NACIJA CRNOGORSKA, godina 1757. — mitropolit Vasilije Petrović-Njegoš

Priredio: V.J.

U pismu koje je mitropolit Crne Gore Vasilije Petrović-Njegoš (na slici gore) uputio duždu Mletačke republike 27. juna 1757. godine izričito pominje NACIJU CRNOGORSKU. 

Vasilije podśeća dužda na crnogorsko-mletačke odnose, kada su, pred opasnošću od Osmanske carevine, Crnogorci u ime hrišćanstva često obilato iz Venecije pomagani novcem, darovima i drugim privilegijama. 

Ali, piše Vasilije, sada su Crnogorci bez odgovora na apel koji su Veneciji 7. januara 1757. zajednički poslali: on, vladika Sava Petrović-Njegoš — obojica mitropoliti Crne Gore i Skenderije (Skadarske oblasti, tada pod okupacijom Turaka) — te drugi upravitelji Crne Gore, serdari, vojvode, knezovi, kapetani, barjaktari… „sincera rapresentazione, come siegue”.

Ovo Vasilijevo pismo je 1877. prvi javno objavio poznati istraživač mletačkih arhiva Sime Ljubić u „Starinama”, časopisu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti („Rukoviet jugoslavenskih listina”, odjeljak „Crnogorsko-mletačke listine”, br. X, str. 29-32). U objašnjenju Ljubić navodi: „Vladika Vasilije kori Mletačkoga dužda, što nije odgovorio na prediduće pismo njegovo, vladike Save i glavara Crnogorskih”.

„Божиею милостию митрополїть черногорски i приморски, Зете і Скендерие, Василій Петровичь” — potpisuje se Vasilije, koristeći, dakle, i „ю”, „ї”, „і”, „й”, „ь”, slovâ tada u upotrebi u crnogorskome jeziku. Međutim, izvornik zaprimljen u Mletačkoj republici je na italijanskome — mitropolit ga odlično govori i piše — i utoliko se umnožava vrijednost njegova pisma.

Visokopreosvećeni Vasilije — treći po redosljedu arhijerej Petrović-Njegoš, koji se u junu 1757. nalazio u Trstu na proputovanju za Rusiju — protestuje što se tretiraju Crnogorci na način blizak izjavi tadašnjega mletačkoga providura u Kotoru da su „lopovi, nevjernici i krivokletnici, izdajnici Osmanske Porte”. 

„Slično breme NACIJI CRNOGORSKOJ stavlja i sâma Mletačka republika”, napominje Vasilije, objasnivši da, naprotiv, naciju crnogorsku čine „kršteni hrišćani, bogomoljci Presvete Trojice Oca, Sina i Svetoga Duha, i pažljivi sljedbenici dogmata Svetih Apostola i Svetih Otaca”.

Da bi ojačao svoj autoritet pred hrišćansko-katoličkom Mletačkom republikom — koja se, još iz epohe Balšića, graniči s jednim dijelom starocrnogorske države Zete — Vasilije poručuje duždu kako, zasad, neće „obavijestiti hrišćanske sile o takvom pogoršanju [crnogorsko-mletačkih odnosa, prim], nadajući se da će nam Vaša Smjernost vratiti poštovanje s čašću Vašega milostivoga odgovora, IMAJUĆI NA UMU TITULU KOJU MI JE U DAVNINI POTVRDIO PAPA LAV IV — Arhiepiskopa-Mitropolita Crne Gore, Primorja, Zete i Skenderije — i sa kojom sam vazda tako uvažavan od careva i hrišćanskih sila; i ako ovo ne dobijemo sada, uradićemo ono što će nas Bog nadahnuti da povratimo svoju čast”.

Upozorio je mitropolit Vasilije, za slučaj da Mletačka republika nastavi da ignoriše apele Crnogoraca, „više nego bila što drugo bi se ista Republika izjasnila protiv sebe nakon što je izdala hiljade zahvalnica za lojalnost, tačnost i vrijednost navedene NACIJE CRNOGORSKE i uvjerila se u tako utemeljenu ideju”.

Takođe, negoduje što Mletačka republika svrstava Crnogorce u ostalu bezličnu masu Slovena (Schiavoni)…

U istoriografiji se obično i ne navodi ko je poimenično dužd kome je Vasilije uputio pismo. To je Frančesko Loredan, koji je od 1752. do svoje smrti 1762. poglavar Mletačke republike (Repùblega de Venèsia). Na italijanskome je dužd – „doge”, od starije latinske imenice „dux”.

Uzevši u obzir statuse i mitropolita Vasilija u Crnoj Gori i dužda Loredana u Mletačkoj republici — pismo ima i potpuno oficijelni značaj na najvišem nivou.

Dodatno, autoritet pisma je pojačan okolnostima da su, kako je istoriografski utvrđeno, tada u Trstu s Vasilijem i ovi prvaci „opščestva crnogorskoga”: guvernadur Stanislav Radonjić, serdar Vukale Vukotić, vojvoda Mojaš Plamenac, vojvodić (sin vojvode) Petar-Prele Đurašković, iguman Teodosije Mrkojević („Istorija Crne Gore: Od početka XVI do kraja XVIII vijeka”, III, Titograd, 1975, str. 347); takođe i vojvoda Nikola Knežević (R. Raspopović, „Diplomatija Crne Gore 1711-1918”, Podgorica, 1996, str. 64).

Iako se u našem jeziku, uostalom i u ostalim južnoslovenskim jezicima, sâm termin „nacija” („natio”, latinsko-francuskoga porijekla) tada izuzetno rijetko koristi, a tako je dominantno ostalo do početka 20. vijeka, Vasilije Petrović-Njegoš, dakle, 1757. jasno piše NAZIONE MONTENEGRINA i NATIONE MONTENEGRINA — u konktekstu koji se i u savremenosti tumači kao zasebna nacionalnost Crnogoraca.

Objavljujem faksimile Vasilijeva pisma…

.

.

.