17 °

max 17 ° / min 10 °

Srijeda

17.04.

17° / 10°

Četvrtak

18.04.

14° / 8°

Petak

19.04.

15° / 7°

Subota

20.04.

15° / 6°

Nedjelja

21.04.

10° / 6°

Ponedjeljak

22.04.

14° / 7°

Utorak

23.04.

19° / 8°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Simeon Dajbabski, Crnogorac – nekoliko dokumenata (6)

Istorija

Tag Gallery
Comments 0

Simeon Dajbabski, Crnogorac – nekoliko dokumenata (6)

Autor: Antena M

  • Viber

Priredio: Vladimir Jovanović

U šematizmu Crnogorske pravoslavne crkve („Državni kalendar Kraljevine Crne Gore za 1913. godinu”, Cetinje, 1913, 63-65), u kojem je predočena kompletna uprava, eparhije, te mirsko i monaško sveštenstvo, navodi se da ĆELIJA DAJBABE — pod tim nazivom — pripada Eparhiji mitropolijskoj (Cetinjskoj arhiepiskopiji), a jedini klirik dajbabski je jeromonah Simeon Popović.

Ni docnije, po ukinuću Crnogorske crkve, u nekim šematizmima koje u Kraljevini Jugoslaviji objavljuje novoustrojena Srpska pravoslavna crkva (SPC), nema podataka da je u Dajbabama ustaljena manastirska bratija.

U „Životopisu ili uspomenama iz života mitropolita Mitrofana Bana”, autobiografiji koju je 1991. za štmpanje priredio dr Vuk Minić, poglavar Crnogorske crkve bilježi da je za jubilej, 25 godina svoje arhijerejske službe, među brojnim drugim čestitkama dobio i onu od klira iz Podgorice, Zete, Lješkopolja i Kuča: od parohijskih sveštenika Dušana Petrovića, Andrije Dragovića, Rista Popovića, Jovan Radulovića, Jovana Pekovića, Mihaila Popovića, Špira Radičevića — i nastojatelja Dajbaba, Simeona Popovića.

Tu se, ne bez prećerizama u nazdravičarenju, veli kako je Mitrofan ostvario „djela kojima se diči CRNOGORSKA CRKVA”, da je „stara sreća NEZAVISNE CRNOGORSKE CRKVE, da na upravi njenoj svagda bude uzor arjhijerej” i procjenjuje da će Mitrofanove „zasluge biti ispisane u istoriji CRNOGORSKE CRKVE zlatnim slovima”…

Obratimo pažnju na još interesantnosti oko Dajbaba i o. Simeona Popovića.

Nešo Stanić iz Podgorice 1900. godine u članku „Sveto-Uspenska obitelj u Dajbabe”, zapisuje da se „na ovom mjestu, đe je sad crkva, nalaze nekoliko starinskih grobova, a predanije kaže, da je i neka crkvica na tom mjestu bila, no od toga danas nema nikakvih znakova”.

Iako nikakva drevna crkvina nije pronađena, Dajbabe u nazivu, po svemu sudeći, imaju religiozno porijeklo — doduše ne hrišćansko, no pagansko. U tom imenu, prema istraživanju Milana Budimira, sačuvan je trag Baba, tj. Daj-baba iz slovenskoga bračnoga para Dajbog – Dajbaba („Protosloveni i staroanadolski Indoevropljani”, „Zbornik Filozofskog fakulteta”, 2, Beograd, 1952, 259).

Starocrnogorsko pleme Dajbabe se pominje u sporazumu od 6. septembra 1455. koji su, sa predstavnikom Mletačke republike, Stefan Crnojević i Zetski zbor („signor Stephano Cernoj cum toto el Convento de Xenta”) potpisali u manastiru Svetoga Nikole na Vranjini.

Crnojević i Zetski zbor su zatražili ukidanje jurisdikcije ogranka srednjovjekovne Crkve Srbije – Pećke arhiepiskopije. „Svetosavski” arhijereji u Zeti su prethodno prihvatili odluke Feraro-Firentinskoga sabora, te stupili u uniju s Rimskom crkvom. Na katedri u Prečistoj Krajinskoj, najkasnije od 1454. godine, uselio se „svetosavski” arhiepiskop, unijata. U sporazumu, Crnojević i Zetski zbor, među njima i Dajbabe, traže;

„Da ne bude nikakva popa ili jepiskopa ili arhijepiskopa Latinskoga nad našijem crkvama, no da budu od naše vjere nastojatelji našijeh crkava; i da ne bude pod arhijepiskopom Latinskijem iz Krajine, mora se postaviti mitropolit vjere Slovenske”.

Ova odluka, de facto početak ustrojavanja naše pravoslavne autokefalne Mitropolije, ostvarena je tri decenije kasnije, kada je Stefanov sin, Ivan Crnojević — sa dvojicom arhijereja i klirom — poveljom od 4. januara 1485. ustanovio katedru i opštežitije na Cetinju (opširnije na linku OVDJE)…

Vratimo se članku Neša Stanića o Dajbabama, koji je objavio u „Glasu Crnogorca” (XXIX, 37, Cetinje, 1900, 3-4). O manastirskoj crkvi, koju jeromonah Simeon Popović gradi — tačnije, najprije kopa u stijeni — zapisuje:

„Ova crkvica, koju je podigao o. Simeon jeromonah, današnji nastojatelj, po višoj je časti podzemna. Čim u nju nastupiš, u sâmom podzemnom hodniku na lijevoj strani (idući k oltaru) srijetaju te otvorena vratašca, a do vrata vidi se jama, u kojoj se nalazi depozit za vodu”.

„Idući dalje, uljegao si u neku ćelijicu, koju je o. Simeon za ispovijed naroda opredjelio, a vraćajući se natrag i polazeći k oltaru vidiš s jedne i s druge strane prirodni krš ove podzemne bogomolje, koja je snabdjevena lijepim utvarima crkvenim, koje su priložili dobri hrišćani iz Crne Gore i Rusije”.

„Kad smo izašli iz crkve”, nastavlja Stanić, „pokazao nam je o. Simeon s desne strane od crkve mjesto, đe je počeo kopati hodnik. Uljegosmo i u taj otvoreni hodnik i dođosmo do jednog odjeljenja, koje izgledaše kao prije pomenuta ćelijica kod crkvice. I u to odjeljelje namjerava o. Simeon otvoriti vrata iz crkvice, te tako će, čim u hodnik nekoliko koračaja nastupiš, biti vrata na desnoj i lijevoj strani, koja vode svaka u svoju ćelijicu. Na taj način ova crkva, pošto bude dovršena, izgledaće kao staroslovensko slovo Ѱ”.

Tačnije: Ѱ, ili „psi”, drevno je grčko slovo, 23. po alfabetu, koje je preuzeto za staroslovenski jezik. Simeon je, zaista, iz svoje kelije u obližnjem konaku prokopao i uski podzemni hodnik do naosa crkve…

O dajbabskim katakombama i Simeonu ostavio je podatke i Milan Vrčević u članku koji je 1907. objavio u srpskome časopisu „Bosanska vila” (br. 17-18 i 19-20) iz Sarajeva, tada u Austro-Ugarskoj.

„Cijela je crkva sagrađena u kamenu stancu i ima izgled čuvene katakombe. Iznutra je osvođena i vrlo nesimetrična, što će nas uvjeriti i mjera. Podijeljena je na tri dijela: hram, priprata i pritvor [ruski naziv za narteks - prim V.J.]”.

„Hram je širok, otprilike, 3 metra, dug 3,5 a visok 3,5 metra”, izvještava Vrčević. „Priprata je široka oko 3,5, duga 5, a visoka 3 metra. Pritvor je širok 1,5 metra, dug 9, a visok 2,5 metra. Vrata crkvena jedva ako su 1,5 visoka, a 0,5 metra široka”.   

„Crkva je s unutrašnje strane cimentirana, ali nije poravnjena. Svi su duvarovi [zidovi - prim] izmalovani ikonama [freskama - prim], koje je sâm kaluđer [Simeon] malovao. Za te slike je on nekima govorio, da ih je samo započinjao, pa da su se same usavršavale (!?)”.

„No, i ako on [Simeon] tvrdi, da su ikone savršene, ipak, koliko se nama činilo, nemaju nikakvog života, nemaju onog svetačkog lica, već su gotovo sve nabuljenih očiju, tako da te, gledajući njih, neka jeza spopane. Jednom riječi, ikone ga ne izdaju za kakvog živopisca”.

Vrčević opisuje Simeona da je „pod kamilavkom s podugačkom tragom ostraga, u mantijama dosta vetkijem i izblijeđelijem; čovjek srednjega uzrasta, plavijeh vlasi, mršava, svetačkog lica”.

Tvrdi da Simeonom „stade pričati kakav je uzrok bio zidanju ove crkve”, da se „jednome čobančetu iz istog sela usred podna prikazao jedan čovjeku sa dva mala djeteta i kazao mu, da će se na tom mjestu, gdje je sad crkva, podići veliki manastir, koji će imati ogromnijeh prihoda (?!)”.

„Malo za tijem donese kao neku knjigu ‘čudotvorstvija’ u toj crkvi. Stade nam čitati iz te knjiga neka čuda koja su se, kako on veli, desila u ovoj crkvi. Neka smo pribilježili, što smo mogli dostići, pa neće, mislim, biti s gorega, ako ih iznesemo:

- 1) Terezu Premloc iz Selca (Albanija) donijeli su zgrčenu i 9. maja iduće godine je ozdravila; 2) Mile Dedina, nijema, kad je došla progovorila je; 3) žena Šaba Kraljevića bila je manita, a čim je tu došla, ozdravila je; 4) kći Luke Skobaljevića iz Gostilje, bila je uzeta, a kad je došla, oporavila se; 5) Velisava Rista Stojanova Petrovića nije mogla ničim svojim vladati, a kad je došla, prestojala je večernje; 6) Anto Vratnica, ispod Crvene Stijene, došao je slijep i nijem, a uoči Bogorodičinog Pokrova progledao je i progovorio”.

„Pričao nam je i još neka ‘čudestvija’, ali ih nijesam zapamtio, kano ti ono, čemu ne vjerujem”, zapisuje Vrčević.

Iako za Simeona veli da „inače veoma pametno i razumjivo priča”, dodaje da je „on veliki vjerski fanatik, pa štogod progovori, mora biti religiozno” i da „jaše religioznog Pegaza u onoj samoći”…

U pogledu „ikona”, tačnije fresaka, koje pominje Milan Vrčević, valja napomenuti da su one u međuvremenu propale. Simeon ih je zaista oslikao, ili najveći broj njih, bez sumnje i medaljone na svodu podzemnoga hrama s predstavama Hrista i Bogorodice. No to je živopisanje rađeno na podlozi od suva maltera, ili direktno na stijeni, te su freske bile izložene vlazi, dimu od svijeća, te svakojakoj nebrizi po upokojenju Simeona 1. aprila 1941. godine.

Prvotni ikonostas, iz 1909, rad ikonopisca Petra I. Čolanovića iz Podgorice, docnija uprava iz eparhije crnogorsko-primorske Crkve Srbije (SPC) zamijenila je „novim”

Manastir je, od tada, decenijama propadao — doživio je i teška oštećenja u zemljotresu iz 1979. godine, koja su u najvećoj mogućoj mjeri 1980-ih sanirana uz stručnu i finansijsku podršku Socijalističke Republike Crne Gore.

(Kraj)

 

  

 

 

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR