Ponovo i ponovo bježimo od napada. Sada Izrael planira da nas prisili da se skupljamo u ruševinama Rafaha kako bi pojačao pritisak na Hamas, piše u današnjoj kolumni za Guardian Nur Abo Aiša, novinarka iz Gaze.
Nakon 21 mjeseca rata, izraelski ministar odbrane Izrael Kac predložio je novu inicijativu da se svi Palestinci u Gazi smjeste u kamp na ruševinama Rafaha.
Ja sam živjela zapadno od Gaze, samo pet minuta od plaže. S krova kuće mogla sam gledati talase. Taj kraj je bio prelijep, sa luksuznom arhitekturom, hotelima i turističkim centrima.
Otpočetka rata kretala sam se između sjevernih, zapadnih i istočnih djelova grada. Nijesmo mogli da se nastanimo na jednom mjestu jer su izraelske kopnene operacije stalno prelazile s jednog područja na drugo. Kasnije je izraelska vojska te dijelove nazvala „Sjeverna Gaza“ kao dio svoje aparthejd politike, dijeleći Gazu na sjever i jug i tretirajući ih različito.
Sjećam se da su na početku sukoba avioni bacali letke za evakuaciju na kojima je pisalo: „Morate sada ići na jug doline. Nalazite se u opasnoj borbenoj zoni.“ Otac mi je rekao da su ti letci zapravo plan za prisilno raseljavanje. Jug nije bio siguran, i morali smo ostati u sjevernoj Gazi.
Prije 7. oktobra mogli smo slobodno putovati od sjevera do juga bez ograničenja. To je bila jedna od razlika između Gaze i Zapadne obale. Međutim, kad je na početku rata mnogo ljudi odbilo naređenja Izraela, IDF je postavio kontrolni punkt između sjevera i juga. Izrael je govorio da ko želi hranu treba da ide na jug i nikad da se ne vraća na sjever. U stvarnosti, sproveli su politiku gladi kao sredstvo prisilnog raseljavanja. Oni koji nisu mogli podnijeti glad otišli su, ali mi smo ostali čvrsto odlučni da se ne povinujemo.
Sjećam se kako sam bila otrovana tokom prošlogodišnjeg Ramazana. Na pijacama nije bilo ničega osim korova, dok je jug bio prepun robe. Umirali smo od gladi i bili iscrpljeni od stalnog preseljavanja s mjesta na mjesto.
Rođaci koji su se sklonili na jug govorili su nam da je tamo sigurno. Ali onda je Izrael napao Rafah i uništio ga, ubivši mnoge. Nakon toga su oni koji su pobjegli bili sabijeni u centar Gaze, duž puteva, živeći u poderanim šatorima. Nijesu mogli da se vrate na sjever preko punktova Netzarim. Jedan mladić, Omar Maruf, star samo 22 godine, odlučio je da se vrati na sjever preko tog punkta. Još ne znamo šta mu se dogodilo. Da li je ubijen?
Zatim je pomoć prekinuta. Po cijeloj teritoriji nas bombarduju i drže u gladi, ponekad pucaju na one koji čekaju u redu za malo hrane koja se dozvoljava. Prema Kacu, Rafah će postati „humanitarni grad“, ali niko u Gazi ne vjeruje u tu tvrdnju.
Pitala sam djeda, koji je sa četiri godine doživio raseljavanje Nakbe 1948, šta misli o Kacovom planu. „Je li ovo zatvor u zatvoru?“ pitala sam. „Nema svrhe ići tamo,“ odgovorio je. „Već smo u zatvoru sa zatvorenim vratima“. U svakom ćošku Gaze će biti smrti dokle god je okupirana.
Susjedne arapske zemlje su nam uskratile utočište, posebno Egipat. Sada prima samo bolesnike iz Gaze i odbija da im da stalni boravak.
Narod Gaze smatra da je ovaj plan samo izraelski pritisak na Hamas, nadajući se da će odustati od zahtjeva da se Izrael povuče sa Morag osovine – izraelskog „sigurnosnog koridora“ između Rafaha i Kan Junisa.
Ljudi u Gazi čekaju novi prekid sukoba s praznim stomacima. Mnogi mladi su prestali da čekaju u redovima za pomoć, nadajući se da je primirje blizu i da nema potrebe da rizikuju živote. Ovo primirje, makar trajalo 60 dana, jedina je prilika da udahnemo. Ne znam šta će biti ako pregovori propadnu. Ovo primirje je naša posljednja nada za miran život, makar nakratko.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR