Tramp je upao pravo u zamku koju mu je postavio Netanijahu. Njegov nepromišljeni potez čini iransku nuklearnu bombu vjerovatnijom, a ne manje mogućom, ocjenjuje u najnovijoj analizi Guardianov spoljnopolitički komentator Sajmon Tisdal.
Bombardovanje neće izbrisati Iran. Američke bombe neće uništiti znanje potrebno za pravljenje nuklearne bombe, niti će slomiti volju da se to ostvari, ako to Teheran zaista želi. Ogromni napad koji je naredio Donald Tramp neće zaustaviti otvoreni rat između Izraela i Irana. Neće donijeti trajni mir na Bliskom Istoku, neće zaustaviti pokolj u Gazi, neće donijeti pravdu Palestincima, niti će okončati više od pola vijeka ogorčenog neprijateljstva između Teherana i Vašingtona.
Mnogo je vjerovatnije da će Trampova nepromišljena i hazarderska odluka dodatno zapaliti i pogoršati sve ove probleme. Sve zavisi od toga kako će Iran, njegovi saveznici i pristalice reagovati – region bi lako mogao da se pretvori u potpuno nekontrolisani požar. Američke baze u Persijskom zalivu i širom Bliskog Istoka, gdje se trenutno nalazi oko 40.000 američkih vojnika, sada moraju biti viđene kao potencijalne mete za osvetu – moguće i britanske i savezničke snage.
Tramp tvrdi da nije objavio rat Iranu. Kaže da napad nije prvi korak u kampanji za promjenu režima u Teheranu. Ali to nije način na koji će iranski političari i narod to doživjeti. Trampovo preuranjeno hvalisanje „spektakularnim“ uspjehom i prijetnje o još većim napadima zvuče kao riječi bezobzirnog osvajača koji ide na totalno uništenje.
Tramp, predsjednik koji je obećavao da će izbjegavati strane ratove, upao je pravo u zamku koju mu je dugo pripremao izraelski premijer Benjamin Netanijahu – zamku koju su mudriji Trampovi prethodnici znali izbjeći. Netanijahu godinama dramatično preuveličava iransku nuklearnu prijetnju. Njegova alarmantna upozorenja traju već tri decenije. Uvijek je tvrdio da zna ono što inspektori UN-a, američke i evropske obavještajne službe, pa čak i neki njegovi bezbjednosni šefovi, nijesu znali – da je Iran na ivici da proizvede nuklearno oružje usmjereno pravo na Izrael.
Ova tvrdnja nikad nije dokazana. Iran je uvijek poricao da želi nuklearnu bombu. Njegov vrhovni vođa, ajatolah Ali Hamnei, čak je izdao fetvu kojom zabranjuje takav program. Netanijahuova najnovija optužba da Iran razvija oružje, kojom je pokušao da opravda prošlonedjeljne jednostrane, nelegalne izraelske napade, nije potkrijepljena izvještajima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), niti od strane američkih obavještajnih službi. Ipak, lakovjerni Tramp odlučio je da u to povjeruje. Čitajući iz Netanijahuovog scenarija, rekao je u subotu uveče da je uništavanje ove „nepobitne“ nuklearne prijetnje od presudnog značaja – i da je to jedini cilj američkog vazdušnog napada.
Tako su Sjedinjene Države ponovo ušle u rat na Bliskom Istoku, zasnovan na laži, na spornim, vjerovatno pogrešnim obavještajnim podacima, namjerno iskrivljenim iz političkih razloga. Kao u Iraku 2003. godine, ciljevi rata su opet nejasni, nesigurni i podložni različitim tumačenjima, kako prijatelja, tako i neprijatelja. Opet nema izlazne strategije, nema mehanizama koji bi spriječili eskalaciju, niti ikakvog plana šta nakon ovoga. Tražiti od Irana da se jednostavno preda ili da se suoči sa „nacionalnom tragedijom“ nije strategija. To je smrtonosna slijepa ulica.
Iran neće nestati, šta god Tramp i Netanijahu zamišljali u svojim usijanim glavama. Iran će i dalje biti sila u regionu. Ostaće zemlja koju se mora uzimati za ozbiljno – zemlja od 90 miliona ljudi, sa moćnim saveznicima poput Kine, Rusije i zemalja globalnog juga. Iran već poručuje da će nastaviti svoj civilni nuklearni program.
Ovi događaji su još jedan podsjetnik koliko je duboko američko nepoznavanje Irana. Za razliku od Velike Britanije, Vašington u Iranu nema diplomatsko predstavništvo još od revolucije. Imao je malo direktnih političkih kontakata, a teške ekonomske sankcije samo su još više produbile nepovjerenje i nerazumijevanje. Trampova odluka da jednostrano napusti nuklearni sporazum iz 2015. godine (koji su dogovorili Barak Obama, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Rusija, Kina i Evropska unija) proizašla je upravo iz tog neznanja. Deset godina kasnije, pokušava bombama da postigne ono što su njegovi mudriji i staloženiji prethodnici uglavnom riješili diplomatijom.
Mir je sada dalje nego ikad – a Netanijahu slavi. Sjedinjene Države više ne mogu da se povuku. Sada su duboko uvučene. A po Netanijahuu, Izrael ne može da izgubi. Osim što... Iran neće nestati. I dalje će morati da se suoče s njim. A obračun koji dolazi, i u kratkom i u dugom roku, može biti strašniji od bilo koje Netanijahuove prijetnje.
Iran je ranije upozorio da će, u slučaju američkog napada, odgovoriti na američke baze. Izbora ima mnogo – u Bahreinu, Iraku, Jordanu i drugim mjestima. Huti u Jemenu najavljuju da će ponovo napadati brodove u Crvenom moru. Moreuz Hormuz, od presudnog značaja za svjetsku energetsku trgovinu, mogao bi da bude miniran, kao što je to bilo osamdesetih godina tokom rata između Irana i Iraka. Rezultat bi mogao biti globalni naftni šok i kolaps tržišta. U međuvremenu, Iran navodno i dalje ispaljuje rakete na Izrael, uprkos tvrdnjama iz Jerusalima da su većina njegovih balističkih baza uništene.
U odgovoru na Trampov napad, iranski zvaničnici poručuju da su sve opcije na stolu kada je riječ o osveti. Jasno su rekli da neće pregovarati pod prijetnjom, i pored poziva britanskog premijera Kira Starmera da to učine. Odbacuju Trampove ničim potkrijepljene tvrdnje o potpunom uništenju svih nuklearnih postrojenja i odlučno najavljuju da će Iran obnoviti i nastaviti svoj nuklearni program. Ključno pitanje sada je – da li će taj program zaista krenuti u pravcu razvoja nuklearnog oružja.
Ovaj trenutak može donijeti dvije ozbiljne, dugoročne posljedice. Prva je da bi režim ajatolaha Hamneija, koji je i ovako nepopularan, poznat po korupciji, vojnoj nesposobnosti i katastrofalnom upravljanju ekonomijom, bez podrške Hezbolaha u Libanu i Hamasa u Gazi, mogao da se slomi pod težinom ove krize. Za sada nema naznaka pobune ili promjene vlasti, što nije ni čudo, s obzirom da su Teheran i drugi gradovi pod bombardovanjem. Ali kolaps režima ne može se potpuno isključiti.
Druga mogućnost je da će, umjesto da se odreknu svog prava na obogaćivanje uranijuma i da prihvate ultimatum Trampa i Netanijahua, iranske vlasti – ko god one bile – odlučiti da krenu putem Sjeverne Koreje i pokušaju da što brže dođu do nuklearne bombe, kako bi izbjegli buduće poniženje. To bi moglo značiti povlačenje iz Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja i odbacivanje inspekcija UN-a. Nakon godina pokušaja da igraju po pravilima Zapada, Iran bi konačno mogao potpuno da se okrene van tih okvira.
Navodna potreba da se dođe do nuklearnog oružja radi samoodbrane je mračna poruka koju bi iz ovoga mogle izvući i druge zemlje širom svijeta. Širenje nuklearnog oružja postaje najveća neposredna prijetnja budućnosti planete. Ono što je Tramp sada uradio – pokušavajući silom da uništi prijetnju za koju nema dokaza – možda je upravo ono što će svijet gurnuti korak bliže stvarnoj i dokazanoj nuklearnoj opasnosti.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR