Kako pričati o starosti – a da ne upadnemo u ageizam?
Nikada do sada u savremenoj istoriji oni koji drže sudbinu svijeta u svojim rukama nijesu bili ovoliko stari. Vladimir Putin i Si Đinping imaju po 72 godine. Narendra Modi ima 74, Benjamin Netanjahu 75, Donald Tramp 79, a iranski vrhovni vođa Ali Hamnei čak 86. godina.
Zahvaljujući medicinskom napretku, ljudi danas žive duže i ostaju aktivni i u poznim godinama. Ali istovremeno svjedočimo zabrinjavajućem trendu – sve više političkih lidera koristi te godine da učvrsti vlast, često na štetu mlađih kolega i novih ideja.
Ovonedjeljni NATO samit to je jasno i pokazao. Lideri poput Emanuela Makrona i Mete Frederiksena (oboje 47), Đorđe Meloni (48) i Pedra Sančeza (53) morali su da pristanu na Trampov zahtjev za povećanje vojne potrošnje. Naime, prosječna starost šefova država članica NATO-a je 60 godina. Njemački lider Fridrih Merc ima 69, a turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan 71 godinu.
Svi su, bez ozbiljne rasprave ili vojnog obrazloženja, pristali na novi cilj – 5% BDP-a za odbranu. Umjesto promišljene politike, svjedočili smo pokoravanju volji jednog nervoznog patrijarha. Generalni sekretar NATO-a, Mark Rute (58), otišao je toliko daleko da je Trampa nazvao „tata“. To nije diplomatija – to je podaništvo, navodi David Van Rejbruk.
Generacijski jaz osjeća se i drugdje. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski (47) suprotstavlja se imperijalnim ambicijama Putina, koji je u sedmoj deceniji. Si Đinping motri na Tajvan, čijeg predsjednika dijeli samo sedam godina razlike. Netanjahu, u 75. godini, nadgleda razaranje Gaze, gde je skoro polovina stanovništva mlađa od 18. U Iranu, 86-godišnji lider vlada narodom čija je prosječna starost svega 32. U Kamerunu, Pol Bija ima 92 godine i na vlasti je još od 1982. godine, dok prosječni građanin te zemlje ima 18 godina i životni vijek jedva prelazi 60.
Ne postoji zavjera staraca da preuzmu svijet. Nema „kluba penzionera“ koji planira globalnu dominaciju. Ali ipak, postoji nešto duboko uznemirujuće u tome što svijet ruše oni isti ljudi čije su mladosti oblikovane poslijeratnim poretkom. Hamnei je imao šest godina kad se Drugi svijetski rat završio.
Tramp je rođen 1946. godine, iste godine kad su Ujedinjene nacije održale svoju prvu Generalnu skupštinu. Netanjahu je rođen godinu dana nakon osnivanja Izraela. Modi 1950, kad je Indija postala republika. Putin se rodio 1952, nekoliko mjeseci prije Staljinove smrti. Si 1953, odmah poslije. Erdogan 1954, dvije godine nakon što je Turska ušla u NATO. Oni su djeca poslijeratnog svijeta – i sada, pred kraj svojih života, kao da žele da ga razgrade. Kao da se svete. Redovi Dilana Tomasa: „Bori se, bori protiv umiranja svijetla“ – nikada nijesu zvučali ovoliko doslovno, odaje Van Rejbruk.
Da, međunarodni poredak zasnovan na pravilima nikada nije bio savršen. Ali postojala je ideja – iskrena, makar i klimava – da svijet ne smije ponoviti horore prve polovine 20. vijeka. Da su dijalog i diplomatija bolji od sukoba. Danas je i ta ideja nestala – i to baš iz svijesti onih koji bi trebalo da je najviše cijene.
Ovo je zaista jedinstven trenutak u istoriji. Hitler, Musolini, Staljin i Mao – svi su došli na vlast u 30-im ili 40-im godinama. Jedna generacija je izgradila novi svijet i morala da živi s posljedicama. Danas taj svet ruši generacija koja ga neće preživjeti dovoljno dugo da vidi šta je ostavila za sobom. Lako je uzviknuti „pumpaj naftu!“ kad znaš da vjerovatno nećeš dočekati najgore posljedice klimatskog kolapsa. „Poslije nas potop“, kažu Francuzi.
Možda bi bilo logično očekivati da generacija kojoj je data prilika da živi duže – ostavi naslijeđe brige, mudrosti i zahvalnosti. Umjesto toga, gledamo povratak represije, nasilja, genocida, uništavanja prirode i otvorenog kršenja međunarodnog prava – i to često pod vođstvom nemilosrdnih lidera u poznim godinama, koji kao da više brinu o tome da izbjegnu zatvor, nego da očuvaju mir.
Ali ne mora da bude ovako.
Nelson Mandela je, nakon što je napustio vlast, osnovao organizaciju The Elders – mrežu bivših svijetskih lidera posvećenih miru, pravdi i ljudskim pravima. Inspirisana afričkom tradicijom starijih kao izvora mudrosti i konsenzusa, ta inicijativa pokazuje da starost može donijeti saosjećanje, razumijevanje i moralnu jasnoću – a ne samo moć.
Problem nije starost. Problem je način na koji se koristi. Svijetu ne trebaju nove-stare autokrate koji se grčevito drže vlasti. Svijetu trebaju mudri stariji ljudi – oni koji umiju da se povuku, ali i dalje vode. Koji o naslijeđu razmišljaju ne kao o ličnoj slavi, već kao o svijetu koji ostavljaju drugima.
U ovom dobu starosti, ono što nam najviše nedostaje – jeste mudrost. A to je, na kraju, ono što razdvaja vladara od istinskog vođe, zaključuje Van Rejbruk.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR