Cuce i drugi Crnogorci prilažu hramu Sv. Nikole na Trešnjevu

Priredio: Vladimir Jovanović

„Sveti Petar [Cetinjski Čudotvorac] čujao je kakvo je Trešnjevo, s toga je više puta doziva k sebe Cuce, koji onda življahu u južnom dijelu Cuca, da nasele Trešnjevo, a oni zakupili tamo dosta lijepo imanje, pa im se bješe mučno nakaniti, no šiljahu one posiromašnije… — A i zbilja, onda življeti na Trešnjevo bilo je rizik: blizu Grahovo, a blizu Nikšić, a oba u turskim rukama; osim toga ovudijen su se vazda krstarile turske čete”.

Citirao sam predanje o ponovnome naseljavanju Trešnjeva, nakon strašne epidemije kolere tokom 18. vijeka. Objavio ga je 1890. godine Jovan F. Ivanišević, onomad na učiteljskoj službi u tom selu. Nastavak predanja veli da su Bjelice upale u Trešnjevo, „to čuje Vladika Petar, pa pošlje Perka Šaletina Čevljanina, te izmiri Cuce i Bjelice: Bjelicama reče, da opet idu u Bjelice, jer je ovo cucko”.

„Potom dođe Sv. Petar i pozove Cuce u Trešnjevo na skup”, a da je to bilo „na jedan śenokos pod kulu pokojnoga serdara Andrije Perovića”.

„Bila im je trpeza na ovom śenokosu; a na trpezu im je bilo piće i jestivo domaće. Blagosiljao je Vladika Petar ruke radenika, vidjeći čisto i uredno piće, smok i jestivo; i danas se ti njegovi blagoslovi spominju. Trešnjevo — i polje i okolina — bilo je pokriveno gorom. Vladika Petar pokaže Cucama ovo mjesto i reče, da je greota, da je pusto, no da ga nasele. Na to mu se potpišu 33 od najimućnije domaćina, te i izdignu i nastane se na Trešnjevo”.

Ivanišević bilježi „imena nekolicine tijeh domaćina:

- Krivokapića 11 domaćina: 1. Bajo Gavrilov, od njega nema danas u Cuce niko; 2. Savo Muratov, od njega su braća Radovići; 3. Mihajlo Vujadinov, od njega su braća Vujadinovići; 4. Tešan Manojlov, od njega je Nikola Ilin; 5. Nikola Jovov, od njega su braća Mar. Perov i M. Zekov; 6. Marko Giljen, od njega su braća Giljeni; 7. Miloš Turašević, od njega danas nema niko; ostala četiri domaćina nijesu mi poznata.

- Preobrežana 11 domaćina: 1. Šćepan Šakija, od njega je danas Nik. Milut. i Ć. Mrđenov; 2. Marko Turčinov, od njega su danas braća Lučići i N. Milošev. 3. Šunjo Pešikan, od njega su danas Pešikani; 4. Turo Savov, od njega je danas Marko Stankov; 5. Andrija Kosov, od njega su danas Kosovići; 6. Gavrilo Živkov, od njega su danas Radulovići i Jokovići. Imena ostale petorice Preobrežakana nepoznata su mi.

- Grepčana 11 domaćina: 1. Petar Simov, od njega su današnji Šćepanovići i Andrići; 2. Petar Vukadinov, od njega je bio I. Đukanov Zvicer; 3. Turo Petrov, od njega je danas Rade Savov; 4. Mato Markišin, od njega su današnji Perišići 5. đed Jovov, od njega su bili današnji Đedovići u Brstice; 5. Mićović, od njega nema niko; 7. Bogdan Dževerdan, od njega su današnji Dževerdanovići. 8. Vuko Simov, od njega su današnja braća Vukovići”...

Cuce se pominju još u „Cetinjskome krisovulju” iz epohe gospodara Ivana Crnojevića. Dijele se na Cuce Male i Cuce Velje; Trešnjevo se računa za središte znatnijega dijela Veljo-Cuca.

„U mletačkom spisku crnogorskih knezova, koji su 1684. godine pristali uz Mlečiće”, prema dr Jovanu Erdeljanoviću, „pominje se i ‘Piero Lacov So. [Conte] de Cuzzi. U jednom zapisu iz Crne Gore od godine 1689. govori se o nekom putovanju ‘preko Cuca’. U mletačkom aktu iz 1692. godine pominju se između ostalog i ‘MONTENEGRINI DI ZUSSE’”. Od Cuca sa Trešnjeva vode porijeklo Čolanovići, Bauci, Senići, Đurići u Boki Kotorskoj, Pavićevići (Pješivci)…

Na Trešnjevu je i sada postojeća crkva upravo podignuta pod pomenutim mitropolitom, potonjim Svetiteljem, Petrom I Petrovićem-Njegošem, poglavarom autokefalne Mitropolije crnogorske – Crnogorske pravoslavne crkve.

Ivanišević 1890. piše: „Trešnjevo, đe se bijelja malena crkvica u tornju koje su tri zvona. U avliju oko crkve ima nekoliko dosta lijepo izrađenih kamenih krstova, grobova i grobnica. Crkva je ozidana neđe u početku ovoga vijeka”.

Još preciznije: crkva na Trešnjevu podignuta je oko 1810. i posvećena je prijenosu moštiju grčkoga svetitelja Nikole Mirlikijskoga Čudotvorca (Άγιος Νικόλαος) — „proljećnjem” Nikoljdanu koji se slavi 9/22. maja.

U okolini crkve ima više ploča (kamenova) u narodu nazvanih „grčka groblja”, ima slova u natpisima nalik grčkome alfabetu; tu su i lokaliteti poput Grčke bistijerne, ili kućištâ za koje vele da su „još od Grka”…

Familije na Trešnjevu:

- Banićevići (Šakići), Dževerdanovići, Giljeni, Kneževići, Krivokapići, Lakovići-Stevovići (Malocuce), Manojlovići, Mijajlovići, Milovići („Graovljani"), Miljenovići, Nikolići, Perišići, Perovići (Kosovići), Pešikani, Simovići, Vuletići, Zviceri, Živkovići…

Od razdvajanja državne i crkvene vlasti — Knjaževine Crne Gore — Trešnjevo je potpadalo pod parohiju Trešnjevačku, najprije Nadzirateljstva Čevskoga, potom Protoprezviterata Cetinjskoga Mitropolijske eparhije. Šematizmi Crnogorske crkve bilježe paroha Trešnjevačkoga jereja o. Stevana Kneževića, potom jereja o. Đura Kneževića, nakon čijeg umirovljenja su službe u Trešnjevu ponekad obavljali i suśedni parosi: Grahovački jerej o. Krsto Kešeljević, Trnjinski jerej o. Petar Mijanović, Bajičko-donjokrajski jerej o. Simo Martinović.

Bilježimo i jednu nesvakidašnju osobenost crkve u Trešnjevu: tu je u oltaru sahranjena Marija-Mare, Njegoševa sestra, a žena serdara Andrije Perovića. Na nadgrobnoj ploči je urezano „hrabra Marija Andrina i sestra vladike Rada Petrovića”. To je uradilo bratstvo Perovića da bi izrazilo koliko je cijenilo tu ženu.

Stotinjak godina nakon sazdanja, crkva u Trešnjevu je obnavljana; prilog je 1909. stigao iz Amerike, od tamošnjih Cuca i solidarno drugih Crnogoraca na radu, kako je onda i bilo uobičajeno u Crnoj Gori.

Hronološkim redosljedom prenijeću i neke podatke ilustrativne za parohijske obrede Trešnjeva, ali i izvještaj crnogorske štampe iz 1911. o pośeti tom selu Nikole I Petrovića-Njegoša. Na putu za Grahovo, đe se susrio i s Krivošijanima, Rišnjanima, Novljanima (tada u Austro-Ugarskoj), on se zadržao na ručku u Trešnjevu. I to selo, kao uopšte i Cuce, tada nekog od Petrovića-Njegoša prvi put dočekuje u svojstvu – Kralja…

JAVNA BLAGODARNOST

Prilikom smrti našega nikada nezaboravljenog oca

† ZEKOTE RADOVA KRIVOKAPIĆA - serdara,

koji se poslije kratkoga ali vrlo teškog bolovanja preseli u vječnost 21. jula ove godine u 78. godini svoga života. - Ovijem putem smatramo za osobitu dužnost, izjaviti vječitu blagodarnost gosp. kapetanu Simu Kovačeviću, koji sa braćom i Grahovljanima sprovodu prisustvovaše i pokojnika do vječne kuće popratiše.

Takođe hvala Rudinjanima, koji u lijepom broju dođoše i pokojnika do vječne kuće popratiše. - Hvala svešteniku g. Simu Martinoviću, koji je po crkvenom obredu nad pokojnikom opijelo izvršio.

Doživotna hvala braći Cucama, obojega pola, koji u velikom broju pohitaše na glas smrti našeg pokojnika, te ga bratcki oplakaše i ožališe, a nama tužnim ublažiše tugu i žalost za milim pokojnikom.

Hvala g. g. Vuku i Janku Krivokapićima; učiteljima: Pajeviću i Popoviću na telegrafična saučešća. - Duboka blagodarnost svima i svakome, koji nam ma kojim bilo putem učestvovaše u našoj golemoj tuzi i žalosti za pokojnikom.

Trešnjevo, 25. jula 1907. - Ožalošćeni: sin: Miloš, sa ostalom rodbinom.

------------

Naša braća Crnogorci, koji se nalaze na zaradu u Śevernoj Americi, poslali su po Milu Stanišinu Pešikanu za obnovljenje crkve na Trešnjevo u Cuce prilog od 563 perpera, i to:

- Po 24 perpera i 50 para priložiše sljedeći: Milo Stanišin Pešikan, Petar Vasov Simović, Joko Šunjov Dževerdanović, Jakov Ilin Perović, Vuko Ilin Perović, Marko Pejov Pešikan, Luka Čanjov Krivokapić, Milovan Mašanov Krivokapić, Gojko Mašanov Krivokapić, Blagota Milutinov Krivokapić i Đorđija Milutinov Krivokapić, svi iz Trešnjeva.

- Po 14 perpera i 70 para priložiše sljedeći: Andrija Đikanov Marković Malocuca; Jošo Šaletin Perović iz Izvora; — Milovan Vuičić, Božo Vuičić i Tripko Vuičić, svi troica iz Grahova.

- Po perpera 9 i 80 para priložiše sljedeći: Đoko Vuičić, Marko Vuičić, Đuro Vuičić, Božo Ristov Marković, Tripko Ristov Marković, Jevto Kovačević, Midžor Đurov Kešeljević i Petar Đuričin Krivokapić, svi iz Grahova; — Nikola Đurov Perović i Pajo Šćepanov Pešikan, oba iz Trešnjeva.

- Po perpera 4 i 90 para priložiše sljedeći: Nikola Jankov Bulaić, Špiro Bulaić, Mijo Vuičić, Petar Kapor, Jošo Kapor, Aćim Kovačević, Živko Kovačević, Mirko Kovačević, Marko Kovačević, Ćiro Kovačević, Jovan Milović, Petar Rogan, Đuro Vuičić, Mirko Vuičić, Petko Vuičić, Milovan Vuičić i Perko Vuičić, svi iz Grahova; — Milovan Goranović, Blagoje Bošnjak, Živalj Pantović, Milovan Perišić, Pajo Pantović, Ljubo Pantović, Obren Bulatović i Ilija Goranović, svi iz Nikšića.

Plemenitijema priložnicima izjavljujemo najsrdačniju blagodarnost moleći svemogućega Boga da im dadne dobro zdravlje i sretni povratak u svoje drago Otačastvo. 

Trešnjevo, 15. jula 1909 god. - Crkveni odbor, za predśednika počasni perjanik Nikola Perov Simović.

[Kralj Nikola u Trešnjevu, 1911. godine]

…Počinje putovanje. Kralj uzjaha ponosna hata. Za Njim generali, serdar Janko Vukotić, Mitar Martinović, Blažo Bošković; ministar predśednik d-r. Tomanović; vojvoda Stevo Vukotić; d-r. Božidar Perazić; komandiri Đurašković i Bećir; Miloš Živković; oficiri Novaković, Vuksanović, Vrbica i Simović, i ostala mnogobrojna pratnja.  Naprijed ispred Gospodara hitro korača polučeta podoficira sa zastavom.

Oko Gospodara perjanici. Cijela povorka poteže se gotovo za pola kilometra natrag…

Glasi zvonâ sa obližnjih seoskih crkava odjekuju kroz gudure i pozdravljaju Kraljev dolazak. Sa jednoga brda do drugoga dozivaju se mjesni stanovnici i javljvaju jedan drugome da dolazi Gospodar. Đe god usput sretne đecu, Gospodar ih dariva. Isto tako starce i starice…

Bio je već prošao 1 čas po podne kad je Kralj prispio na Trešnjevo. Nepregledna množina naroda iz Cuca šljegla se na Trešnjevu. Malo simpatično i čisto mjesto u planinskoj plodnoj kotlini bilo je okićeno zastavama. Narod je u gustim redovima činio špalir do hladnjaka, đe je bila spremljena trpeza za ručak.

Čim se Kralj pojavio sa pratnjom, zahorilo se klicanje. Narod se tiskao oko Kraljeva hata. Svak se otima da mu poljubi ruku. Mnogi su bili zadovoljni, da se dohvate Njegovih haljina. Zvonkim glasom Kralj je pozdravio iskupljeni narod, koji je odvratio zanosnim dugotrajnim klicanjem. Milostivo se pozdravivši sa glavarima, pošto je odjahao, Kralj se uputio sa pratnjom prema hladnjaku.

Svi pośedaše za dugačku trpezu, za kojom je bilo mjesta za 180 gostiju. Oko trpeze u krugu stajao je narod: na jednoj strani muški, na drugoj ženske. Sve sâmi prvaci od Cuca služili su Gospodara i Njegovu pratnju. Gostoljubivi Cuce takmičili su se da što bolje zadovolje goste, na koje su ostavili najprijatniji utisak svojim redom, učtivošću, predusretljivošću i toplinom junačke duše.

U onoj zbijenoj masi Cuca muškoga i ženskoga pola, koja je stajala oko trpeze, mogle su se gotovo na svakojem licu primjetiti crte klasičnih tipova, koji sačinjavaju cijeđ junaštva i čojstva ove zemlje.

Za vrijeme ručka Gospodar nije skidao pogled sa prisutnoga naroda. Bio je dirnut narodnom ljubavlju i mnogo zadovoljan dobrim izgledom Svojih vojnika.

— Zdravi ste, Cuce! Hvala vam! — Gospodar podiže čašu u sred ručka, nazdravivši narodu. Oduševljeni usklici prolamahu vazduh nakon tijeh riječi.

Poslije ručka Kralj je prizvao starice iz naroda. Želio je da vidi sve one, koje su u potonjem ratu vojsci nosile tajin. One su se izdvojile i slobodna koraka izašle su pred Gospodara.

Kakve divne starice!

Sve se još dobro drže, odrješito govore i ponose se svojom prošlošću. Jednu će staricu Gospodar zapitati: kako je i ima li još koga na domu. Ona mu odgovori: „Nemam nikoga, Gospodaru! Imala sam domaćina i jedinca, koji su mi oba poginuli“. I poćuta trenutak, pa nastavi: „Neka je hvala Bogu, ne mari što sam ih izgubila, samo kad je Otadžbina pobjedila, i kad si nam Ti zdrav, mili Gospodaru!“

Duboko potresen tijem riječima, Kralj zahvali čestitoj staroj Crnogorki, te poče i njoj i svijema ostalijema pričati, kako su im domaćini i sinovi imali rašta izginuti, jer je Crna Gora, zahvajujući njihovoj junačkoj smrti, danas jaka, viđena i slavna u svem svijetu.

Sa puno razumljive jednostavnosti i dubine ośećanja Kralj je za tijem hvalio zasluge svijeh onijeh žena, koje su za svojim muževima u boj nosile tajin. Hvalio je stare, sokolio mlade, da se i one ugledaju na svoje majke, koje imaju isto toliko zasluga za Crnu Goru kao i njihovi muževi.

Poslije se okrenuo domaćinima, pa je i njih poučavao i hrabrio. Oni su svi, stari i mladi, netremice gledali u svojega Gospodara i željno primali srcu Njegove riječi, koje poticahu od srca srcu, od junaka junacima, od oca đeci, od ljubljenoga Gospodara Njegovome vjernome narodu. Svaka riječ, izraz, figura, bila je za mnogobrojne slušaoce povod za uzbuđenje i radosni duševni potres.

Po tome su Kralju pristupali i muški i ženske. Svako od njih ponešto je pitao. Mnogo ih je darivao, naročito starije ženske, koje su u ratovima nosile tajin i municiju. Đecu je Kralj milovao, poučavao, hrabrio i svakoje dijete darivao. Do suza je bio dirljiv taj prizor.

Glavarima je Kralj zahvaljivao na savjesnoj službi i podsticao ih, da budu postojani u vrlinama i da vazda svijetle dobrim primjerom. Vrijeme ručka malo trajaše, jer se hitalo da se prije zalaska sunca stigne na Grahovo. U 2 časa Kralj je ustao, zahvalio Cucama na dočeku i gostoljubivu, pa je uzjahao na konja.

U pratnju se pridružiše nekoliko Grahovljana sa plemenskim kapetanom g. Kovačevićem, koji je s njima bio izišao do Trešnjeva u susret. Osim njih su se pridružili do Grahova i više Cuca. Povorka se krenula najtežim dijelom puta.

Pjesma, priča i šala ispunjavahu i vrijeme putovanja od Trešnjeva. Oko 4 ½  sata po podne Kralj je sa pratnjom sišao u prostrano grahovsko polje…

JAVNA BLAGODARNOST

Pod pritiskom velike tuge i žalosti, koja nas zadesi prilikom smrti našega nigda neprežaljenog sina, odnosno brata

† JAKOVA ILINA KNEŽEVIĆA

koji je poginuo 5. jula prilikom borbe na Bregalnici — smatramo za svetu dužnost ovim putem izjaviti doživotnu blagodarnost svima pokojnikovim drugovima, koji mu se nađoše na smrtnom času i sahraniše ga.

Nezaboravna zahvalnost g. g.: kom. Petru Tomanoviću, kap. Simu Krivokapiću; svešteniku Petru Mijanoviću; pisaru kap. suda A. Jokiću; oficirima: Savu Durkoviću, Savu Krivokapiću, Aleksi Pešikanu i Jovanu Đuričiću; podporučnicima: Ćetku Bigoviću i Veljku Peroviću; barjaktarima: Radunu Jovanoviću, Baju i Nikoli Perovićima i perjaniku Milutinu Peroviću, koji sa braćom Cucama u velikom broju naroda oba pola dođoše i milog nam pokojnika ožališe.

Srdačna hvala svešteniku Krstu Kešeljeviću, podporučniku Đoku Markoviću, barjak. Vukoti Bulaiću, Vidovićima, Banićevićima, Andrijaševićima i Vujačićima iz Grahova, koji nam lično saučešće izjaviše. - Doživotna hvala braći Rudinjanima, koji u velikom broju dođoše i neprežaljenog nam pokojnika ožališe.

Još jednom neka je svima i svakome naša neizmjerna zahvalnost, koji ma kojim putem uzeše saučešća u našoj prevelikoj žalosti.

Trešnjevo — Cuce, 25. avgusta 1913. - Ožalošćeni: otac Ilija; majka Marica; braća: Vuko, Gojko, i Spasoje; sestre: Gospava, Đurđa, Milica, Vidna, Stane; i Mare sa ostalom rodbinom.