Budući predsjednik SAD će možda biti spreman da se dogovori sa Rusijom, ali na njegovu politiku će uticati veoma mnogo limitirajućih faktora, kazao je za Pravdu analitičar Centra političkih tehnologija Aleksej Makarkin iz Moskve.
Intervju sa analitičarem Aleksejom Makarkinom, koji je objavljen nedavno u slovačkom dnevniku Pravda prenosimo integralno:
Da li je Rusija na dobitku pobjedom Donalda Trampa?
Mislim da je prije dio predizborne retorike. U njoj se koristila pojednostavljena formula da iza Hilari Klinton stoji Barak Obama, a iza Donalda Trampa Vladimir Putin. Stvarnost je mnogo složenija.
Kandidat republikanaca tokom kampanje je više puta ponovio da želi da normalizuje zategnute (pooštrene) odnose sa Rusijom. Nije to mislio ozbiljno?
Tramp je tip čovjeka, koji govori to što u datom trenutku smatra da je korisno. Moguće da se stvarno nada da se sa Rusijom može dogovoriti. Pitanje je u kakvom formatu i na čemu. Kada posmatramo aktivnosti Obamine administracije, njegov šef dimplomatije Džon Keri se u vezi pitanja Sirije dugo trudio da postigne dogovor. Na kraju ništa nije postignuto. Tramp će se isto tako truditi. Iz daleka nije sigurno da će da uspjeti. Nije poznato koliko će biti strpljiv u dijalogu sa Moskvom. Pri tome kao budući predsjednik SAD ukoliko bude nestrpljiv može biti prema Moskvi još oštriji od njegovog prethodnika. Kad je Tramp pričao o potrebi za poboljšanjem odnosa sa Rusijom, sigurno nije imao na umu da će SAD vršiti značajne ustupke i sigurno je da neće Moskvi da preda cijeli postsovjetski prostor.
Upravo od toga strepi Ukrajina i zemlje Baltika. Imaju li razlog?
To se naravno neće desiti. Tramp je pobjedio sa sloganom obnavljanja veličine (velike) Amerike, što će teško ići u paketu sa ustupanjem svojih saveznika protivniku. Druga stvar je da se u predizbornoj kampanji iz taktičkih razloga odigrao (kladio) na izolacioniste, koji u dovoljnoj mjeri ne shvataju šta bi trebala Amerika da traži na Ukrajini. To je bila kampanja. U njoj je Tramp pokušao Klintonovu da opiše kao opasnog jastreba, sposobnog da od konflikta sa Rusijom napravi treći svjetski rat. Ona je njega označavala za Putinovu marionetu. Isto tako Klintonova je pragmatična političarka, ona nikad ne bi izazvala atomsku apokalipsu, a ni Tramp neće da igra kao što Putin svira.
U kampanji je nagovijestio da bi mogao da prizna aneksiju Krima za teritoriju Rusije i da će da razmotri ukidanje sankcija Moskvi.
Za to mu je potrebna saglasnost Kongresa. Bez njegovog odobrenja predsjednik ne može sprovoditi vlastitu vanjsku politiku. O ovakvim bitnim stvarima ne smije odlučivati na svoju ruku. Možda Tramp kao čovjek je bio spreman da se dogovori sa Rusijom, ali na njegovu politiku će uticati veoma mnogo ograničavajućih faktora.
Znači da možemo se saglasiti sa ruskim politologom Glebom Pavlovskim koji je pobjedu Trampa ironično nazvao da „u Americi možete da za predsjednika izaberete i idiota, ali sistem će uprkos tome nastaviti da funkcioniše“?
Ne mislim da je idiot. Takvog u demokratskim izborima nije moguće izabrati. A da li mu nedostaju politička iskustva? Predsjednik SAD je na čelu izvršne vlasti i raspolaže velikim državnim aparatom i njegovu politiku koriguje zakonodavna vlast. Zato ne očekujem nikakve značajne promjene. Kad bi Tramp iznad svojih ovlasti pokušao nekakvu revoluciju onda sistem vaga i protivteže (u spojenim posudama) ima svoj zaštitni mehanizam. U krajnjem slučaju zbog kršenja zakona mogao bi da se suoči sa impeachmentom, nakon čega bi ga na čelu države naslijedio potpredsjednik.
Da li je moguće da će Tramp da nastavi započetu vanjsku politiku Obame?
Pretpostavka je da će do određenih promjena doći. Amerika će osim drugog, tražiti od svojih saveznika da više učestvuju u vlastitoj bezbjednosti a da povećaju izdatke za odbranu. To opet nije nešto zbog čega bi Moskva trebala da se raduje. Za Rusiju je to hendikep, jer sa Trampom nema iskustva. Znamo ga samo kao predsjedničkog kandidata, što je po pravilu, slikovito rečeno, potpuno drugačiji čovjek nego predsjednik. Bivšu šeficu diplomatije Klintonovu Moskva dobro poznaje. Njeni budući koraci su bili lakše predvidljiviji od poteza zagonetnog novajlije.
Tramp je u kampanji izjavio da prije inaguracije želi sastanak sa Putinom. Da li je to realno?
Ne može se to u potpunosti isključiti. Ali o čemu će da pričaju? Novi momenat bi mogao da bude borba protiv terorizma. Ali kad dođe do detalja onda obje strane vide da problem vide različito (shvataju po svome), sastanak je moguće održati, pitanje je što će biti poslije. Kakvi god su planovi SAD u vezi naoružavanja, to će se u Rusiji tumačiti veoma negativno. A Tramp se njih ne može odreći, jer je to klasičan pristup republikanaca orijentisanih ne samo na odbranu protiv vanjskog neprijatelja, na primjer, Rusije, već je prije svega, to je impuls za domaću privredu. Nekakav sastanak prije inaguracije teško da će donijeti nešto više, samo to da će se upoznati. Nikakav restart odnosa, koji počiva na zajedničkim vrijednostima, slobode i demokratije u ovom trenutku nije realan. Maksimalno šta obje strane mogu pokušati je način relaksiranja napetosti kao u vremenima hladnog rata.
Po vašem tumačenju ispada da Moska nema nikakav poseban razlog da slavi rezultate američkih izbora.
U dijelu ruske javnosti uprkos tome je nastala svojevrsna euforija. Neki smatraju da Tramp je „naš čovjek“. Da ćemo se s njim dogovoriti i podijelićemo svijet, na način: njemu Amerika a nama sve ostalo... Mnogi su u ovom slavlju predvidjeli činjenicu da je Tramp konzervativni republikanac, a u njegovoj stranci je mnogo neokonzervativaca. Drugi se raduju iz drugih razloga. Shvatili su da Tramp neće da bude prijatelj Rusije, ali vjeruju da će SAD pod njegovim vođstvom loše proći. Kao slab lider imaće konflikte sa Kongresom a ako ne izazove raspad SAD-a, kao što je pošlo za rukom Gorbačovu sa SSSR, barem će značajno oslabiti. Ja sam ubijeđen da se i jedni i drugi se raduju lažnim nadama.
Ko će po dolasku Trampa u Bijelu kuću voditi vanjsku politiku?
Vjerovatno među njima će biti i ljudi kojih znamo iz vlade predsjednika Džordža Buša mlađeg, i kad ne smatram da bi se mogla ponoviti značajna dominacija neokonzervativaca kakva je bila kod njega u timu. Pobjednik Tramp je lider Republikanske stranke. Među samim republikancima mnogi ga ne vole. Nijesu mu ni pomagali u predizbornoj kampanji, a neki su mu čak bili i prepreka. Ali sada, prirodno svi će da čekaju u redu. Tramp nema vlastite savjetnike, njegov tim je mali i funkcije će morati da dijele preko svoje stranke kako bi obezbjedili podršku u Kongresu. Novi kreatori vanjsko političke linije će sa velikom vjerovatnoćom nastupati jednako (kao Tramp za ubrzano naoružavanje SAD-a. To će da miriše na novu trku u naoružanju što sigurno neće se svidjeti Rusiji. Još veći rizik za Rusiju će biti Trampova ekonomska politika.
U kom smislu?
Iz više aspekata. Prvi aspekt su privredne turbulencije u vezi sa dolaskom Trampa. To je veoma prost čovjek koji ima nekad vrlo prizemne i kontraverzne izjave kojih se neće odreći ni kad se useli u Bijelu kuću. Berze uvijek pažljivo osluškuju svaku riječ američkog predsjednika. Povrh toga Tramp je ekonomski nacionalista i može da izazove trgovinski rat, što bi moglo imati posljedice za cijelosvjetsku ekonomiju na koju je Rusija naslonjena. I na kraju: Tramp ne voli ekologe. Svaki demokrata u SAD ih obilazi, ali Tramp nema namjeru da uvaži njihova mišljenja. Zalaže se za povećanu eksploataciju nafte i gasa. Ovom sektoru biznisa pružiće odrešene ruke. Za Rusiju je to prijetnja u vidu još većeg obaranja cijena energenata (energetskih surovina), jer u situaciji nakon iscrpljujuće krize trošiti rezerve nije nimalo ohrabrivajuća perspektiva.
Preveo: Mihal Splevak
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR