Ako je Skupština majka svih vlasti, onda im je Andrija tata

Piše: Darko Šuković

Predsjednik Skupštine Andrija Mandić uspio je čak i da solidno odglumi nelagodu nakon završetka glasanje o kandidatima za sudije Ustavnog suda. Previše utakmica ima u nogama lider ZBCG, uključujući i prvu koju je dobio i nakon koje ga je baš krenulo, onu 30. avgusta, (i to sa posljednjeg mjesta na izbornoj listi), da bi zadovoljstvo zbog majstorski odrađenog posla učinio transparentnim. A možete biti sigurni da mu se brk nevidljivo smijao, s razlogom – od troje kandidata za US, samo je njegov prošao.

Pustimo sad reference kandidata, to odavno nikoga ne interesuje. Taman da je za Ustavni sud predložen nekakav opštinski referent za sporove u vezi kazni za parking, Brisel bi se njegovom izboru obradovao kao da je reinkarnirani Valtazar Bogišić dobio 49 glasova. U ovom osvrtu bavimo se samo brzopoteznom simultankom koju je Andrija Mandić odigrao protiv svojih koalicionih partnera i ponekoga iz opozicije.

Skupština to sam ja – tako je, u slobodnom prevodu, glavni za srpsku stvar u Crnoj Gori odgovorio Borisu Mugoši na potpuno utemeljenu primjedbu o feleričnom redoslijedu po kojem su se poslanici, potom, izjasnili o troje kandidata.

A baš u redoslijedu bila je kvaka. I zato je, umjesto šefa Kluba poslanika ES/SD, proceduralno trebalo da interveniše Jevrosima Pejović. Ili šef Kluba poslanika Evrope sad, Vasilije Čarapić. Zapravo oboje. Ne da intervenišu, nego da uklizaju, zatraže prekid, bace dimnu bombu, iščupaju mikrofone, bace rariteni primjerak Ustava CG na pod... počnu štrajk glađu!

Zašto? Pa zato što se, na kraju, pokazalo da su poslanice tzv. nezavisnog kluba Jevrosima i Radinka Ćinćur dodale presudne glasove za izbor Mandićevog kandidata (ne formalno, nego stvarno), a njihova (Jakovljeva) kandidatkinja je glasana treća i ostala kratkih rukava. Baš kao i kandidatkinja Evrope sad, o kojoj se glasalo nakon Mandićevog abrakadabra sa Jovanom Jovanovićem (koji nije Zmaj).

Kad se, ni nakon predugog kolektivnog buljenja u ekran, 47 nije prometnulo u barem 49, dio poslanika PES, razočaran propašću njihove kandidatkinje, ostao uzdržan prilikom glasanja za karijernu advokaticu u kojoj je Predsjednik CG vidio pravnicu dostojnu Ustavnog suda. Popriličan fijasko dvoneđeljnog agitovanja, trgovanja, obećavanja i netraženog, apelovanja na evropsku svijest i državničku odgovornost... e da bi se imalo ščim stati pred Evropsku komisiju.

Da je na čelu Kluba poslanika PES neko politički avizan, a ne beznadežni pacer Vasilije Čarapić, ne bi se moglo desiti da „najbrojnija  većina ikad“, spadne na 47, u trenutku kad treba da izglasa njihovu kandidatkinju Radović. Pola minuta nakon što je Mandić završio posao za svoga, i to sa jednim glasom više nego što mu treba. Da ne budemo surovi sudije pa da Vasiliju nabijamo na nos i odgovornost što je samo šest „njegovih“ poslanika glasalo „za“ kandidatkinju Vučinić, pokazujući kako ih mnogo bole patka za širom otvorene, rezultata gladne oči Brisela i očekivanje da barem dvije stolice u Ustavnom sudu budu popunjene, ako ne mogu tri. Vasilije, dakle, nije uspio da spriječi ni tu dimenziju debakla PES... ako mu je, uopšte, i pala na pamet.         

Autokratske države su, fakat, često efikasnije od demokratija. Andrija Mandić pokazuje da isto važi za parlamente. Sam promijeni logo, sam naredi da (možda koalicioni partneri) ponesu istorijsku državnu zastavu sa referenduma u neki budžak zgrade Skupštine... sam odredi kojim će redom da se glasa o kandidatima za US i to saopšti kao stav većine.

Dok PES ćuti, trpi, kopni – Andrija završava posao. Ustavni sud je u njegovim rukama. Što je dobro za svaku eventualnost koja ne bi bila po Mandićevoj volji. Recimo, za slučaj da se na sljedećim izborima nešto otme kontroli, pa država izmigolji iz šaka koje su joj već počele da stežu vrat.