PINK – istoričar

Za Antenu M piše: Jadranka Selhanović

     „Pinkov“ istoričar Aleksandar Raković, skoro svako jutro revnosno ispunjava svoju dužnost. Tačnije, ranom zorom, pred kamerama srpske ružičaste televizije, naučni poslenik Raković, započinje svoju priču. Pozivajući se na, samo njemu, znane istorijske činjenice, vrijeđa i omalovažava Crnu Goru i sve što je crnogorsko. Čini to bez imalo srama i naučne etike, pa se čovjek mora zapitat: da li to radi zato što je neznalica, da li zbog toga što mu dobro plaćaju ili, jednostavno, pati od nesanice?         

Nije mi namjera da se ovdje bavim likom i djelom Aleksandra Rakovića. Naprotiv. Na pomisao na njega navelo me je pismo iz 1942. godine. Pismo-proglas  je napiso (tada) pukovnik Savo Orović. U pismu se Orović obraća svojim saplemenicima Vasojevićima, pripadnicima četničkog pokreta, onima čiju zločinačku idologiju danas zdušno aktuelizuje „Pinkov“ istoričar.  Ne znam da li je pomenuti povjesničar, u svom istraživačkom radu, imao prilike da se sretne sa ovim Orovićevim pismom? Ako nije, evo prilike. Poučno je.
Dokument:


18.02.1942. godine.

B R A Ć O    V A S O J E V I Ć I!

                                                            „Ne bojim se od vražega kota’
                                                         Neka ga je ka na gori lista,
                                                                 No se bojim od zla domaćega.”

     Sa velikim zaprepašćenjem, žaljenjem i crvenilom na licu slušao sam izvješća o bratoubilačkom ratu, koga su neki naši izrodi, šićardžije, tuđinski plaćenici, kukavice i izdajice otpočeli sa zvjerski mučkim napadom na narodnooslobodilačke partizanske jedinice u Barama Kraljskim.   

Ja sam se čitavog svog života, u dobru i u zlu, u sreći i nesreći, pred prijateljima i pred neprijateljima, trudio da svojim radom doprinesem časti i imenu svoga plemena, kako bi se s pravom ponosio što sam sin junačkog i slobodarskog Vasojevićkog plemena, koje je stožer i perjanica Raške zemlje, plemenita i čista krv, koje se po deset puta sveti neprijatelju, i koje je odnjihalo Vožda Karađorđa, Vuka Karadžića, Vojvodu Miljana, Vojvodu Lakića i tolike druge srpske velikane. A eto je došao čas, kada bi pojedini zlikovci htjeli da ukaljaju čitavu svijetlu prošlost i postide budućnost Vasojevića, te da nam tako oduzmu mogućnost da se ponosimo svojim dičnim plemenom i svojom  viteškom kolijevkom. Digla se izdajnička plaćenička ruka da vam zada šamar i nanese ranu da se se svaki Vasojević crveni pred ostalim plemenima Crne Gore.

Vasojevići, utočište uskoka i boraca za slobodu naroda, postali su zbjeg bjegunaca od naroda i njegove slobode, izdajnika i naroda i slobode; utočište osvetnika srpskog naroda, postalo je zbjeg narodnih krvnika, okupatorovih najamnika. Vasojevići, junačka pretstraža Crne Gore i njene slobode, postala je busija iz koje neprijatelj bije Crnu Goru; osvetnici svakog brata, svake bratske krvi, postali su krvožedni bratoubice. Tamo gdje junačka puška nije pucala ni na krvnika dok je ovaj spavao ili bio na nevolji, mučki su i svirepo ubijene na spavanju desetine osvetnika i zatočenika slobode našeg naroda.

Jesu li ikad Vasojevići ubijali svoju braću za račun neprijatelja? Jesu li ikad nalazili spas u odbrani ropstva, u borbi protiv slobode? Jesu li ikad Vasojevići lomili borbu i granicu svoje domovine i tražili spasa u izdaji Crne Gore? Imaju li Vasojevići svoje prošlosti i budućnosti, ako izdadu Crnu Goru; da li Crna Gora može izvojevati slobodu, ako Vasojevići otvore prodor na svom dijelu fronta? Može li jedno pleme živjeti u stidu i ropstvu, čak i da ima pun vagon pred sobom i siguran krov nad sobom?

Ako ovo nije nikad bilo, i ako nikad ne može i neće biti, onda Vasojevići ne smiju dozvoliti da kukavički bjegunci iz svojih i od drugih plemena, tuđinski plaćenici i petokolonaši, kao Minić, Bulatović, Radović, Đurišić, Đukić i poštar Vujošević, proigraju čast i budućnost Vasojevića. Ne smiju prolivati vasojevićku krv za račun ovih sramnih uljeza, to jest za račun okupatora.

Ako ovo nije nikad bilo, i ako nikad ne može i neće biti, onda Vasojevići ne smiju dozvoliti da izdajnici iz njihova plemena: Lašić, Jelić, Bakić, Cemović, Joksimović, Šoškić, Dragović i ostali trguju sa vasojevićkom krvlju, da tu plemenitu krv navrću na mlin neprijatelja našeg naroda. Oni moraju sprati ljagu sa svoga imena i sa imena svojih predaka, koji leže na svim branicima crnogorske slobode. Oni moraju stati u odbranu svoje oružane snage, svoje narodnooslobodilačke partizanske vojske, pa uzeti u ruke partizanske puške i čvrsto stati na svoje mjesto, na svoj dio crnogorskog oslobodilačkog fronta.

Partizani su jedina narodno oslobodilačka vojska u koju su stupili pravi rodoljubi i u kojoj su zastupljeni svi slojevi naroda, bez obzira na plemensko, vjersko i političko obilježje. Oni su jedini razvili zastavu slobode i vode herojsku borbu protivu mrskog okupatora. Oni su spriječili sramni akt izdaje novih Brankovića i poturica iz cetinjskog komiteta, koji su htjeli da vitešku Crnu Goru podvedu u miraz “tetka-Jeleni” i na poklon krvavom banditu - palikući Musoliniju. I ko god radi protivu ove oslobodilačke vojske, prima na čelo sramni žig izdajnika. A narodni izdajnici kod sviju naroda i u sve vjekove bili su najprezreniji ljudi, koje prati vječno narodno prokletstvo, što se vidi iz ovih stihova:
              “Svaka ptica svome jatu,
                Svaki bratac svome bratu,
                Svojim bratom  tugu blaži,
                U svom jatu sreću traži;
                A kud tebe nosi krilo,
                Izdajico, sram te bilo!”

     Braćo Vasojevići!

     Čuo sam da vam govore da ja u Hercegovini organizujem četnike i da ću doći tamo da se borim protivu partizana, što sa ovim najodlučnije demantujem. Jer ja nikad nijesam izdao niti ću izdati narodne interese, koje vidim jasno i za koje se borim časno i bespoštedno u partizanskim redovima. Međutim četnici otvoreno rade protivu narodnih interesa. Prvo, oni razbijaju narodno jedinstvo, stvarajući pored partizanske narodno oslobodilačke vojske posebnu vojsku; drugo, oni se bore protivu prave narodne vojske – partizana i treće, oni ne samo da se ne bore protivu okupatora, no se još sa njim bratime i sprežu u borbi protivu svoga naroda.

Stoga, vi koji ste zavedeni od prokaženih izroda i označenih izdajnika, vratite se sa stranputice stopama svojih đedova na pravi put. “Bolje se i sa po puta vratiti, no rđavim putem do kraja ići”. Ako tako učinite, osiguraćete časnu i srećnu budućnost sebi i svojoj djeci; u protivnom slučaju, sramno ćete propasti i vi i vaši potomci.

A vi, vasojevićki partizani, produžite odlučno i neustrašivo započetu borbu protivu mrskog i nevaljalog okupatora do konačnog oslobođenja naše mile otadžbine. Isto tako budite nemilosrdni prema unutrašnjim neprijateljima: špijunima, petokolonašima i izdajnicima svake vrste dogod ne očistite gubu iz torine, imajući na umu ove Njegoševe riječi:
                “Kud su šćele potrpezne kučke,
                  Ulizice i ližisahani?
                  Što im hoće društvo sa Turcima?”
     Samo tako će naše viteško pleme Vasojevića ostati dosledno i vjerno svojim slavnim tradicijama, i samo tako će izaći svijetla obraza i iz ove borbe kao iz svake do sada.
     Bratski i drugarski pozdrav.

Smrt fašizmu - sloboda narodu!

                                                                                   
18.februar1942 godine.  

Pukovnik Savo Orović                                     
DACG, AOIRP-PG, VI5-5(42)