Piše: Vladimir Jovanović
Uzevši u obzir da je pravoslavni mitropolit, ujedno poglavar autokefalne Crkve, kakve je stavove Petar II Petrović-Njegoš imao o Rimokatoličkoj crkvi?
Na teritoriji slobodne Crne Gore, u to vrijeme, nije bilo domicilnih katolika. Prema tvrdnji Petra Dostinića, druga Rada Tomova iz vremena njegova školovanja u Toploj i Savini, učeni fratar iz katoličkoga manastira Svetoga Antonija – zvali su ga Pjero Prezidente – bez novčane nadoknade podučava „čitat i pisat“. Držao je Njegošu i časove iz matematike i italijanskoga jezika. Fratar Pjero, veli Dostinić, „očinski je ljubio“ Njegoša, ponajviše „zbog njegovog izvanrednog pamćenja“.
Bilježi se i da je, po povratku s zavladičenja iz Rusije, 9. decembra 1833. u Kotoru, Njegoš „zvanično posjetio katoličkog biskupa Stjepana Pavlovića-Lučića“.
***
„Blizu Perasta imadu dva mala ostrova: ostrov Sv. Đorđije i Sv. Gospođe – vladika pođe da vidi ove ostrove. U crkvi Svete Gospođe dočeka jedan fratar vladiku i načne mu se sve pokazivati, pa ga najposlije povede u oltar, izvadi jednu veliku knjigu pisanu glagolitikom, iz koje čitaše fratar lako i brzo”, zapisaće Milorad G. Medaković.
Fratar se tad, tvrdi Medaković, požali Njegošu: „’Nama je Papa žestoko zabranio, da ove slavjanske knjige ne držimo i da se ne učimo poznavanju slavenskije slova; ali mi kano Slavjani ne pazimo na to, već se jedan od drugoga učimo i znamo čitati’”.
A Njegoš će: „’To je lijepo i plemenito od vas, da ne zaboravljate našu starinu, niti na jezik naš. Milo mi je svuđ viđeti naše tako dobre ljude, koji se ne stide ni imena ni jezika svoga, već to brane i čuvaju, a osobito sveštenici, koji su vazda sa narodom’.
Fratar ostade zadovoljan, blagodareći vladici, ali ne skida š njega oči – čudeći se, kakav je to vladika, koji se rado razgovara o narodnijema djelima i kako rado prima srcu sve ono, što se kloni sreći i slavi našega naroda“.
***
Milan F. Rakočević, crnogorski filozof, možda najbolji njegošolog, 1940. u svojoj seminalnoj studiji „Crnogorski Prometej” tvrdi kako je „Njegoš i u privatnom životu bio daleko od svakog sacerdotalizma, i konfesionalog čistunstva; pa i to, koliko je polagao na vjerske stvari, bilo je, nesumnjivo, više iz bojazni od Rusije nego iz osjećaja sopstvene potrebe”. Uzroke njegove „konfesionalne indiferentnosti” vidi primarno u tome što tradicionalni „crnogorski vjerski liberalizam nije nimalo pogodan za jednog sacerdotalistu; taj svijet najviše voli da misli svojom sopstvenom glavom i da sâm po svojoj volji rezonuje i o vjerskim pitanjima”.
„Ne treba zaboraviti da je Njegoš bio sveštenik, ‘knez Crnogorske crkve’, čak i titularni mitropolit, dakle, crkveni velikodostojnik, dok je s druge strane bio svjetovni poglavar naroda”, pisao je Rakočević. Ali, „Njegoš ovdje nije smio biti samostalan i raditi po svojem ubjeđenju. Nad njim je, kao Damoklov mač, lebdjela zavisnost od pravoslavne Rusije, ortodoksnog carskog dvora, koji ga je svakom prilikom mogao pozvati na odgovornost, kao što ga je i pozivao. A ta, ortodoksna Rusija, od cetinjskog pustinjaka je zahtijevala da u prvom redu bude sveštenik i čuvar Pravoslavlja u crnogorskim krševima, možda ne toliko zbog sâmog Pravoslavlja, koliko iz taktičnih razloga. Protiv takvog mišljenja je već izražen prigovor, kao da se Njegoš nije trebao među svojim Crnogorcima plašiti od ruskih šikana i ispitivanja. Međutim, taj prigovor pada čim se istakne, da je Njegoš imao dosta neprijatelja i u samoj Crnoj Gori i da se protiv njih mogao držati tek kao štićenik Rusije. Iz toga je mogao izvući odlično naravoučenije, da bi, čim bi se zamjerio Rusiji, ova mogla jednostavno primorati na pokornost represalijama, koje bi se sastojale u uskraćivanju pomoći crnogorskom narodu”.
***
To nas dovodi do početka 1851. godine, kada Njegoš, prvi put, boravi u Rimu. Njegov susret s Pijom IX, poglavarom Papske države, koliko je poznato, prvi je i možda u 19. vijeku jedni susret poglavara neke autokefalne Istočno-pravoslavne crkve sa Pontifexom Maximusom.
Pijo IX imao je jednu važnu relaciju s Rusima za koju Njegoš nije morao znati. Naime, Pijo IX je u tajnosti uspostavio konkordat s ruskom državom. Na samome početku njegova pontifikata – potrajao je od 1846. do 1878. – potvrđen je novi konkordat o položaju katolika, dominantno Poljaka, unutar Ruske carevine. Krajem 1845. car Nikolaj I Pavlovič će pośetiti u Rimu papu Grgura XVI. Konkordat između Sv. Stolice i Ruske carevine je potpisan u Rimu 3. avgusta 1847. a Nikolaj I ga potvrđuje pismom upravo Piju IX od 15. novembra 1847. godine.
Međutim, konkordat ostaje godinama nepoznat za javnost. Prema katoličkome istoričaru Ivanu Markoviću, „konkordat potvrđen od obje strane, ne bi objelodanjen”, a „u Rusiji krijahu ga od svjetovnjaka: ni jedne novine ne usude se donijeti ga; tek devet godina poslije, ‘Varšavski dnevnik’ objelodani članke, ne donoseći spisa u cjelosti“ („Slaveni i pape”, knj. 2, Zagreb, 1904, str. 232).
Nema podataka da je Njegoš o konkordatu obaviješten. Poput drugih pitanja, vladika je slijedio i kurs ruskoga cara prema Poljacima. U pismu šefu ruske obavještajne službe i specijalne žandarmerije, generalu A. F. Orlovu, od 2. juna 1849, Njegoš nepovoljno i reklo bi se neopravdano ocjenjuje Poljake, koji su se latili oružja da zbače rusku okupaciju.
„Tuđinci se u svoj zavisti prema veličini Rusije na sve moguće načine trude da joj škode. Poljaci su uvijek služili kao neprijateljsko oružje protiv Rusije i Slovenstva“, veli Njegoš. No, to pismo nema vjersku intonaciju; nudio je vojnu pomoć banu Josipu Jelačiću, tj. katoličkim Hrvatima u njihovoj nacionalnoj borbi. Uostalom, ni sâm papa Pijo IX nije podržao oružane ustanke Poljaka, etc.
Sve te okolnosti upućuju na zaključak da diplomatske prepreke za susret Njegoša i Pija IX možda nijesu postojale. Ali, pod uslovom da su njih dvojica samo u funkcijama svjetovnih, državnih poglavara. Međutim, obojica su jednovremeno prvosveštenici potpuno samostalnih crkvenih jurisdikcija, uz to konfesionalo ne prosto odvojenih, nego pod teretom međusobnih prokletstava!
Velikom šizmom 1054. godine prekinuta je evharistijska zajednica između Istočne i Zapadne crkve. Uslijedile su anateme. Tek 7. decembra 1965. papa Pavle VI u Vatikanu i vaseljenski patrijarh Atinagora u Carigradu, opozvali su u isto vrijeme anateme koje su između dvije crkve potrajale devet vijekova; ali ni tada, saopšteno je, „ovaj gest pravde i uzajamna oproštaja nije dovoljan da bi se okončale razlike, nove i stare, između Rimokatoličke i Pravoslavne crkve“.
***
Najkasnije na Blagovijesti 1845, dakle, više od stoljeća prije nego Pavle VI i Atinagora skinu anateme, Njegoš decidirano ne odobrava raspolućenost Hrišćanstva. On će izjednačiti krivicu Rima („stari Rim”) i Carigrada („novi Rim”) zbog Velike šizme, navodeći da su ta dva vjerska centra „staru moralnu svezu” hrišćana, kako kaže, „svojijema budalaštinama okužili”; pritom, Crnogorci se pobjedama u ratovima sa katolicima nikada nijesu zorili. Njegoš piše:
„Црногорцы нiєсу никада имали обичай пѣсме саставляти, у коима бы своє побѣде надъ западньима Хрiстiянима похвальивали, нити су у томе воєне гордости налазили. У ово се iошъ види знакъ старе моралне свезе, кою є учитель добра међу Хрiстiянима усiяо, и кою су послiє старый и новый Римъ са своiєма будалаштинама окужили”.
***
U Rim je, rekoh, Njegoš doputovao noću 9/10. januara 1851. godine (28/29. decembra 1850. po starome kalendaru). Do susreta Pija IX i Njegoša je došlo śutradan.
S trojicom tjelohranitelja, naoružanih jataganima, noževima i pištoljima, uputiće se Njegoš k hramu Svetoga Petra, śedištu rimskoga pontifeksa. Je li bilo kakvih najava, što je za pretpostaviti – nema bližih podataka.
Crnogorce u Vatikanu dočekuje kamerijer, papin komornik. Protokol predviđa da u odaji za prijem, đe poglavara crnogorske države i autokefalne Crkve očekuje Pijo IX, uđe samo Njegoš. Ali, bilježe onovremeni izvori, „tri gospodina u pratnji, u crnogorskoj nošnji, naoružani do zuba, željeli su učestvovati u toj počasti”. To je problem.
„Njih napomenuše, da je potrebno da prethodno odlože svoje oružje, nakon čega je jedan od njih imao odgovor: Crnogorci će ostaviti oružje samo u isto vrijeme sa svojim životom”!
Mogu li Andrija Perović, Đuko Srdanović, Vukalo Radonjić – naoružani Crnogorci iz Njegoševe pratnje – pristupiti Piju IX?...
(Nastavlja se)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR