12 °

max 15 ° / min 9 °

Petak

04.12.

15° / 9°

Subota

05.12.

15° / 8°

Nedjelja

06.12.

16° / 8°

Ponedjeljak

07.12.

12° / 10°

Utorak

08.12.

12° / 8°

Srijeda

09.12.

12° / 10°

Četvrtak

10.12.

12° / 8°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
535 godina od utemeljenja crnogorske autokefalije

Istorija

Comments 5

Autor: Antena M

  • Viber

535 godina od utemeljenja crnogorske autokefalije

Piše: Vladimir Jovanović

 „I ogradih hram u mjestu koje se zove Cetinje u slavu u hvalu te Gospođe i Majke Božije, u ime Njezina Roždestva. I napravih pri njemu manastir za upokojenje monaha, i nazvah ga Mitropolijom zetskom, ako bude ugodno milostivoj Gospođi. I postavih tu mitropolita zetskoga kir Visariona, koji je bio u to vrijeme, da vlada svim a poslije njega [njegovi] nasljednici”.

Ovo je citat iz jednoga od najvažnijih arhivskih dokumenata crnogorske nacionalne istorije – Hrisovulje (ili povelje) Ivana Crnojevića od 4. januara 1485.

Obratite pažnju: „ogradih”, „napravih”, „nazvah”, „postavih”…

Prije 535 godina Gospodar Zete (Crne Gore) utemeljuje Crkvu – pravoslavnu Mitropoliju i njezinu katedru u novosagrađenome Manastiru Roždestva Presvete Bogorodice (Cetinjski manastir). Postavlja i prvoga poglavara – Visariona, mitropolita; određuje da poslije Visariona vladaju njegovi prejemnici (nasljednici); imenuje episkopa Vavilu za vikara (zamjenika) Visarionu; utvrđuje monaško opštežitije u katedri Crkve.

Intronizacija arhijerejâ u novoj katedri, čiji je pokrovitelj državni poglavar, dakle svjetovna ili „carska vlast” – to je osnivanje nove, samostalne Crkve – u rangu autokefalne mitropolije.

„U dogovoru sa preosveštenima ocima arhijerejima”, zapisano je u Hrisovulji, „sa mitropolitom preosveštenim zetskim gospodinom Visarionom i sa episkopom gospodinom Vavilom i sa svojom bratijom učinjesmo da bude svagda ovđe u Manastiru Prečiste opštežitije“.

S obzirom na svete kanone, od izuzetne je važnosti podatak da Gospodar djeluje u saglasju sa jerarhijom. Autokefalnu Crkvu nemoguće je ustrojiti bez državne vlasti, ali ne može biti kanonski valjana ako za to ne postoji saglasnost pomjesnoga arhijereja ili više njih, te klira. Napomenuto je, međutim, upravo takvo saglasje u Hrisovulji: „u dogovoru”, „učinjesmo”.

O porijeklu dvojice arhijereja na Cetinju – Visariona i Vavile, ne zna se u istoriografiji apsolutno ništa. Nije isključeno da su obojica etnčki Grci, možda iz Ohridske arhiepiskopije.

Pouzdano je utvrđeno da je na Crnojevića dvoru bilo velikodostojnikâ Grka, a u ondašnjim manastirima i grčkih monaha, te crkvenih spisa na grčkome jeziku; crnogorska narodna nošnja, koja je iz toga doba, ima mnoge elemente grčke nošnje; dvoglavi crnogorski orao i na grbu i na zastavi, korišćen u doba Crnojevića – pa i na pečatu Gospodara na Hrisovulji – replika je grba Paleologa (Δυναστεία των Παλαιολόγων), careva Istočnoga rimskoga carstva: Vizantije…

Osim pomenute Hrisovulje, Gospodar je, potpuno u duhu crkvenoga zakonodavstva Svetoga Justinijana (imperatora Istočnoga rimskoga carstva 527-565. godine), donio i Zakon (Sud) carski i patrijaršijski – novi juridički akt za našu Mitropoliju, tj. mali crkveni zakonik od sedam članova:

„Ako koga nauči sijač zloće i naš protivnik đavo nešto oduzeti ili poreći od onoga što smo napisali, neka takvi bude proklet od snažne desnice Vladike Velikoga našega Tvorca neba i zemlje i sile časnoga i životvornoga Krsta i od 12 vrhovnih apostola i od 70 ostalih, od 318 nikejskih svetijeh otaca i od svijeh koji su od vijekova Bogu ugodili i da je takav podoban Judi izdajniku – i onima što vikahu: uzmi, uzmi i raspni, krv njegova na nas i na đecu našu – i Prečista Mati Božja suparnica da mu bude na Strašnome nelicemjernome sudu!“

Crkveni dogmat o ulozi države, vladara i vlasti zapisan je između ostaloga u Svetome pismu: „carevi će biti hranitelji Crkve“ (Is. 49, 23); „neka znadu živi, da Višnji vlada carstvom ljudskim, i daje ga kome hoće“ (Dan. 4, 17; 5, 21); ili: „Mnom carevi caruju, i vladaoci postavljaju pravdu, Mnom vladaju knezovi i poglavari i sve sudije zemaljske” (Solom. 8, 15-16).

Ni Hrisovulja ni Zakon (Sud) carski i patrijaršijski, ne pominju predšestvo, prejemstvo, ili kakvu vezu ili sukcesiju naše Crkve sa „svetosavskom” Pećkom arhiepiskopijom („patrijaršijom”), arondiranom do 1459, ili njezinom eparhijom u Zeti, čiji su se posljednji arhijereji pounijatili 1431-1449. tj. priznali Papu za prvosveštenika i prihvatili „latinski” obred.

Zetski zbor – glavari 51 starocrnogorskoga plemena – i veliki vojvoda Stefan Crnojević 6. septembra 1455. na Vranjini potpisuju izjavu da ne prihvataju nadležnost koju je imala eparhija Pećke arhiepiskopije, a čija je katedra tada u Prečistoj krajinskoj. Posljednji arhivski pomen nekoga od unijatskih arhijereja iz „svetosavske” eparhije je 1458. godine.

Proces formiranja autokefalne Crkve u Zeti (Crnoj Gori) potrajao je tri decenije. „Pade zecka banovina, a narod pribježe u te planine”, pisao je Stjepan Mitrov Ljubiša. Za katedru je odabrana nova prijestonica – Cetinje.

Utemeljenje bogohranime Mitropolije u skladu je sa kanonima utvrđenim Vaseljenskim i opšteprihvaćenim pomjesnim saborima: „Ako je carskom vlašću osnovan novi grad, ili se u naprijed [u budućnosti] osnuje, u takvome slučaju razrjeđenje crkvenih oblasti neka slijedi razrjeđenju državnome i građanskome” (17. kanon IV Vaseljenskoga sabora).

U vrijeme osnivanja autokefalne Mitropolije na Cetinju, svega dvije pomjesne pravoslavne crkve su van granica Otomanske carevine: naša i Ruska, tadašnja Moskovska mitropolija. Vaseljenskoj patrijaršiji – koja je arondirala Pećku arhiepiskopiju – sultan Mehmed II je 1453. proglasio novoga patrijarha Genadija Skolarisa. To je početak prakse koja će se održati nekoliko narednih vijekova: da Patrijarha na Fanaru postavlja Sultan.

Moskovski veliki knez Vasilij (Василий II Тёмный) postavio je 1448. episkopa razjanskoga Jonu za mitropolita Moskovije, sa titulom Mitropolit Kijevski i cijele Rusi – iako je to učinjeno bez saglasnosti Vaseljenske patrijaršije, retrospektivno se smatra neporecivim ustanovljenjem de facto autokefalije savremene Ruske crkve. Svakako uočavate podudarnost utemeljenja Ruske i naše autokefalne Crkve i u načinu postupanja gospodara Ivana Crnojevića i kneza Vasilija.

Isto kao i Crnogorska, ni Moskovska mitropolija – sadašnja Ruska pravoslavna crkva – nije ni onomad, a ni do danas! – dobila poseban tomos o autokefaliji. Ali je i jednoj i drugoj crkvi takav status priznat najkasnije 1855. unošenjem u popis autokeflanih crkava – diptih objavljen u nomokanonu „Sintagma” Vaseljenske patrijaršije.

Od tadašnjih deset pomjesnih crkava većina, njih šest, nijesu bile patrijaršije, nego autokefalne mitropolije ili arhiepiskopije: Ruska, Kiparska, Crkva u Austriji, Sinajska, Crnogorska, Grčka crkva.

Situaciju u kojoj se, pred naletom Turaka, nalazila Crna Gora u doba kad Ivan Crnojević ustrojava novu Crkvu, „Грлица: Календаръ Црногорскiй за годину 1835”, opisuje na sljedeći način: 

„U takijem, budući tijesnijem obstojateljstvima, neostavaše ovome Vladatelju druge nadežde, nako na pomoć Božiju i na hrabrost naroda crnogorskoga, i na nepristupačne gore, a koijema on meterize i kreposti činjaše; a pritom, videći narod bez svojega duhovnoga arhipastira, sagradi crkvu vo imja Roždestva Bogomatere i manastijer na Cetinje u sredini Crne Gore, i zapovjedi da se ima nazvati Zetskom mitropoljom, postavivši njem mitropolita Visariona”.

Ivan Crnojević – pisao je ruski slavista Apolon A. Majkov – Crnoj Gori ustanovi „da ima u sebi sredinu za vjeru, da ima u sebi izvor svešteničke vlasti”. Autokefalna Crkva – Mitropolija na Cetinju, „izvor je svešteničke vlasti”, tj. nezavisnosti crnogorske jerarhije od jerarhijâ drugih pomjesnih crkava: u upravno-administrativnim poslovima, pravima pomjesnoga crkvenoga zakonodavstva i crkvenoga suda.

Po prihvaćenoj praksi Istočno-pravoslavne crkve, „davnost običaja”– tj. običajno pravo – dio je crkvenoga prava. U dokumentima, arhijereji i gospodari crnogorski su se stoljećima pozivali na „crnojevićko porijeklo” naše Crkve, a u doba vladikata i crkveno-državne vlasti. U jednoj crnogorskoj hrisovulji iz 1744. čitamo ovu blistavu pohvalu:

„Crna Gora od Kotora, sva do Bara i do Skadra

Ivan-begom oglašena, manastirom proslavljena

Tebi prečista Djevice, mati Hrista, svih carice

Crkva bila sagrađena, Ivan-begom nasađena

Na sred zemlje, na Cetinje, episkopom za stojanje

Crnogorska dika prevelika, Bogomati krotka pomoćnica

Njima orla darovala, carsku armu i pohvalu”.

Univerzalni administrativni model autokefalije za mitropolije utvrđen je 8. kanonom III Vaseljenskoga sabora: „Prema tome, ovaj Sveti i Vaseljenski sabor ustanovljuje, da svakoj pojedinoj eparhiji očuvana budu čista i nepovrijeđena prava, koja od samoga početka i odavna uživa, shodno običaju od starine utvrđenome. Radi svoga obezbijeđenja pak svaki mitropolit ima pravo uzeti prijepis ovoga, što je zaključeno”.

Međutim, kako objašnjava savremeni kanonista dr Vlasije Fidas, ovo kanonsko pravilo važi samo za one mitropolije – to je osobito važno – koje imaju tradiciju autokefalije „od starine utvrđenu”.

„To potvrđivanje adminsitrativne autokefalije mitropolija svakako je opšte”, napominje Fidas, „ali je ona u svakome slučaju morala da ima tradiciju autokefalije u crkvenoj praksi, prema utvrđenome starome običaju. Trebalo je, dakle, da prethodno nije bila prihvaćena spoljašnja intervencija u pogledu prava postavljanja episkopa i suđenja episkopima eparhije. Takva prethodna i neosporna praksa uvodi u Crkvu običajno pravo, koje čak ni Vaseljenski sabor ne može zanemariti, osim ako se u to nije posumnjalo u trenutku primjene”.

Ne postoji poznati dokument koji bi svjedočio da je ikada Vaseljenska patrijaršija, koja ima prerogative „prvijenstva u časti”, tvrdila da je Crkva u Crnoj Gori uzurpirala svoju autokefaliju. Ili da su pravoslavni Crnogorci, preko svojih arhipastirâ i jerarhije autokefalne Crkve, obitavali u apostaziji – u grijehu raskola. Zna se jedino da je Ruska crkva neuspješno pokušala 1803-1804. da postavi arhijereja na Cetinju i sudi na svome crkvenome sudu mitropolitu Petru I Petroviću-NJegošu – tada i do 1918. nikad i niko više…

Drugim riječima, Mitropolija – Crnogorska pravoslavna crkva ima viševjekovnu tradiciju autokefalije, „od starine utvrđenu” i „prema utvrđenome starome običaju”, čiji je početak – 4. januara 1485. u Hrisovulji Ivana Crnojevića.

 

 

 

Komentari (5)

POŠALJI KOMENTAR

budo

Rijec je o tome da se pristalice autokefalije pretjerano oslanjaju i preveliku vaznost pridaju argumentu postojanja autokefalije CG crkve u proslosti. Po mom skromnom sudu se radi o potpuno nebitnom detalju. Crkva ovdje treba da bude autokefalna sve i da nije nikad ranije, zbog ozdravljenja drustva

Aristos

@Milan . Izgleda da slabo poznjete istoriju Crkve, a jos slabije rezonujete? Ako je Raška (Srpska) Crkva mogla da dobije samostalonst (tomose) u 13 i 14 vijeku, odakle vam ideja da nije bilo autokefalije (samostalnosti, samoupravnosti) u doba Crnojevića (15 vijek)?

Građanka_Mne

Da je ove crne Crnogorske akademije nauka pa da napravi javni naucni simpozijum i jednom za svagda LEITIMIŠE ONO ŠTO JE CRNA GORA ŽIVOTOM LEGITIMISALA I VRATI OVOM NARODU STATUS I HRAMOVE CPC.