Četničko zapišavanje teritorije: Njihova moć ili slaba tačka?

Za Antenu M piše: Boban Batrićević

Izlet u prošlo - slučaj Ćorkovača

Ko ne zna, Ćorkovača je uzvis od nekih 600 metara u bosanskoj Krajini, blizu Bužima. Za tamošnje stanovništvo sveto brdo koje je tokom rata držala (105.) 505. Bužimska viteška brigada legendarnog komandanta Izeta Nanića te time spriječila genocid u Cazinskoj krajini, odnosno Bihaćkom okrugu. Otpor tamošnjih bosanskohercegovačkih patriota probali su da slome svi - i ratni zločinac Ratko Mladić koji je tu ranjen, i Legija, takođe ranjen, te "naš" Arkan i neki njegovi "naši", znate dobro koji. Da je Ćorkovača pala u toku rata, mapa Zapadnoga Balkana izgledala bi potpuno drugačije, smatraju mnogi vojni analitičari, jer, niti bi hrvatska vojska kasnije mogla sprovesti oslobodilačku operaciju Oluja, niti bi etnička struktura tog kraja bila ista. Bile bi to nove Srebrenice. Ipak, jedinice 5. korpusa Armije RBiH i njegova udarna pesnica 505. Bužimska, likvidirali su četničke vlažne ekspanzionističke snove.

Nanićev nasljednik na mjestu komandanta i vojni istoričar, pukovnik Sead Jusić, u svojim je monografijama o ratu u BiH potcrtao značaj Ćorkovače i Bužima, ulazeći u istorijat velikosrpskih nasrtaja na te predjele. Naime, kako kaže Jusić, još je Petar Karađorđević aka Petar Mrkonjić (nažalost, budući crnogorski zet i kralj Srbije) tokom bune 1875. godine ratovao s "bužimskim Turcima" kako je o tome u pismu obavještavao srpskog ambasadora u Beču. U kasnijim srpskim interpretacijama istorije, Karađorđevićeve akcije su mitologizovane, pa mu je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije na Ćorkovači podignut spomenik.

Znajući praksu komemoriranja tog doba, nije teško zaključiti motivaciju podizanja spomenika srpskome kralju na uzvišenju koje dominira cijelim prostorom vrlo udaljenom od Srbije. Da, to je zasigurno podizanje turističkih potencijala okoline Bužima i poziv na interkulturni dijalog, onako kako danas u Crnoj Gori na pomirenje poziva četnički vojvoda i predśednik Parlamenta Andrija Mandić. No, što zub vremena, što ratna razaranja, lišili su taj spomenik značaja kakav mu se pridavao dok Bosna i Hercegovina nije imala garantovan teritorijalni integritet. Danas tamo ponosno stoji spomenik bosanskohercegovačkim patriotama i borcima koji su spasili Cazinsku krajinu od genocida i tu će ostati dok i śećanje na generala Izeta Nanića.

Naša stvarnost

Od početka "Doba gadluka", koje na vremenskoj mašini očitava 30. avgust 2020. ili kako ga Miloš Ðuričković lucidno naziva "Splačinijadom", podizanje turističke infrastrukture Crne Gore ozbiljno je uznapredovalo. Nova, anticrnogorska vlast kojoj su duhovni oci Amfilohije, Atanasije, Irinej i ostali Justinovi đaci koji su kadili tenkove na Bosnu i drugovali s Arkanom, počela je s dinamičnim inicijativama podizanja spomenika, izmjene naziva ulica i kontrole mjesta śećanja. Četnički zlikovci iz Drugoga svjetskog rata i njihovi nasljednici u potonjim balkanskim ratovima, dobijaju svoje mjesto pod nebom na crnogorskoj teritoriji. Nemam želuca da po ko zna koji put pobrojavam velikosrpske inicijative od spomenika Pavlu Ðurišiću do ulice Pavlu Bulatoviću ili lelekanju zalutalog Joanikija za kapelom na Lovćenu.

Želim ukazati na proces - u pitanju je strateško i simbolično osvajanje teritorije, onako kako bizini ostavljaju trag po zābranu. Nakon kulturne aproprijacije slijedi i formalna. Onako kako je spomenik Petru Karađorđeviću markirao Ćorkovaču i motivisao pohode na Krajinu, tako potencijalno sve obilježene tačke crnogorske teritorije mogu postati kote za udar. Zato se moramo boriti čvrsto protiv krađe naše zemlje i njenog preoblikovanja. I vjerujte mi, tu je ova vlast najtanja jer kad je izvedete na taj teren, njihova brojnost, moć i tehnologija uopšte ne pomažu. To je uostalom pokazao protest koji je organizovala Stega povodom resimbolizacije Trinaestojulske nagrade, najvećeg našeg državnog priznanja. U kulturnom smislu treba raditi ono što je na bojnom polju savjetovao Nanićev vojni genij - ulaziti duboko u neprijateljsku teritoriju iznenada i dolaziti u poziciju da se bude "puška na pušku".

Prevedeno na aktivistički rječnik, neophodno je što više građanskih akcija i performansa u granicama ustavnih okvira i demokratije, tako postižemo asimetriju koja nama odgovara. Važno je izazivati Mandića i Metodija i Bečića i Gojka da pokazuju svoje pravo lice. Stega je jednom pokazala kako se to radi. Mora se nastaviti.

Četnici sami neće otići niti će ih salonski preživari i bivši frustrirani koritaši koji misle da su bitni pomjeriti iz fotelja, dok ih ujedinjeno i pametno ne poguramo.