14 °

max 17 ° / min 11 °

Subota

25.03.

17° / 11°

Nedjelja

26.03.

17° / 9°

Ponedjeljak

27.03.

12° / 6°

Utorak

28.03.

9° / 2°

Srijeda

29.03.

9° / 1°

Četvrtak

30.03.

11° / 3°

Petak

31.03.

13° / 8°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Marković (1969): Do autokefalnosti Crnogorske mitropolije došlo se postepenim osamostaljivanjem i voljom duhovništva i pastve

Istorija

Comments 1

Marković (1969): Do autokefalnosti Crnogorske mitropolije došlo se postepenim osamostaljivanjem i voljom duhovništva i pastve

Autor: Antena M

  • Viber

Priredio: V.J.

Tomaš Marković, Crnogorac, rodom iz Pipera (na fotografiji gore), objavio je 1969. knjigu „Istorija školstva i prosvjete u Crnoj Gori” (tom prvi, drugi nikad nije štampan).

On je jedan od rijektih i odvažnih crnogorskih autora koji su u doba komunističkoga jednoumlja, a ono je podupiralo status Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori naslijeđen iz 1918. okupacijom od strane Srbije i posljedične bezobzirne krivotvorine naše crkvene istorije, ukazivali na to da iz epohâ Crnojevića i Petrovića-Njegoša Crnogorci imaju autentično i svijetlo naslijeđe pravoslavne autokefalne jurisdikcije.

Marković je završio učiteljsku školu u Šapcu. Službovao u Srbiji, Hrvatskoj i Makedoniji. Nakon 1945. radi u Ministarstvu prosvjete u Beogradu, potom inspektor Ministarstva prosvjete NR Crne Gore, pa direktor cetinjske „Narodne knjige“. Hapse ga 1950. godine po Rezoluciji IB-a i šalju u logor Goli Otok. Četiri godine zatočen. Po puštanju na slobodu, učitelj u OŠ „Branko Božović“ u Titogradu, pa do penzionisanja direktor predstavništva Zavoda za udžbenike Srbije za Crnu Goru u Titogradu.

Rukopis „Istorije školstva i prosvjete u Crnoj Gori” Tomaš Marković je, osnovano se pretpostavlja, nezvanično radio u nekoj vrsti koautorstva s rođakom, poznatim publicistom Savićem Markovićem-Štedimlijom (1906-1971), autorom, između ostaloga, knjige „Osnovi Crnogorskoga nacionalizma”, zabranjene 1937. godine; a kojem, po povratku iz gulaga SSSR-a i dodatne osude na zatvorsku kaznu u Titovoj Jugoslaviji, do kraja života nije bilo dozvoljeno da objavljuje pod svojim imenom.

Rukopis „Istorije školstva i prosvjete u Crnoj Gori” dovršen je 1966, no knjiga nije štampana u Crnoj Gori, nego tri godine docnije u Beogradu knjigu publikuje Zavod za izdavanje udžbenika Socijalističke Republike Srbije.

Dakle, slijedi izvod iz „Istorije školstva i prosvjete u Crnoj Gori” (str. 213-214) o međucrkvenome statusu Mitropolije na Cetinju – Crnogorske pravoslavne crkve, u kojem se, uz manje nepreciznosti, u osnovi predočavaju tačni zaključci…


-----

…O odnosu Mitropolije na Cetinju prema srpskoj pravoslavnoj patrijaršiji u Peći raspravljao je doktor Gligor Stanojević u svom djelu „Crna Gora pred stvaranje države 1773-1796 “. Tu on utvrđuje:

„Cetinjska mitropolija kao crkvena organizacija priznavala je pećkog patrijarha sve do 1766. godine, kada je Srpska crkva podvrgnuta Vaseljenskoj patrijaršiji u Carigradu. Otada je Cetinjska mitropolija postala samostalna. Vladika Sava do kraja života, a pogotovu vladika Petar, nije nikom dozvoljavao da se miješa u unutrašnje stvari Cetinjske mitropolije. To čak nije uspjelo ni ruskom Sinodu”.

U stvari, od vremena Crnojevića, pa do 1766. godine, Pećka patrijaršija nije mogla vršiti nikakvu crkvenu vlast u Crnoj Gori, ali do službenog prekida sa Mitropolijom na Cetinju nije dolazilo.

Mitropoliti crnogorski su samostalno i nezavisno od pećkih patrijarha upravljali svojom Crkvom, kako su znali i mogli.

Crnogorske mitropolite nije ni birala, ni postavljala Pećka patrijaršija ili njen Sinod, nego crnogorski plemenski glavari na svojim zajedničkim skupovima.

Veze koje su postojale između Crnogorske mitropolije na Cetinju i Pećke patrijaršije do 1766. godine bile su više političkog nego čisto religioznog karaktera, više lične nego službeno-crkvene i više iz poštovanja nego iz obaveza.

U Crnoj Gori je 30. decembra 1903. izdat „Ustav Svetog Sinoda” koji u čl. 1 utvrđuje istorijsku činjenicu:

„Autokefalna pravoslavna Mitropolija u Knjaževini Crnoj Gori, kao član jedne svete katoličanske i apostolske Crkve, kojoj je pastirenačelnik i glava Gospod i Bog naš Isus Hristos, čuva i održava jedinstvo u dogmatima i kanoničkim ustanovama sa svima drugima pravoslavnima avtokefalnim crkvama, i ovo će jedinstvo ona čuvati i održavati do vijeka”.

Ljubomir Durković-Jakšić pokušao je obesnažiti ovu činjenicu na osnovu „kanonskog prava” u posebnoj raspravi. Međutim, formalno-pravnim propisima se ne mogu pobijati istorijske činjenice, čak ni onda kada su one nastale kršenjem tih propisa, a osobito kad se radi o nezavisnosti i o slobodi, za ljubav kojih su Crnogorci kršili sve nametnute im kanone.

Do autokefalnosti (crkveni suverenitet) Crnogorske mitropolije na Cetinju došlo je njenim postepenim osamostaljivanjem i razvojem njenog unutarnjeg nezavisnog života, te voljom njenog duhovništva i pastve.

Tako stečena autokefalnost je samo konstatovana i fiksirana ,,Ustavom Svetog Sinoda“ u njegovom prvom članu.

G. Stanojević, međutim, naglašava da „ono što daje posebnu ulogu Cetinjskoj mitropoliji u društvenom životu nije samo u tome što je ona bila nezavisna crkvena organizacija nego u tome što cetinjske vladike igraju važnu ili odlučujuću ulogu u političkom životu Crne Gore”…

Komentari (1)

POŠALJI KOMENTAR

Kanoni

Budućnost Crne Gore zavisi od vaspostavljanja kanonski priznate autokefalne Crkve. Bolje bi bilo da pravoslavni živalj što prije to osvijesti.