Jesmo li ovakvi dostojni da proslavimo 13. jul

Za Antenu M piše: Milorad Pustahija

Pročitah u Pobjedi još jedno mudrovanje protojereja-stavrofora Gojka Perovića, ovoga puta o Njegošu, Leonidasu, Sokratesu, i Ahileju, Gospodu Bogu, Kosovskom zavjetu i, naravno, srpstvu.

Pomislio sam da će i ovu trojicu Helena proglasiti Srbima, jer je posrbio i Njegoša a mnogi iz njegove crkve tvrde da je i Ješua Nazarećanin (Hristos) Srbin ot Niš, rođen u Niš, i živeo propovedao i umreo u Niš. Ali srećom nije, ostavio ih je među Helenima, valjda im je dovoljno što su egipatski faraoni Srbi. Na kraju dirljiva konkluzija: „Ali da se desi nemoguće, da se premoste vjekovi i da se braća razumiju, potreban je ponekad samo jedan mali tren dobre volje. Za početak".

I šta?

Da najzad jurnemo Srbima u bratski ropski zagrljaj?

Peroviću, ove tvoje iluzionističke parole liče na natpis na ulazu u Aušvic „Arbeit Macht Frei“ – Rad oslobađa, pa vjerovatno i bratsko ulijetanje u srpsko ropstvo uz zagrljaj oslobađa?! Kako te nije stid i sramota?! Ti nisi protojerej-stavrofor, to je sveštena titula u Hristovoj pravoslavnoj crkvi, ti si specijalac jeretičke etnofiletističke Svetosavske crkve. Da ne pominjemo tvoje kolege viših činova koji slave zločine i zločince koljače.

Kako izaći iz ovoga?

Perovićeva crkva ima naddržavni i nadustavni status, a on i kolege mantijaši imunitet koji nadilazi poslaničke i diplomatske imunitete. Fino, pošto stranke na vlasti provode veting u policiji, vojsci, obavještajnim službama, sudstvu i tužilaštvu, zdravstvu obrazovnom sistemu i medijima, mi treba ta tražimo pravo na veting u Srpskoj crkvi. Oni svojim vetinzima pokušavaju da u našoj zemlji naprave huntu poput Vučićeve i suvereno zavladaju svim oblastima društva, uma i razuma i morala, kako bi onemogućili bilo kakav uticaj na vlast drugačijih ljudi i ideja.

Zato treba gađati u samo srce diktatorskog sistema, a to je Srpska crkva. Naravno ne puškom, jer mi smo sekularna i demokratsko liberalna država, već građanskom pobunom i zatjevom za poništenje neustavnog Temeljnog ugovora srednjovjekovnih normi i duha. Pri tom ne dirati crkvene kanone, ili gluho bilo dogmu, ali ne dozvoliti ni najmanje miješanje crkve u bilo kakve političke sfere. I ne nasijedajmo na floskule, sekularizam nijesu izmislili Volter, Mara, Didro, Monteskje, Robespjer ili lavlja glava Dantonova, ili komunisti, nego On lično, Ješua Nazarećanin.

Kada su ga priveli na suđenje kod Poncija Pilata, Pilat je rekao nešto u stilu jesi li ti Judejski car? Ne, odgovorio je Ješua, moje je carstvo od onoga svijeta. Kada su fariseji došli kod Ješue da ga pitaju da li je dozvoljeno ili ne da se  plaća caru porez, ne bi li dobili odrečan odgovor i predali ga prokuratoru na suđenje, Ješua je odgovorio: „Što me kušate, dajte mi taj novac da ga vidim“. Kad mu ga dadoše on upita: „Čiji je ovo lik i natpis“? Carev, rekoše fariseji. Ješua reče: „Dajte caru carevo a Bogu božije“. Šta li bi presveti Ješua danas rekao da vam vidi crkvene džipove vile, rezidencije, bahatost i koljače nevinih na freskama, u, kao, njegovim crkvama.

Poslije je veliki progonitelj hrišćana Savle postao Pavle i počeo mudrovati u poslanicama i tvrditi da je svaka vlast od Boga i razne druge mudrolije. Ja tvrdim da nijedna vlast nije od Boga. On je nešto mnogo uzvišenije, samo popovi to ne vide sa zemlje. Elem, u vezi Savla, to vam je ono kao kad su četnici krajem 1943. i u 1944. godini prešli u partizane i poslije napravili komunističke karijere. Mnogo umniji i obrazovaniji od mene rekli su slijedeće: „Za dvije hiljade godina hrišćanstva crkva je njegov divni nauk pretvorila u svoj nauk o njemu“- Osvald Špengler. Ili „Posljednji hrišćanin je umro na krstu na Golgoti“- Fridrh Niče.

I sad se mi u ovom gnjoču i ludilu spremamo da proslavimo 13. Juli. Naravno da ga treba proslavljati ali se postavlja pitanje: da li smo mi ovako pizdasti dostojni da ga proslavljamo? Znate li koliko ih je poginulo? Znate li da masa njih nije dočekalo ni 25-tu godinu? I onda ćemo se mi okupiti i slušati bezmude i patetične govore profesionalnih demagoga i moćne borbene pjesme tipa „Niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore“, ili „Ja takvija imam dosta ka kamenja ispod mosta“.

I onda, nakon dva sata, kud koji u koju kafanu. I raziđemo se ka' mačke sa jebališta.