Priredio: Vladimir Jovanović
Dvojica ruskih inoka, pravoslavnih starovjeraca, potonjih prepodobnih svetitelja, kod Njegoša u Crnoj Gori diskretno provjeravaju da li u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi postoje dokazi o praksi saglasnoj s elementima njihovih vjerskih uvjerenja.
To su monasi Pavel Velikodvorski i Alimpij Zverev.
O sobitijama na Cetinju ovih monaha crnogorska istoriografija ne izvještava ništa.
Pavel i Alimpij su, dakle, starovjerci — старообрядцы, a старообрядчество ili древлеправославие manjinska je vjerska zajednica Rusije, koja se, uprkos progonima i kletvama, do danas žilavo odupire doktrini i autoritetu Ruske pravoslavne crkve - Moskovske patrijaršije.
Početak raskola u ruskome pravoslavlju je reforma liturgijske prakse iz 1653-1654. godine, koju je pokrenuo i obznanio tamošnji patrijarh Nikon, a čije se uvođenje i carsko ozakonjenje poklopilo s embrionima jevropeizacije i sekularizacije Moskovije.
Ukratko, reforma se sastojala u sljedećem:
- djelimična, nova redakcija Svetoga pisma, bogoslužbenih knjiga i liturgijskih tekstova, uključujući Simvol vjere; vozglas „aliluja” pri obredu u čast Svete Trojice ne izgovara se kao do tada dva puta (сугубая аллилуйя), već tri puta (трегубая); promjena broja prosfora na proskomidiji...
- promjena dvoprstnog znaka krsta, kako su se dotad svi pravoslavni Rusi krstili, sa troprstim.
„Dvoprstije” starovjeraca, za koje imaju svoja bogoslovska tumačenja, postaće najvidljivija razlika u odnosu na druge pravoslavce koji se krste sa tri prsta, „troprstijem”.
Ove reforme Ruske crkve, od strane manjeg dijela klira i naroda shvaćene su kao krivovjerne „novotarije” i nastavljaju s praksom „staroga obreda”, pri čemu se i dalje krste s dva prsta. Međutim, 1656. pomjesni sabor Ruske crkve, takve proglašava jereticima, izopštenim iz Svete Trojice i prokletim; ponekad su, naredbom ruskih carskih vlasti, najsurovije kažnjavani — na primjer, 1682. četvorica klirika starovjeraca su živi spaljeni.
Ni tokom 18. vijeka represalije i diskriminacije od carske vlade nijesu uništile starovjerce. U 19. vijeku, prema nekim mišljenjima, do trećine stanovništva Ruske carevine su starovjerci, čemu je doprinio finansijski i društveni uticaj monogobrojnih trgovaca, po ubijeđenju starovjeraca, koji su se obogatili i čak djelimično postali glavni stub preduzetništva carevine.
Kako u Rusiji, dakle, nije dozvoljeno da im se obred javno praktikuje, sa klirom i u hramovima, starovjerci svoju jerarhiju i parohije nastoje da obnove iza granice. U čemu su uspjeli, jer im to dozvoljava suśedna Austrijska carevina, koja je, na svojoj istočnoj granici, na području śeverne Bukovine, već ima starovjersku zajednicu — Belokrinicki manastir.
Austrijski car Ferdinand I ukazom 1844. odobrava starovjercima da Belokrinicki manastir može postati i katedra za njihova arhijereja. No, starovjerci nijesu imali arhijereja, koji bi im bio potreban i za kanonsko rukopoloženje novoga sveštenstva. I dali su se u potragu za nekim od arhijereja (ili više njih) Istočno-pravoslavne crkve, za koga bi procijenili da je u bitnim elementima sačuvao drevno pravoslavlje, a koji bi ujedno pristao da stane na čelo njihove jerarhije.
Iako su Pavel Velikodvorski i Alimpij Zverev bili monasi Ruske crkve, intimno su starovjerci, te prelaze u Belokrinicki manastir. Po dogovoru tamošnje bratije, njih dvojica su se 1845. godine, preko Beča, uputili na Bliski istok, da bi pośetili Siriju, Liban, Jerusalim i Egipat i sreli se sa predstavnicima istočnih patrijaršija.
Na putešestviju, obreli su se Pavel i Alimpij u slobodnoj Crnoj Gori. Vladici, arhiepiskopu i mitropolitu Petru II Petroviću-Njegošu, izgleda niti bilo kome od Crnogoraca, oni nijesu povjerili pravi smisao misije.
O tome je, na primjer, 1874. pisao dr Nikolaj I. Subotin (1827-1905), ruski crkveni istoričar i profesor Moskovske duhovne akademije, inače protivnik starovjeraca, naziva ih „raskolnicima”. Citati koji u prijevodu slijede su iz knjige prof. Subotina „Istorija Belokrinicke jerarhije” (I, Moskva, 300-302)…
-----
Pavel i Alimpij dobili su u Beču zagranične pasporte za sve strane svijeta kako bi preduzeli svoje putovanje — radi pribavljanja „staro-pravoslavnih” episkopa. Njihovo prvo od putešestvija služilo je jedino kao preliminarno iskustvo stranstvovanja u tom cilju, kao priprema za glavno.
Po planu inoka Pavela, naime, glavni cilj istrage trebala je da bude Libanska gora, „a u međuvremenu namjeravalo se prikupiti detaljne informacije i u onim predjelima u kojima slovenska plemena, primivši u drevnim vremenima hrišćansku vjeru od Svetih učitelja Ćirila i Metodija, još obitavaju kod Crne Gore, u Srbiji i na ostrvu Krf”.
Prije putovanja na Libansku goru, Pavel i Alimpij, dakle, stranstvovali su po slovenskim zemljama da bi prikupili tačne informacije, osmatrajući ne nalaze li se u tim zemljama episkopi koji su sačuvali „staro blagočestije, nepovrijeđeno nikonovskim novotarijama”.
Iz Beča, zaputili su se u Slavoniju, Dalmaciju i Crnu Goru. Nada da će u tim zemljama pronaći episkopa — po raskolničkim shvatanjima, staro-pravoslavnoga, razumije se — nije se pokazala opravdanom: posvuda su viđeli samo one obrede tobože uvedene u upotrebu za vremena patrijarha Nikona, što je i poslužilo inoku Pavelu nesumnjivim dokazom povrede vjere svih slovenskih plemena koja su prosvjećenje primili od Svetih Ćirila i Metodija.
S tim saznanjem o savremenome položaju pravoslavlja u slovenskim zemljama, on nije mogao pomiriti jedino sa onim što su čuli u Crnoj Gori o nedavno otkrivenim netljenim [netruležnim] moštima crnogorskoga vladike Petra, koji se upokojio 18. oktobra 1830. godine, jer bi izgled mošti neporecivo svjedočio vidnim znamenjem da se blagodati Božje CRKVA CRNOGORSKA nije lišila sve do ovoga vremena, premda je primila i troprstije i trostruku aliluju i druge „novotarije”.
Po raskolničkome običaju, Pavel i Alimpij, razumije se, gajili su sumnju u vjerodostojnost netljenosti mošti vladike Petra, uopšte i u autentičnost novojavljenih mošti u Pravoslavnoj crkvi, i time bi u nekoj drugoj okolnosti u potpunosti umirili sebe; no, sada je u njima nikla želja da se vlastitom neposrednom istragom uvjere — da li je posljednji od crnogorskih svetitelja doista od Boga proslavljen netljenjem?...
(Nastavlja se)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR