Knjaževe zadužbine u Ulcinju: U slavu Božju i za dušu svojijeh junaka

Priredio: Vladimir Jovanović

„Ovo nek posluži mnogijema na ugled, koji zasljepljeni nevjerotrpimošću, preziru brata druge vjere: mrze ga i preziru, kao nedostojna ljubavi i milosti njihove. — Jadni su to ljudi; jadni su to hrišćani!... Zovu se hrišćanima; a nemaju ljubavi ni milosti Hristove”.

Prenio sam komentar uredništva crnogorske „Prosvjete – lista za Crkvu, školu i pouku”, saglasan s beśedom mitropolita Mitrofana Bana, poglavara autokefalne Crkve Knjaževine Crne Gore, koju u ljeto 1891. izgovori u Ulcinju — jednoj od starocrnogorskih prijestonica iz epohe Balšića.

Tada je Mitrofan u novopodignutoj crkvi Svetoga Nikole kazao kako „osim nas pravoslavnijeh ovđe u ovome okrugu ima našijeh dragijeh i milijeh saotačastvenika, koji drugima vjeroispovijedima — rimo-katoličkoj i muhamedanskoj pripadaju; zato, ljubezni Hristijani, preporučujem vam, da s njima bratoljubno postupate, da se s njima obhodite onako, kako to dolikuje dobrijema saotačastvenicima i pobožnome narodu, koji zna i umije svačija prava poštovati i uvažavati”. Dodao je, „ovakvijem obhođenjem sa inovjernima i nama dragijema i ljubeznijema sadržavljanima našima, mi ispunjavamo i zapovijed Spasitelja našega Isusa Hrista, koji nas je u Božanstvenoj nauci svojoj naučio, da u svakome čovjeku na svijetu smatramo svoga bližnjega brata zapovjedavši, da ga ljubimo kao sâmi sebe što ljubimo”…

Dvije su zadužbine u Ulcinju knjaza Nikole I Petrovića-Njegoša. Obje su posvećene Sv. Nikoli Čudotvorcu Mirlikijskome (Άγιος Νικόλαος). Potpadale su pod Nadzirateljstvo Crmničko, docnije Barsko, Mitropolijske (Cetinjske) eparhije Crnogorske pravoslavne crkve. Parosi ulcinjski su bili jereji o. Jovan Vujanović, o. Đuro Vučković…

Prva je Knjaževa zadužbina — prema spomenici „Pedeset godina na prestolu Crne Gore, 1860-1910” (Cetinje, 1910) — podignta 1868. u Bijeloj Gori, nadomak grada. Karakteristično za tu bogomolju jeste da je izgrađena još dok su gradom upravljale Osmanlije.

Druga zadužbina Knjaza je saborni pravoslavni hram Ulcinja, na lokaciji Metrizi, blizu gornje kapije Staroga grada. Na ulazu zadužbine je ploča s natpisom:

„Ovaj hram Sv. Nikolaja u slavu Božju i za dušu svojijeh junaka poginulih god. 1878. pri oslobođenju Ulcinja podiže god. 1890. Knjaz i Gospodar Crne Gore Nikola I”.

Onomad je napravljena i ugrađena crkvena ploča sa imenima i prezimenima poginulih Crnogoraca iz batalionâ Njeguško-cetinjskoga, Drobnjačkoga, Ceklinskoga, Donjo-Crmničkoga, Donjo-Moračkoga; te jednoga dobrovoljca, Srbina-Hercegovca.

Cinizam ogleda se i u tome da je upravo inovjerni Ulcinjanin, tu, nedavno, potpisao ugovor s falsifikovanim istorijskim „tumačenjima” u preambuli, kojim otvara put da i ove zadužbine državnoga suverena Crne Gore katastarski ukrade vjerska organizacija iz suśedstva, iz iste one Srbije koja nas je 1918. okupirala, razdržavila i rascrkvila, a slavne Petroviće-Njegoše i detronizovala i prognala. 

Citiraću cjelokupan pomenuti govor mitropolita Mitrofana u ulcinjskoj svetonikolajevskoj crkvi iz 1891, jer vjerno odražava izvornost, nauk i pouku istočno-pravoslavne vjere; a ta beśeda, na drugoj strani, toliko odudara od savremenih krivovjerja, šovinizma i etnofiletističke prakse „svetosavlja”…

-----------

BEŚEDA, koju je govorio Visokopreosvešteni Gospodin Mitropolit MITROFAN u ulcinjskoj crkvi u neđelju 11. avgusta 1891. god.

(„Idi: vjera tvoja spase te”, Luk. 17, 19)

Preblagome Gospodu i spasitelju našemu Isusu Hristu, jedan put pristupe deset opasno bolesnih i neizlječivo-stradajućih ljudi, kao što se to u sv. Evanđeliju kaže: „deset prokaženih [gubavih] muževa” (Luk. 17, 12) moleći da bi ih Hristos izliječio od bolesti, koja im je već dodijala bila, i koja je već gotova bila da im život prekrati.

Gospod naš Isus Hristos sažali se na te nesretnjike pa im reče: „Idite, i prijavite se sveštenicima” (Luk. 17, 14). Žalosni bolesnici po zapovjedi Gospodnjoj pođu; i putem idući po Božijoj čudotvornoj milosti svi desetorica ozdrave.

Devetorica od njih bez osvrtanja na to, veže li ih dužnost da se povrate ka Gospodu Isusu Hristu da Mu blagodare, za neocijenjeno dobro i milost, koju im je učinio, pođu i raziđu se svojijema kućama, ni najmanje neblagodarivši svome velikome dobrotvoru, za Njegovu prebogatu milost, koju im je učinio. — Deseti od njih, inoplemenik — duboko cijeneći dobročinstvo, koje mu je Gospod učinio, odmah se povrati i pred svojijem Izbaviteljem padne na koljena; i razširivši ruke, obuzet plačem punim radosti, iz dubljine srca i duše stade zahvaljivati svojemu velikome blagodjetelju (Luk. 17, 15-16). Hristos viđevši vjeru njegovu upita ga: „A đe su ti drugovi tvoji, kako se nepovratiše, da blagodare i dadu slavu Bogu” — dodavši: „Ti idi, vjera te tvoja spasla”.

Ljubezni Hristijani!

Između mnogijeh i nebrojnijeh primjera dobročinstva, koja je Hristos Spasitelj ljudima učinio, ja sam uzeo ovaj događaj, kojega vam ovaj čas ispričah s namjerom, da ga danas primjenim nama ovđe i našemu životu. Možda će vam se primjena ovoga događaja sa našijem životom i stanjem, s prvoga pogleda učiniti nerazumljivom, pošto se mi danas ovđe u ovome Sv. Hramu Božijemu svi zdravi i veseli nalazimo.

E, dragi moji, kud bi ta sreća, da je to u sâmoj stvari tako; ali je to na žalost obratno; i mi svi stojimo pod teretom naših raznijeh nemoći, koje nam pritiskuju tijelo i dušu našu.

Na prvome mjestu, bolesti, koje djejstvuju na našu tjelesnu stranu, osim običnih tjelesnih bolesti, jesu ove: naše siromašno materijalno stanje; nerodne godine i mnogostrane naše domaće oskudice, nestašice, nužde i nevolje, koje su se, kod mnogoga, manje ili veće ukorijenile i odomaćile.

Osim ovih još su kod nas korijena uhvatile i duševne naše slabosti i nemoći, koje nam nemilice uplivišu na našu duševnu stranu, a te su: naši svakidašnji grjehovi u koje po slabosti našoj hotimično, ili nehotice svaki dan padamo. — Stanje dakle, u kome se mi nalazimo bezuslovno od nas zahtijeva, da na vrijeme potražimo lijeka tjelesnima i duševnima našima bolestima i nemoćima. — Da u korijenu, u sâmoj klici satremo i uništimo te poroke od kojih strada tijelo i duša naša, pa da tijem otklonimo sve nemile posljedice, koje te zarazne i kužne bolesti na našu grdnu štetu za sobom povući mogu.

Jedinstveni put, da se od tijeh nevolja izbavimo, jest ovaj: da se po primjeru onih desetorice evangelskih bolesnika Bogu obratimo sa najtoplijom molitvom, da bi i na nas onako, kao što je i na njih izlio svoju Božanstvenu i prebogatu milost, da bi izliječio mnogostručne naše tjelesne i duševne bolesti i nemoći, i da bi nas tijem izbavio od predstojeće nam vremene i vječne propasti.

Pri ovakvoj molitvi u kojoj počiva naša sreća i spasenje, od nas zahtijeva se da damo Bogu tvrdo obećanje, da ćemo se vladati po Božijima zapovijedima. Ovakvo naše obećanje bilo bi jasni dokaz naše blagodarnosti, koju Bogu dugujemo. I takvijem načinom, po primjeru Evanđelskoga bolesnika udostojili bi smo se od Boga dobiti onaj posve utješiteljni odgovor: „budite mirni, vjera vas je vaša spasla“.

O, kako bi ove riječi za nas bile slatke i prijatne; jer one u sebi sadrže, kako vremena tako i vječna blaga, koja je Bog vjernijema svojima priugotovio!

I doista vjera je daklen — velika moć i snaga. — Ona je najveća i najjača moć na svijetu. Živjeti saglasno sa onijem, što vjera uči i nalaže, to je ništa manje, nego biti najsrećnijim na svijetu. Vjera kao najveće sredstvo, kojijem se čovjek približava Bogu, treba da bude u svakome srcu zasađen a i sa dušom i mislima svakoga spojena.

Ta sila i moć vladaju srcama i mislima ljudskima tako, da su se pod njihovim uplivom nebrojne gomile naroda na svijetu svagda okretale i jednako se i danas okreću, a i okretati će se sve dokle gođ ljudi budu na svijetu živili.

Jednoj od tijeh velikijeh gomila pripadamo i mi ljubezni Hristijani. — Mi pripadamo Sv. Pravoslavnoj crkvi i vjeri. — Onoj vjeri, koju je s neba sišavši naš Preblagi Spasitelj Isus Hristos donio i nas njoj naučio i uputio. Mi pripadamo, kao članovi onoj vjeri i nauci Sina Božijega Isusa Hrista — onoga Bogočovjeka, koji je pretvorio vodu u vino (Jov. 2, 6-9); koji je vaskresao četvorodnevnoga Lazara (Jov. 11, 11-14) mladića u Nainu (Luk. 7, 12-15) i šćer Jairovu (Mat. 9, 18-22); Onoga, koji je su pet hljebova nahranio pet hiljada i više ljudi (Mat. 14, 15-21); koji je utišao buru na moru (Mat. 8, 24-26); i najposlje Onoga, koji je za naše grjehove bio razapet na krstu (Jov. 19, 18), koji je treći dan silom svoga Božanstva vaskresao (peti član Simvola vjere) i koji se vaznesao na nebo (Mar. 16, 19).

Mi dakle pripadamo vjeri onoga, koji je propovijedao ne čovječiju nego Božanstvenu nauku, koja toliko visoko i uzvišeno stoji nad svakom čovječijom naukom, kao što visoko stoji nebo od zemlje.

No prava vjera, treba da bude osvjedočena i dobrijema djelima, jer vjera bez dobrijeh djela, kao naprotiv opet i dobra djela bez vjere bila bi mrtva, kao što je i tijelo mrtvo bez duše (Jak. 2, 26).

Zato — ljubezni Hristijani — da bi djela naša saodgovarala vjeri našoj, dužni smo ispunjavati sve ono, što nam je Spasitelj u svojoj nauci propisao i odredio, da se po njoj vladamo.

Između sviju zapovjedi Božijih najveća je ona đe veli: „Ljubi Gospoda Boga tvojega svijem srcem tvojim, svom dušom tvojom i svima mislima tvojijema; a bližnjega tvojega, kao sâmog sebe” (Mat. 22, 39) Ovo je jezgra i sadržaj svega onoga, u čemu se nauka evanjđeljska sastoji.

Iz ljubavi naše Bogu u glavnome potiječu ove naše Hrišćanske dužnosti: da se svaki dan u određeno vrijeme Bogu molimo; da neđeljom i praznikom u crkvu idemo; da poštujemo naše zemaljske vlasti; da uvažavamo sve starije godinama, i da im u svemu pristojno poštovanje ukazujemo; da mlađe naše obučavamo i nastavljamo; da u njih zarana ulijevamo strah Božiji, i da ih svagda privikavamo na pravilno ispunjavanje Božijih zapovjedi; da ih uputimo, da sa svakim u ljubavi i miru žive; da se u svoje vrijeme ispovjedamo i pričešćujemo; da siromašnijema nevoljnicima po mogućstvu dužnu pomoć dijelimo; da se čuvamo krive kletve, laži i gadnoga opadanja; jednom riječju, da se čuvamo svega onoga, što nam je Sv. Crkvom i vjerom zabranjeno.

Osim ovoga, što ovđe u kratko napomenuh dužnosti hrišćanske nalažu nam, da šest dana radimo i svoje poslove svaki u svome zvanju i položaju svojski i savjesno obavljamo; da ni jednog dana u bezposlici ne provedemo; da se trudimo pravednim načinom i umjesnom štednjom imanje naše umnožiti, kako ne bi smo bili na teret drugome, i kako bi smo siromahu i nevoljnome kadri bili moguću pomoć pružiti, i najposlje dužni smo se vladati u svemu, kako bi ljubav našu mogli prikazati svakome bez razlike vjere i narodnosti.

Predočavajući vama — blagočestivi Hrišćani — draga braćo i đeco moja, ove hrišćanske dužnosti očinski vas pozivljem, da vaš život, vaše radove i sva vaša preduzeća dovedete i uredite prema zapovjedima Božijima i prema pravilima, koje nam vjera i Crkva naša propisuje. Takvome načinu i vladanju priviknite domaće i mlađe vaše, kako bi ste svi skupa bili obradovani sa onima punima svake radosti i utjehe Spasiteljevijema riječima: „vjera vas je vaša spasla”.

Osim nas pravoslavnijeh ovđe u ovome okrugu ima našijeh dragijeh i milijeh saotačastvenika, koji drugima vjeroispovijedima — rimo-katoličkoj i muhamedanskoj pripadaju. Zato, ljubezni Hristijani, preporučujem vam, da s njima bratoljubno postupate, da se s njima obhodite onako, kako to dolikuje dobrijema saotačastvenicima i pobožnome narodu, koji zna i umije svačija prava poštovati i uvažavati.

Oni su podanici Njegova Visočanstva našega premilostivoga Gosrodara Knjaza NIKOLE, kao god i mi. Ovakvijem obhođenjem sa inovjernima i nama dragijema i ljubeznijema sadržavljanima našima, mi ispunjavamo i zapovijed Spasitelja našega Isusa Hrista, koji nas je u Božanstvenoj nauci svojoj naučio, da u svakome čovjeku na svijetu smatramo svoga bližnjega brata zapovjedavši, da ga ljubimo kao sâmi sebe što ljubimo. (Mat. 22, 39-40; Luk. 10, 31-37).

Sa ovakvim hrišćanskima dužnostima upoznavajući vas, s punijem pravom očekivati ću od vas da u svakoj vrlini hrišćanskoj napredujete, i da tijem sebi dobijete milost od Boga, a ljubav od svijeh saotačastvenika, kako bi u milosti i blagoslovu Božijemu i u brackoj ljubavi svijeh sugrađana napredovali na sreću i blago zajedničke i mile nam domovine.

U ovakvoj nadi, od svega srca Svemogućega molim, da u vama utvrdi svoj Božanstveni strah; da izazove u dušama vašima najveću gotovost k ispunjavanju Njegovih sv. zapovijedi; da u srcama vašima ukorijeni međusobnu ljubav i bracku slogu, kako bi s pogledom na takovi hrišćanski vaš život, Svevišnji izlio na vas, domove vaše, radove i preduzeća vaša, svoj blagoslov, i otklonio od vas svaku kako tjelesnu tako i duševnu nemoć.

Obavljajući danas ovđe svoju pastirsku dužnost, Preblagoga Boga molim, da dugo poživi Njihova Visočanstva našega Premilostivoga Gospodara Knjaza NIKOLU i Uzvišenu Vladarku Knjaginju MILENU i cio Njihov Uzvišeni Dom, da i u buduće sreći i napretku vode svoj vjerni narod, kao i do sada.

Tvorac neba i zemlje, neka vas sve udostoji onijeh spasonosnijeh i utješitelnijeh riječi: — Budite mirni i spokojni: „vjera vas vaša spasla jest”. — Amin.