Škripa točkića kofera, žamor, užurbani koraci putnika, a sa razglasa željezničke stanice u Milanu čuje se: „Voz za Rim polazi za 10 minuta sa perona 3". Sa jednog perona ove velelepne stanice, vozovi ne odlaze. Nekada jesu. Odvozili su ljude u smrt.
„Putovanje je trajalo danima i bilo je užasno hladno. Sjećam se da je bilo mnogo ljudi u vozu i da nije bilo mjesta. Otac me je držao u rukama", priča za BBC na srpskom Lilijana Segre, italijanska senatorka i jedna od 22 preživelih koje su italijanski fašisti 30. januara 1944. godine ukrcali u jedan od vagona koji ih je odvezao u logor Aušvic.
Lilijana Segre je tada imala 13 godina, a osim njenog oca Alberta, vozom je odvedeno još 600 ljudi, među kojima i njena dvojica stričeva. Ona je jedno od 25 djece koje je preživelo u zloglasnom logoru na današnjoj teritoriji Poljske. Iz Milana odvedeno je ukupno 766 djece.
Na pomen priče o Aušvicu, oči joj se zalede. „Kada smo stigli, istetovirali su mi broj 75190. Radila sam u fabrici gdje se pravila municija. Mog oca su odmah ubili", priča Segre za BBC na srpskom.
Ova vitalna žena svake godine posjeti memorijalni centar u Milanu. Dok razgovara sa mladima koji tu dolaze, na njenom licu se primjećuje da je srećna što nove generacije žele da znaju šta se dogodilo u logoru Aušvic.
Prije nego što su ona, njen otac i stričevi prebačeni u Aušvic, pokušali su da pobjegnu u Švajcarsku, u decembru 1943. godine. Međutim, policija ih je uhvatila i odvela u zatvor San Vitore u Milanu, u kojem su bili 40 dana. Onda su ih jedne noći doveli na željezničku stanicu i, u transportnim vagonima, namijenjenim za prevoz robe i životinja, prebacili u Aušvic.
Od 6. decembra 1943. do 30. januara 1944, Jevreje su dovodili noću na stanicu, tokom trajanja policijskog časa.
Više od 800 ljudi deportovano je odatle u Aušvic, od kojih se spasilo samo 22. Među njima i Lilijana Segre.
Prije nego što su počele deportacije, iz glavne pošte, koja se nalazi preko puta milanske željezničke stanice, svake večeri bi na peron 21 dolazio kombi sa robom, koja bi se potom utovarivala u voz.
„Taj kombi se koristio za transport Jevreja. Dolazio bi po njih noću u zatvor San Vitore i odvozio bi ih na stanicu", kaže Talija Biduza, direktorka edukativnih programa Memorijalnog centra Šoa, za BBC na srpskom.
Decenijama poslije rata, peron 21 bio je gotovo zaboravljeno mjesto i zapušteno mjesto. Danas posjetioci mogu da uđu u vagone voza u kojima su Jevreje prevozili do logora jer je memorijalni centar otvoren 2013. godine.
„U vagon voza u kojem je bilo mjesto za sedam konja, stalo bi oko sedamdeset ljudi", kaže Debora Gresani, zaposlena u Memorijalnom centru. U vagonima ni danas nema sjedišta, niti klupa za sjedenje. Nema nijednog prozora, osim otvora iznad vrata sa rešetkama, kroz koji bi ulazio vazduh. Na zidovima ovog zastrašujućeg mjesta projektuju se imena svih stradalih muškaraca, žena i djece koji su identifikovani - njih 605.
Željeznička stanica, velelepno zdanje, sagrađena je u vrijeme vladavine Musolinija. Ulize Stakini, slavni arhitekta tog vremena, upotrebio je bijeli mermer za gradnju, kao prestižni materijal koji se koristio tokom diktatorskog režima, a simboliše moć. Kada je otvorena 1931. godine, vozovi sa 24 perona vozili su u mnoge italijanske i evropske gradove.
Sa jednog perona, kretao je voz za nacistički logor Aušvic.
„Tek početkom 1990-ih, nevladina organizacija Sveti Eđidio pokrenula je inicijativu za otvaranje memorijalnog centra", kaže Gresani za BBC na srpskom.
„Danas je ovo mjesto sećanja, ali i edukativni centar koji posjećuju đaci i studenti."
Milanski umetnik Aleksandar Palombo je početkom 2023. godine na jednom od zidova željezničke stanice u Milanu nacrtao dva murala, pretvorivši porodicu Simpson iz istoimene popularne animirane serije u jevrejsku porodicu tokom Drugog svjetskog rata. Na jednom muralu su Homer, Mardž i njihova djeca dok čekaju red za ulazak u voz za Aušvic.
Na njihovim kaputima zakačene su žute zvijezde koje su Jevreji morali da nose u doba fašizma i nacizma. Na drugom crtežu je bila predstavljena petočlana porodica u logoraškim uniformama, vidno izmučena, tužnih i uplašenih lica. Međutim, taj mural je uništen u mjesecima nakon što je nacrtan.
Umjetnik je potom izjavio da taj antisemistički čin naglašava opasnost od ravnodušnosti, zaborava, ali i mržnje i rasizma. Na ulazu u Memorijalni centar Šoa velikim slovima piše „Indiferenca" (Ravnodušnost). Tu riječ izabrala je i senatorka Segre, koja je život posvetila edukaciji mladih o strahotama iz Aušvica.
„Ravnodušnost je čak opasnija od nasilja. Jer kada ste napadnuti, znate od koga treba da se branite. Nema ništa strašnije nego kada ljudi okreću glavu nad zlom čiji su svedoci", kaže Segre.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR