Muslimani u Knjaževini Crnoj Gori (5)

U studiji „Konfesionalna politika crnogorskih vlasti krajem XIX – početkom XX vijeka”, ruska istoričarka i slavistkinja Varvara Borisovna Hlebnikova, vanredna profesorka Moskovskoga državnoga univerziteta „M. V. Lomonosov”, razmatra i položaj crnogorskih muslimana u tom periodu.

Njezinu studiju štampala je Ruska akademija nauka – Institut za slavistiku u zborniku „Sociokulturne dimenzije procesa modernizacije na Balkanu: sredina XIX – sredina XX vijeka”, Sankt-Petersburg, 2007, 255-278. Preveo i priredio: V. Jovanović.

Na slici gore je delegacija uglednih muslimana iz Podgorice, fotografisani su avgusta 1910. prilikom svečanosti proglašenja obnove crnogorskoga kraljevstva…

 -----

Piše: Prof. dr Varvara B. Hlebnikova

Novi sadržaj konfesionalne politike crnogorska država stekla je ne samo u svijetlu borbe za potčinjavanje Pravoslavne crkve svjetovnim vlastima i njezinu transformaciju u poslušni dio birokratije. Od 1878. godine u Crnoj Gori su živijeli pripadnici barem tri religiozne konfesije.

Vladi knjaza Nikole predstoji da ubijedi nove podanike da će se njihovi životi promijeniti nabolje. Nužna je bila ona politika u odnosu na katolike i muslimane koja ne bi dozvolia sudare na religioznoj podlozi, neprijateljstva i nepovjerenje među „starim” i „novim” Crnogorcima.

Śediniti raznorodne teritorije u jedan državni organizam osobito je bilo važno u Crnoj Gori u kojoj su krajem 19. vijeka još postojali ostaci plemenskoga separatizma među „starim” Crnogorcima.

Potencijalnu ugrozu jedinstvenosti Knjaževine mogli su predstavljati pripadnici Islama, koji su turskoga sultana smatrali nepobjedivim nasljednikom proroka Muhameda na zemlji.

Prijelaz pod jurisdikciju crnogorskoga knjaza oni su u početku držali za privremenu mjeru i po tvrdnjama Pavla A. Rovinskog čekali da sultan pobijedi sve careve i opet postane upravitelj hrišćanskih zemalja. Potom, među crnogorskim muslimanima započinje panika, koja je prerasla u želju da se presele iz Nikšića, Spuža, Kolašina i drugih mjesta u Osmansku carevinu u znak vjernosti svojem islamskom sizerenu.

Aktiviraju se i ekonomski faktori. Onim muslimanima, kojima je bilo lakše da obavljaju međunarodnu trgovinu pod turskim flagom, nije preostajalo ništa drugo no zanavijek da odu iz Crne Gore. Dočim, oni koji su se, iz pokoljenja u pokoljenje, bavili zanatstvom ili poslovima na moru u slovenskim regionima, preferirali su da ostanu u svojm mjestima. Crnogorci im nijesu bili konkurencija kao preduzimači iz razloga starih plemenski predrasuda i predubjeđenosti da istinskome ratniku-junaku ne priliči da se bavi zanatstvom.

U Turskoj je, međutim, crnogorske muslimane očekivala puna neizvjesnost. Okončanju iseljavanja doprinosi to što državna vlast Crne Gore garantuje muslimanima potpunu slobodu vjeroispovijedanja, autonomiju u religioznim poslovima.

Za poglavara muslimana Knjaževine je objavljen muftija. Bračno-porodična i neke građanska pitanja nijesu razmatrali državni sudovi, nego kadija, po zakonima Šerijata.

Očuvan je tradicionalni način života muslimanske populacije. Njihovi su domovi ostali zatvoreni prema vani, žene se sa otvorenim licem nijesu pojavljivale na društvenim mjestima — svaki pokušaj narušavanja tih pravila strogo je kažnjavan zakonom.

No, očuvanje bića starine nije značilo da su muslimani u potpunosti izolovani od ostaloga društva. Naprotiv, njihova su đeca imala jednako kao hrišćanska mogućnosti da se obrazuju ne samo u Crnoj Gori, no i preko granice, u Osmanskoj carevini.

Muslimani postaju vojvode, kapetani – načelnici okruga, okružne sudije i naravno gradonačelnici. Knjaz Nikola s naglašenim uvažavanjem se obraća starješinama muslimanskih zajednica.

Blagovremenim se pokazalo rješenje vlasti da muslimane oslobodi vojne obaveze i zamijeni je specijalnim nalogom, nazvanim — nizamija. To je značilo: islamski podanik Knjaza ni pod kojim uslovima neće ići u rat protiv jednovjernikâ.

Poslije prvih nespokojnih godina adaptacije na novi život i novu vlast, muslimani se ograničeno priključuju u ekonomski i društveni život Crne Gore. Kako primjećuje Rovinski, oni su predstavljali najdisciplinovaniji i radno najsposobniji dio stanovništva. „Imaju karakteristike koje bi poželjno bilo viđeti i kod hrišćana, a to su — trezvenost, marljivost i umjernost u zadovoljavanju svojih materijalnih životnih potreba, što nedostaje ostalim Crnogorcima”.

Tvorenju mira unutar Knjaževine takođe odgovara starina naslijeđa brižljivog odnosa prema crkvama i džamijama.

Za vremena Osmanske carevine, muslimani Crne Gore nijesu skrnavili pravoslavne hramove i groblja i osobito su poštovali neke hrišćanske svetinje. Po oslođođenju od turskoga jarma, hrišćani su slijedili neprikosnovenost džamija kao svetih mjesta.

Na taj način, i državna vlast Knjaževine i društvo u cjelini projavljali su teolerantnost u odnosu prema pripadnicima Islama, što se odrazilo na polzu stabilnosti i odsustva ozbiljnijih konfikata pravoslavnih i muslimana.

Istina, bilo bi netačno nazvati sasvim beskonfliktnu istoriju odnosa hrišćanske države i muslimanskoga svijeta nakon Berlinskoga kongresa [1878]. Ozbiljna raznoglasija nastala su o pitanjima zemlje koja je pripadala onim muslimanima koji napuštivši Knjaževinu prelaze u Tursku. Čl. 30 Berlinskoga ugovora sačuvao je za „turke” koji su izašli iz Crne Gore pravo vlasništva na nekretnine i vlada Knjaževine je mnogokratno potvrđivala svoje obećanje da neće preduzimati nikakve konfiskacije.

Isto tako, u zemlji se jako ośećao nedostatak oranica, često su bivale loše žetve i glad. Zbog toga, a nedugo po vojni 1876-1878, kreće polustihijsko, napola od vlasti dopušteno zauzimanje „turskoga” vlasništva. Bataljoni narodne vojske, koji su jurišali na Nikšić i Kolašin, dobijali su nagrade za učesnike.

Nemalo poljâ, koja su pripadala muslimanima, naći će se u rukama porodice Njegoš, rođaka knjaza, značajnih državnih činovnika. To je resko isprovociralo pogoršanje zvaničnih crnogorsko-turskih odnosa. Osmanska carevina je odlučno zahtijevala da prestane dioba stranog vlasništva.

Crnogorska vlada je smatrala da ima pravo raspolaganja zemljišnim fondom države po svojem nahođenju, no sve je okončala ustupkom: postepeno je, od bivših vlasnika, kupovala napuštenu zemlju.

Do početka 20. vijeka, svršeno je na teritoriji Knjaževine sa zemljišnim vlasništvom turskih begova. Sve u svemu, prevladava u toj situaciji tendencija ka kompromisu i saglasnosti, što je i bila opšta politika Knjaževine prema inovjercima…

(Nastavlja se)