvo i policija ne smiju da iskoriste zakonska ovlašćenja, da im se, daleko se kazalo, ne ukaže duh bronzanoga koljača i učini im kakvo zlo. A pošto bi ih crkva proglasila anti vjernicima, čak im ni moleban ne bi pomogao.
Osvrnimo se na dvije tirade kojima je proslavljeno tridesetoavgustovsko oslobođenje, a upravo su one ogledalo i mjera stvarnih nakana – porobljavanja Crne Gore. Najprije, Dario Vraneš, Mandićeva mlada nada, nešto manje talentovan od saborca mu Marka, predstavio je, jelte, sasvim simboličan putokaz, koji je očigledna aluzija na zločine iz devedesetih. Naravno, ne zbog osude, već zbog perfidnog i provokatorskog izražavanja ideološke nadmoći, po modelu saoizacije opština koji DF i Demokrate uveliko praktikuju. Samo što DF to čini neskriveno, a Demokrate i dalje glumataju pristojnu i neobaviještenu gospodu. Krvoprolića iz devedesetih sjete se samo kad treba žustro napasti DPS, nespominjući ni u ludilu velikosrpsku agresiju. A zamislite koliko je politički nemoralno kad izdanci SNP-a, nastalog raskolom jedinstvenog DPS-a, čiji je lider vječito doslovno klečao pred Miloševićem, nekoga pozivaju na odgovornost za nedjela iz toga vremena. Ali je sasvim u redu što nas njihovi prepošteni ministri, poslanici i poslanice svađaju sa susjedima, truju javni diskurs mrziteljskim govorom, pa podnose prijave zbog tobožnje sopstvene ugroženosti. U sve im dirajte, samo u privilegije nipošto. Vranešovu provokaciju prećutali su jer su sa njim saglasni. Mada, pitanje je da li ovaj beogradski izvještač, ponosan na svoje raportiranje vlastima matice, može uopšte nekoga da isprovocira, jer je običan sitni sluganski pijun.
Kako se pojavio putokaz, tako dreknuše bukadžije iz PES-a. A Vraneš zadrhta, prepadnut njihovim pokušajem javnog ukora. Sarkazam, naravno. Posljednju riječ ipak je saopštio Dario, dokazavši da PES, dobro privezan Mandićevim povodcem, nema hrabrosti za dalju polemiku. A Dario očito mirno spava, za razliku od Čarapića, Dragovića, Uroševića i ostalih koji ne smiju pisnuti od, kako rekoše proevropskog rukovodstva, kako sami ne bi dobili crveni karton kojim su prijetili Vranešu. Od partije u usponu, do tezgaroša i šićara za žaljenje.
A da je kratak put od slavljenja Pavla Đurišića do klicanja Radovanu Karadžiću i pjevanja tuđih, zločinačkih i ratnih himni, pokazale su nam skandalozne parade iz Šavnika i Petnjice, uz pride sastanak Mandića i Kneževića sa drugarom Stevandićem, koji je, vjerovatno, poslužio kao golub pismonoša i zamjenik smijenjenog Dodika. Po beogradskoj matrici, pribjeglo se zloupotrebi gradskog preduzeća, jer za rusko-srpsku publiku para ne smije da fali. Bijedne su scene slavljenja koljača i ratnih zločinaca, bili oni nalogodavci ili neposredni izvršioci pogroma i genocida nad Bošnjacima. Okupljeni regionalni rusofili, na čelu s Metodijem, riješeni da pišu novu istoriju, zasnovanu na propagandnim mitovima koji poraze čarobnim štapićem pretvaraju u pobjede. A naučne činjenice obrisati kao gumicom, jer su crkva, četničke vojvode i ostatak kreatora i obožavalaca imperijalističkih narativa vazda bili gadljivi na istinu. Veličaju se silovanja i ubistva žena i đece, heroizuju se koordinator Milošević i presuđeni naredbodavac etničkog čišćenja počinjenog u Bosni i Hercegovini Karadžić, a Bošnjačka stranka, ni glasa da pusti. Prelomni je trenutak, pa valja čuvati apanaže i privilegije, a o ratnim strahotama biće riječi recimo u zvaničnim posjetama, tamo đe nema četničkih rukovodilaca. Muk BS-a samo je još jedna bruka koju im časni Rafet Husović nikad ne bi oprostio, ali dobrovoljno uskakanje u četničko kolo podrazumijeva i gubitak osjećaja stida čak i prema vlastitom narodu, po automatizmu.
Na kraju, dvije stvari su evidentne – zašto prosrpske partije nijesu dozvolile da se okonča izborni proces u Šavniku. Da bi i ova opština postala predmet nesmetane saoizacije i i teritorijalnog ovjeravanja. Drugo, valjda nam je konačno postalo kristalno jasno da crkveno ili partijsko idolopoklonstvo nije stvar simbolike, već da Crnom Gorom, sa različitih nivoa upravljaju neki novi Đurišići, Mihailovići, Karadžići, Mladići, koji, ne sumnjajte, imaju iste ideološke porive, ali, pukom srećom, nemaju naređenje vrhovnog im komandanta, koji je svjestan da je projekat Rat za mir 2.0 ipak previše opasna igračka, dok je region, eksplicitno ili ne pod zaštitom zapadnog kišobrana.
Zloupotreba institucija u svrhu ostvarenja nacišovinističkih ciljeva i obmanjivačka ekonomska politika utemeljena na pukom populizmu, najštetniji su i faktički jedini legat vlastodržaca poniklih iz crkvenog šinjela. Formalno suverena država, teritorijalno je premrežena, do nivoa da makar ponekad, vjerujem, imamo osjećaj da ne živimo u nezavisnoj Crnoj Gori za koju smo glasali ili o kojoj smo maštali. Nema bolje opomene i indikatora šta smo dobili nakon neizbježnih, ali na strateški pogrešnim i sumanutim politikama zasnovanih promjena. Sljedeći put, za sopstveno i državno dobro, opreznije birajmo.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR