Nadam se da će večerašnji koncert imati isti pokretački efekat kao onaj za Nelsona Mandelu 1988. – i da će dati ljudima hrabrosti da govore o Gazi
Piše: Brajan Ino
Ljeta 1988. producent muzičkih festivala Toni Holingsvort organizovao je koncert na Vembli stadionu u Londonu povodom 70. rođendana Nelsona Mandele. Ponudio je BBC-u prava da ga prenosi uživo, ali je korporacija bila nervozna. Mandela je bio u zatvoru od 1962. i, koliko je bio poznata ličnost, bio je obilježen kao „terorista“. Holingsvort se sastao sa BBC-jevim izvršnim direktorom Alanom Jentobom, koji je bio neodlučan. „Alane“, rekao je Toni, „moraš da prelomiš“. Na kraju je Jentob pristao, odgovarajući: „Daću ti pet sati. Ako se program popravi, povećaću vrijeme“.
Konzervativni poslanici ubrzo su organizovali parlamentarnu inicijativu kojom osuđuju uređivačku odluku BBC-a. Protivnici Mandeline Afričke nacionalne kongresije (ANC) s pravom su bili zabrinuti zbog koncerta. Događaj je emitovan globalnoj publici od 600 miliona ljudi, učinio je Mandelu svjetski poznatim i, vrlo vjerovatno, ubrzao njegovo oslobađanje. Oliver Tambo, tadašnji predsjednik ANC-a, rekao je Holingsvortu da je koncert bio „najveći pojedinačni događaj koji smo preduzeli u podršci borbi“.
Koncert je uspio jer, tada kao i sada, politika dolazi poslije kulture. Priče koje pričamo sebi i drugima način su na koji razvijamo i dijelimo osjećanja o ovom svijetu – i o mogućim svjetovima. To našim pripovjedačima – piscima, muzičarima, umjetnicima, glumcima – daje nevjerovatnu moć da oblikuju prostor u kojem političari mogu da djeluju.
Što nas dovodi do Gaze.
Više nego bilo koji drugi sukob od nastanka moderne komunikacione ere, više čak i od Južne Afrike 1980-ih, izraelska okupacija Palestine vodi se riječima i slikama, kao i mecima i bombama. I zbog toga su umjetnici koji se protive okupaciji i zalažu za pravdu za Palestince bili izloženi ciničnoj, zlonamjernoj cenzuri osmišljenoj da drastično suzi prostor priča koje mogu da ispričaju.
Primjera ima na pretek. Prošle godine vođena je organizovana kampanja pristalica izraelske politike da se otkaže jevrejski režiser Džonatan Glejzer. Glumica Melisa Barera izbačena je iz holivudske produkcije nakon što je na društvenim mrežama pomenula „genocid“ u Gazi. Više umjetnika u Njemačkoj izgubilo je svoje izložbe zbog potpuno opravdanih kritika izraelske vlade. A BBC je nedavno odbio da prikaže izvanredan dokumentarac o zdravstvenim radnicima u Gazi jer bi njegovo emitovanje navodno rizikovalo „percepciju pristrasnosti“ (kurziv je moj). Na kraju ga je, uz veliko priznanje, prikazao Channel 4.
Najnoviji kukavičluk BBC-a rezultat je zida straha koji su izgradili zagovornici izraelske vladine politike, osmišljenog da kazni umjetnike čije bi priče mogle da oblikuju drugačiju kulturu, onu koja bi mogla radikalno da promijeni našu politiku. Ali taj strah počinje da slabi.
Uzmimo za primjer Together for Palestine, koncert koji će se večeras održati u Vembli areni – ogromnoj dvorani pored stadiona koji je ugostio onaj Mandelin rođendanski koncert prije 37 godina. Ja i drugi radili smo godinu da koncert oživimo. Čak je i pronalazak prostora bio izazov: samo pominjanje riječi „Palestina“ bilo je skoro siguran razlog za odbijanje. (Pitam se kakva bi reakcija bila da se zvao Together for Ukraine?) Ali u nekom trenutku proteklih mjeseci, nešto se promijenilo. Vembli je potpisao ugovor, YouTube je konačno pristao da strimuje događaj i, što je najvažnije, umjetnici su pristali da nastupe.
I tako večeras, Vembli će biti domaćin najvećeg kulturnog događaja u podršci pravima Palestinaca od početka razaranja Gaze. Oko 12.000 karata rasprodato je za dva sata. Na sceni će, između ostalih, nastupiti Oskarom nominovani Benedikt Kamberbač i Gaj Pirs, muzičari Bastille, Džejms Blejk, PinkPantheress i Dejmon Albarn – kao i palestinski umjetnici poput Saint Levant i Elijana. Koncert će otvoriti Frančeska Albanese, specijalna izvjestiteljka UN-a za okupirane palestinske teritorije, koju je nedavno sankcionisala Trampova administracija.
Prije pet godina, možda čak i prije godinu, bilo bi nezamislivo da se desetine poznatih svjetskih umjetnika okupe u podršci Palestini. Ali brutalnost izraelskog napada na Gazu, namjerno izgladnjivanje stanovništva i otvorene izjave izraelskih ministara koji zagovaraju etničko čišćenje, stvorili su duboke pukotine u zidu straha. Nijesam siguran da izraelska vlada, ili šira izraelska javnost, shvata koliko se cenzura komentara o Palestini urušava. Zapravo, veći rizik za reputaciju nekih umjetnika sada može da bude ako se ne oglase o Palestini.
Jedan od temelja tog zida straha bila je povezanost riječi „Palestina“ i „teror“ – rezultat namjerne, višedecenijske kampanje da se to dvoje izjednači. Ista ta izjednačavanja postojala su 1980-ih sa Nelsonom Mandelom. Danas izgleda apsurdno da je debata o aparthejdu u Južnoj Africi mogla biti tako efikasno kontrolisana od strane njegovih pristalica. Ali vremena se mijenjaju.
Ono što je nekad bilo osporavano može odjednom da postane moralno jasno, sa zagovornicima jedne strane ostavljenim na pogrešnoj strani istorije. Godine 2006. tadašnji lider torijevaca Dejvid Kameron rekao je da su njegovi konzervativni saborci bili „u krivu“ u svom pristupu aparthejdu. Pohvalio je Mandelu kao „jednog od najvećih živih ljudi“.
Možda će jednog dana budući lideri zapadnih političkih partija izdati slično izvinjenje za svoje saučesništvo u brutalnom nasilju koje se trenutno sprovodi nad palestinskim porodicama. Biće prekasno da se spase desetine hiljada civilnih žrtava ovog rata. Ali ako dođe do suočavanja, možda će to biti, makar djelimično, zato što su glumci, umjetnici, pisci i muzičari pomogli da Palestince vidimo kao ljudska bića, jednako dostojna poštovanja i zaštite kao i njihove izraelske susjede.
Kako kaže egipatsko-kanadski pisac Omar El Akad, jednog dana će svi oduvijek biti protiv ovoga.
-----
Autor je muzičar, umjetnik, kompozitor i producent.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR