23 °

max 31 ° / min 21 °

Ponedjeljak

13.07.

31° / 21°

Utorak

14.07.

32° / 18°

Srijeda

15.07.

31° / 19°

Četvrtak

16.07.

31° / 20°

Petak

17.07.

31° / 21°

Subota

18.07.

29° / 21°

Nedjelja

19.07.

32° / 20°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Cjeloviti pogledi Józsefa Bajze (1885-1938) na crnogorsko pitanje kao „problemu međunarodne savjesti i pravde“ (2)

Istorija

Comments 1

Autor: Antena M

  • Viber

Cjeloviti pogledi Józsefa Bajze (1885-1938) na crnogorsko pitanje kao „problemu međunarodne savjesti i pravde“ (2)

Piše: akademik Milorad Nikčević 

MANIPULACIJE S CRNOGORSKIM KULTURNIM NASLJEĐEM

Veoma snažno i otvoreno József Bajza je ukazao i na političke manipulacije s crnogorskim kulturnim nasljeđem koje je, kako implicitno ističe, započelo u ranom 19. stoljeću, programima uspostavljanja srpske dominacije na Balkanu, to jest stvaranjem velike Srbije putem zloglasnog velikosrpskog ideološkog programa Narčetanija u vođenju vanjske i nacionalne politike (1844–1854) Ilije Garašanina i kulturnom monogenetskom «revolucijom» Vuka Stefanovića – Karadžića iskazanoj u programskoj knjižici Srbi svi i svuda . U tom Vukovom monogenetskom pamfletu Srbi svi i svuda («Kovčežić», Beč 1849).  lansirana je  «naučna teza» da su gotovo svi južni Sloveni, to jest pored Srba i Crnogoraca, Hrvati, Bošnjaci, pa čak Makedonci i Bugari, etnički narodnosno i nacionalno Srbi (!?) triju vjerozakona: grčkog, rimskog i islamskog. Ovo iz toga razloga što se samo međusobno sporazumijevaju «srpskijem štokavskijem jezikom»!?

Cjeloviti pogledi Józsefa Bajze (1885-1938) na crnogorsko pitanje kao „problemu međunarodne savjesti i pravde“(1)

Od svoga pada pod srpsku dominaciju 1918. Crna Gora čini «kontinuiranu konstantu» ne samo srpske nacionalne politike, već i kulture koja odgovarajućom kvazi argumentacijom i lažnom opstrukcijom opskrbljuje (Srbija – M. N.) naučne, vaspitne, kulturne i  subkulturne institucije u zemlji i inostranstvu. A sve to čini sračunato u svrhu poništavanja svijesti Crnogoraca o svojoj nacionalnoj autohtonoj samobitnosti, kontinuiranoj višestoljetnoj povijesti, jeziku, Crnogorskoj autokefalnoj pravoslavnoj crkvi i o svojoj nacionalnoj i kulturnoj posebnosti kako bi se zatrli i obezličili istorijski tragovi, izvori i istorijska vrela o najstarijoj i najmanjoj balkanskoj zemlji koju duboko amalgamiraju i sublimiraju državni višestoljetni kulturni slojevi, identiteti i samobitnost od  srednjovjekovne  Duklje / Doclea / Dioklitija, Zete i na koncu u petnaestom vijeku Crne Gore. Dakle, u Bajzinim interpretacijama i naučnim premisama potvrđuju se one dalekosežne misli estetičara, književnika i filozofa Milana Kundere da se mali narodi likvidiraju tako da im (se) ponajprije oduzme pamćenje. Unište im se njihove knjige, njihova kultura, njihova povijest i crkva. A neko im drugi napiše knjige, daje im drugu kulturu i izmisli im drugu povijest. Narod tada počinje zaboravljati ko je i što je bio   (Viđi Milorad Nikčević, Irski usud crnogorskog naroda u knjizi Odsjaji kultura Hrvatska i crnogorska kultura stoljećima, Zagreb MMII, str. 150).

PROKULJANI NEOFAŠIZAM

Obrazlažući svoje teze naučno i unoseći često asocijativno-esejistički emotivni ton, Bajzina se studija doima kao impresivni racionalno-emotivni esej, posebno u onim dijelovima kad naglašava da su se sva zla i opačine na crnogorski narod, državu i crkvu, njegovu kulturu, osobito snažno ispoljile u razdoblju zanosa za «jugoslavensku konstituciju», kad se vršila beskrupulozna paranaučna premetačina i lopovluk svih slojeva kultura i narodâ u doticaju, a posebno crnogorske, albanske, muslimanske i hrvatske kulturne baštine; posrbljavanja svega što nosi atribuciju crnogorskog s iznimkom nekih elemenata folklora crnogorskog naroda i čovjeka, od kojeg su elementa mnogoljudnija «braća» pravili prototip crnogorskog patrijarhalnog, primitivnog «zavičajnika», «regionalnog čovjeka» sa svojim «pokrajinskim», «primitivnim» i «provincionalnim» jezikom, govorom koji su posisali sa usana svojih majki; crnogorske tradicije i arhetipa svojih «prađedova». U najgrubljoj riječi ismijavali su i pravili od Crnogoraca «crnogorski tip heroja 'hokštaplera', svojeglavog 'nezavisnog' junaka zadojenog 'kosovskim mitom' i srenjovjekovnim žitijama, maštanijama i čudesima», koje su korišćene, čak i najnovijoj savremenosti, za srpsku propagandu i njihovu jeftinu komediografsku tiražnu produkciju. Pogledajmo u ovom insertu Bajzin emotivni naboj koji iskreno i s neskrivenim žarom śedoči o srpskim zločinima i zlodjelima takozvanog «bijelog terora» i prokuljanog protofašizma:

U ime savezničkih i udruženih snaga, srpske trupe, većim dijelom neregularne i pod komandom Francuske okupirale su Crnu Goru. Ove trupe su otpočele nečuveni teror (...).

Oslobodivši se tako najopasnijih patriota, Srbi su zaveli teror nečuven i neprimjeren Evropljanima. Nakon što se potčinio Beogradu, Plamenac[1] opisuje ovako crnogorske događaje u jednim novinama glavnog grada: '1918. i 1919. godine Crna Gora je svedena na groblje. Zapaljeno je hiljade kuća i pobijeno na hiljade Crnogoraca (....).  Žene, djeca i nemoćni starci bacani su živi u vatru; djeca koju su bacali sa prozora padala su na bajonete koji su ih spremni čekali. Nesrećnicima koji su davali znakove života kidali su uši, jezik, nos... Žene su silovane; vezivali su im ispod suknje mačke koje su, podivljale zbog udaraca štapom, kidale tijelo ovih nesrećnica. Formirale su se bande koje su kao Huni, pustošile oblasti jednu za drugom, pljačkajući sirotinju crnogorsku, skrnaveći grobove predaka (...) vukući i prijeteći po blatu kao pravi divljaci kosti Svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog samo zato što su bili crnogorski sveci (...) (József  Bajza, cit. djelo, str. 43).

Inače, Plamenac je bio ministar u vladi kralja Nikole I Petrovića. On je organizovao Božićnu ustanak 1919. Da bi izbjegao masakre crnogorske vojske i naroda Wilson se obratio kralju Nikoli I Petroviću u Neuilly / Neju, moleći ga da obuzda pobunu svojih pristalica konfederalista. I zaista 22. januara 1919. godine kralj Nikola šalje brzojav u domovinu (sastavio ga je sâm Wilson!?) u kojem moli da se preda oružje, što je jedan dio crnogorskih patriota i učinio, a ostatak je zajedno sa Plamencom napustio Crnu Goru. U svom posthumnom radu Prilog obradi otpora novoj vlasti u Cetinjskom okrugu krajem 1918. godine i tokom 1919. godine Dragoje Živković (Zadarska smotra, br. 1 - 3, Zadar 2003, str. 227-260) otpor crnogorskog naroda u cetinjskom središnjem arealu sažima na ovaj dramatičan način:

(...) Protiv izvana nametnute vlasti crnogorski se narod masovno pobunio, što je dovelo do izbijanja ustanka početkom 1919. Tim ustankom započeo je krvavi građanski rat u zemlji, koji je s nejednakim intenzitetom trajao nekoliko godina. Podijeljeni na dva krila neoformljemnog građanskog društva – zelenaše i bjelaše – Crnogorci su vodili međusobni rat, omogućujući nestabilnoj okupacijskoj vlasti da se održava.

 Jedno od središta građanskog rata bio je Cetinjski okrug. Odmah nakon ugušenja seljačkog ustanka i uvođenja mjera represije nad njegovim sudionicima, u Okrugu se stalno proširivao gerilski pokret. Osim što je u najvećem dijelu stao uz gerilu, narod je i na razne druge načine iskazivao svoje nezadovoljstvo i otpor novoj vlasti. Tu treba spomenuti odbijanje regruta da služe u vojsku koju nisu smatrali svojom, dezertiranje iz vojske onih koji su već od ranije služili u njezinim redovima, podršku naroda svim opozicijskim odupiranjima novom pokretu. S druge strane, narod je svojim obavještajnim kanalima i metodama širio propagandu i agitaciju protiv porobljivačke vojne vlasti i postavljao zahtjeve da sam odlučuje o svojoj sudbini. Svim tim i drugim oblicima aktivnosti vlast je pokušala parirati narodu, vršeći nad njim represalije, hapšenja, šikaniranja, pljačku, ograničavanje kretanje i drugo. U svemu tome, međutim, nije imala uspjeha. Naprotiv svaka njena nasilna mjera imala je suprotan efekt, pridonoseći nacionalnom otrežnjavanju i unutrašnjoj homogenizaciji narodnog bića. Onaj pak znatno manji dio građanstva, osim ako se nije pokajao zbog zavrbovanosti i tražio priklanjanje zdravom biću naroda, bio je odbačen i prezren. I pored svih zala koja mu je nanio građanski rat, crnogorski narod je iz njega izvukao i važnu pouku o potrebi vraćanja samom sebi i povezivanju s drugim jugoslavenskim narodima na bazi pune ravnopravnosti (...) (Isto, 227). 

NEGACIJE I PREĆUTKIVANJA U ENCIKLOPEDISTICI

Čitavo razdoblje crnogorske zlatne povijesti Duklje / Dioklitije / Zete – koja je oko 150 godina bila samostalna država s dinastijom Vojislavljevića, Balšića i Crnojevića s predominacijom mediteranskog toposa, katoličanstva i bogatom kulturom na latinitetu i domaćem crnogorskom jeziku i pismu nigdje se u enciklopedističkim srpskim pregledima ne spominje ili je zaobilaze u «nedostatku» vjerodostojnih istorijskih izvora kako bi je situirali u državotvorni okvir i «kontinuitet» svoje srpske pravoslavne (čitaj svetosavske!?) srednjovjekovne crkve i države. U razdobljima crnogorske nacionalne klonulosti svjetsku inostranu naučnu i publicističku literaturu usluživala je, kako ističe Bajza, «naučna srpska škola» pa se u mnogim svjetskim izdanjima početak crnogorske državnosti i njezine kulture antidatira i situira u srpsku dinastiju Nemanjića, a Crnogorsku autokefalnu slobodarsku i potpuno nezavisnu autokefalnu crkvu («jedino slobodnu u moru turskog carstva»!!) proglašavaju svetosavskom kamilavkom i njihovom tradicijom. József  Bajza eksplicite navodi da  «godina 1766. označava nezaboravan datum u istoriji Crne Gore. Turci su te godine ukinuli Pećku patrijaršiju i zbog toga je Crnogorska pravoslavna crkva dobila autokefalnost. I kulturno-istorijski spomenici dukljanskog razdoblja koji nose pečat suptilne civilizacije evropskog Zapada, odsjaja Mediterana, u cilju razgrađivanja i potiranja autohtone crnogorske tradicije i njezinog nasilnog uguravanja u vizantijski i srpski kulturni krug, prepuštaju se zaboravu i zubu vremena jer je politička manipulacija sračunata na nisku razinu obaviještenosti prosječnog civilizovanog svijeta. Ovakvim otvorenim, smjelim i nadasve moralnim invektivama József Bajza je protkao cijelu svoju povijesnu studiju.

NEPRAVEDNO DIFAMIRANJE I NAPADANJE

Zbog toga je bio grubo napadan, nepravedno difamiran od «povjesničara» s jugoslavenskog intelektualno-političkog prostora. Oni su bili zaslijepljeni novom porobljivačkom politikom i ideologijom Srbije nakom 1918. godine. Bajzino Crnogorsko pitanje osporavano je kao nenaučno, pamfletsko, dodvoravajuće i difamirajuće, a autora Józsefa Bajzu su nazvali «takozvanim» «kvazi povjesničarem» «bolesno-pomračenog uma i lažnog akademika». Njegove (Bajzine) istinoljubive i naučne motive smještali su u dnevnopolitičkim niskim ciljevima i «zloj namjeri» Mađarske akademije nauka i umjetnosti te mađarske oficijelne tadašnje politike uopšte prema mladoj karađorđevićkoj nakaznoj i unitarnoj tvorevini južnoslavjanskog ujedinjenja koje je niklo na ruševinama austro-ugarske civilizovane monarhije.

SVJEDOČENJA WHITNEY WORRENA

Na vertikali Bajzinih povijesnih svjedočenja nastala je nešto ranije i knjiga na engleskom jeziku Amerikanca Whitney Warrena:  Montenegro – The crime of The Peace Coference (Newiyork, 1922) koja je tek 2000. godine prevedena pod naslovom Crna Gora  – zločin Mirovne konferencije. Obojica autora svjedoče iz svog vidnog ugla o tragičnom brisanju nekadašnje najmanje države na Bakanu koja se znala uspješno oduprijeti Otomanskom carstvu. Svoje refleksije i osude nestanka te države Warren je ukazao tri godine nakon održavanja Mirovne konferencije u Parizu, dok je József Bajza nastojao da sagleda crnogorskorsko pitanje u cjelosti, njegovu povijest, i genezu, posebno da definiše njegovu bit. «Prvi je želio da dokuči razloge zbog čega Crna Gora nije mogla da učestvuje na konferenciji koja je odlučivala njenu sudbinu, ukazujući šta se u vezi sa tim dešavalo iza političke scene, kakve su se zakulisne radnje činile, savezničke i srpske, kakve su se intrige plele da se spriječi Crna Gora, da postavi svoje pitanje – pitanje opstanka i dalje budućnosti. On daje živu sliku kampanje protiv Crne Gore, njenog suverena i vlade, raznih kleveta i optužbi o navodnoj crnogorskoj izdaji. Amerikanac Voren poziva na proklamovano načelo i pravo malih naroda na samoopredjeljenje koja nijesu važila samo i jedino za Crnu Goru. On je još uvijek vjerovao da će se istorijska drama, ipak, povoljno završiti po Crnu Goru, da će protagonisti i saučesnici morati priznati zločin protiv ove evropske mučenice (...)» (Viđi: Predgovor, cit. Bajzine knjige, str. 10 i 11).

Međutim, najnovije kritičke analize Bajzina djela ukazuju na to da se u njegovom slučaju radi o naučnoj fundiranosti, naučnoj ozbiljnosti tekstova mađarskog vrsnog akademika i intelektualca, koji nije bio «pomućenog», zaboravljenog i «samobulnoga« »cementiranog uma«. On se je rukovodio naučnom istinom, savješću i visokom sviješću istoričara, istorijskim naučnim premisama istine svoga vremena u kome su njegova povijesna svjedočenja ostala, da govore, da žive u prilog istine i budućnosti istorijske zbilje. One su tokom najnovije povijesti demantirale njegove zlonamjerne kritičare i žestoke kudioce! Geneza «crnogorskog pitanja» potvrdila je racionalnost i dalekovidost Bajzinog naučnog promišljanja i ispravnost njegovih političkih stavova, vizija, osobito u ovoj našoj savremenosti. Ostvaruju li se i jesu li na vidiku sve Bajzine epohalne vizije, njegove proročke slutnje i poruke iskazane u konstataciji: da će se Crna Gora kad-tad «evolucijom ili revolucijom» osloboditi dominirajućeg srpskog ropstva i zagreljenog uticaja»!? Bajzine istorijske vizije i premise postaju svakim danom sve bliže, jasnije našoj savremenoj crnogorskoj zbilji i najnovijoj istorijskoj perspektivi savremene države!

 

 

 

 

 



 

Komentari (1)

POŠALJI KOMENTAR

Mario

Svetosavske zvjeri!I opet će ako im se dopusti!