Lješanska nahija: Dođe Vladika Petar i crkvu osvešta… Orasi, Štitari, Releza

Priredio: Vladimir Jovanović

Opisi triju crkava iz jedne od parohija u Lješanskoj nahiji s praga 20. vijeka donose dragocjene i uglavnom precizne ljetopise o tome ko ih je i kada gradio, dograđivao, opremao zvonima, ikonostasima, crkvenim sasudama i utvarima, bogoslužbenim knjigama... Radi se o bogomoljama u selima: - Orasi (Dolovi, Radomilj, Lipe, Jasikovi Do), Štitari, Releza.

Autor je o. Milo (Mihail) Pejović, protojerej, ondašnji paroh i nadziratelj (arhijerejski namjesnik) Nadzirateljstva Lješanskoga Mitropolijske eparhije Crnogorske pravoslavne crkve. Rad je verifikovalo Svešteničko udruženje Riječko-Lješanske nahije i godine 1900. objavljen je u crnogorskoj štampi.

Lješnjani su arhicrnogorskih korijena. Neki Lješnjani pominju se u aktima gospodarâ Crnojevića u drugoj polovini 15. vijeka. Postoji nedokazana teorija da su daljnjim rodom iz dijela savremene Albanije (Lješa), nekad u Balšića državi, među onim stanovništvom koje se docnije s Crnojevićima iz primorsko-ravničarskih oblasti Zete, pred osmanlijskom navalom, sklanja u oblasti podno Lovćena.

U oraškoj familiji Pejovića popovstvo je tradicija: Petar-Savo-Milo. Rukopoložili su ih arhipastiri naše Crkve: Petar I, Petar II, Ilarion Roganović. Familije u njihovoj parohiji:

- Orasi: Pejovići, Đurovići, Stojanovići, Ivanovići;

- Štitari: Čelebići, Vujovići, Perišići (Čičari-Čičarevići);

- Releza: Dumovići, Đurovići, Markovići, Kojovići (svi bratstvo Đujovići); iz ovoga sela rodom je Ozana, blažena u Rimokatoličkoj crkvi, zvala se Jovana-Joše Đujović (†1565).

U opisima i ljetopisima koje sada objavljujem pominju se i Ćepetići (Šćepetići), selo u istoj parohiji; tu su familije: - Vukićevići, Vuksanovići.

O. Milo Pejović citira i crkvenoslovenske natpise na antiminsima — mitropolit Petar I dobijao iz Rusije, pa ih šiljao crnogorskoj jerarhiji.

Sinod Rusije na tim antiminisima Sv. Petra naslovljava Mitropolit Crnogorski, Primorski i Skenderijski. To je jedna — od ukupno četiri arhipastirske titule — koje su Rusi najkasnije 1848. a Vaseljenska patrijaršija od 1855, upisivali u svoje diptihe pomjesnih crkava za poglavare Autokefalne Crnogorske mitropolije (Αυτοκέφαλος Μητρόπολις Μαυροβουνίου).

Uz opise i ljetopise crkava u Orasima, Štitarima i Relezi, prenijeću i zahvalnost koju je u ime Nadzirateljstva Lješanskoga, isto godine 1900, protojerej Milo Pejović poslao arhipastiru Crkve Mitrofanu. Citiraću i javno blagodarenje iz 1907. porodice popa Mila Pejovića povodom njegove sahrane (novi paroh Oraško-Štitarski potom je bio jerej. o. Nikola Jovićević); takođe i obavještenjâ o pomenima iz 1913. poginulim crnogorskim vojnicima — Štitarima (Čelebići, Čičarevići) i Orašanima (Pejovići, Đurovići)…

------------

1. Crkva sv. mučenika Kirika i matere mu Julite [Κηρύκος καὶ Ἰουλίττα] u Orasima.

- Crkva je srednje veličine. Dužina među zidovima iznosi 6 met. i 45 cm; širina među zidova 4 m i 40 cm; visina do svoda 4 m i 50 cm.

Crkvi pripadaju 60 domova, koji broj nije viši bio od njezina postanka. Kad su Orašani dodigli sa Kčeva, nijesu imali crkve ni popa, nego su se služili tuđijem crkvama i popovima.

Mrgud Pejović oženi se sa Njeguša kćeri Vuka Đurova Guvernadura [1770-1832], i Vuko uzme svoga unuka Petra, sina Mrgudova, kod sebe, da ga pouči u nauci. Vuko ga pošlje u Stanjeviće [manastir, zadužbina i katedra za Primorje Petrovića-Njegoša. prim], đe se Petar školovao i svršio za sveštenika propisane nauke.

Pošto ih je svršio dođe na Cetinje i svetopočivši Vladika i Gospodar crnogorski Petar I. (sveti) Petrović-Njegoš rukopoloži Petra Mrgudova za sveštenika 1791. godine.

Pošto se Petar Pejović rukopoloži, dođe u Orahe, ali pošto nije bilo crkve, ni kakvih opštinskih dobara, on u dogovoru sa ovim seocem ogradi jednu crkvicu na istočnoj  strani ovoga sela, na vrlo lijepom mjestu, kod jednog starodrevnog duba, kojega je udario i srušio grom 9. marta 1899. god…

Pošto ograde ovu malu crkvicu, dođe Vladika Petar I i ovu crkvicu osvešta; a seljani neke crkvene utvari nabave, a neke je donio pop Petar, kad je bio u ratu sa Francuzima, iz Boke Kotorske, koje se utvari i danas nalaze.

Pop Petar se prestavi [upokoji] u mladim godinama; i Orašani opet ostanu bez popa. Orašani pođu na Cetinje i požale se Petru I, kako ne mogu bez popa; a sveti Vladika uzme kod sebe, u manastir Cetinjski, sina popa Petra, Sava, te ga nauči i rukopoloži za sveštenika Oraškog 1822. godine.

Pop Savo je bio među najučevnijim sveštenicima u to vrijeme. On ovu crkvicu ogradi povišu i pribavi vrlo lijepe i dobre crkvene knjige, koje se i danas u cijelosti nalaze, kao Jevanđele pečatano u Moskvi od Roždestva Hristova 1855. godine; dva oktoiha, apostol, mineja opšta i triod cvjetni, pod istim naslovom i iste godine pečatani u Moskvi.

U ovoj crkvi nalazi se jedan stari antiminis i na njemu krst u velikom formatu naznačen ovako… [vidi na jednom od faksimila uz ovaj tekst, prim]

Iznad krsta piše ovako: - „Ovaj antiminis jeste trpeza sveštenika na prinošenju beskrvne žrtve u božestvenoj liturgiji, osvećen je blagodatiju presvetoga i životvornoga Duha, toga radi ima vlast jerej na njemu sveštenodjejstvovati u hramu”.

Ispod krsta piše ovako: - „Ukazom blagočestivog velikog gosudara imperatora Pavla Petroviča [1754-1801] samodršca sverosijskog: i blagoslovenijem Svjatjeišago praviteljstvujušćeg Sinoda sveštenodjejstvovan Preosvećenim Petrom Mitropolitom Crnogorskim, Skenderijskim i Primorskim, godine 7307. od stvaranja svijetu, od rođenja Hristova 1799. godine, mjeseca julija, 22. dana”.

Poslije popa Sava postane za popa Oraškog njegov sin pop Petar, koji je rukopoložen 1841 god. od Vladike Petra II-og Petrović Njegoša, koji se svesrdno trudio za crkvu i crkvene utvari; On je nabavio jedno zvono i ogradio zvonik, sasude srebrne pa pozlaćene; triod posni; mineju prazničnu sa zlatnim korama pečatane „v carstvujušćem velikom gradje Vijenje [Beču]”.

Godine 1881, februara 20, bude rukopoložen za sveštenika Oraškog sin popa Petra, pop Milo Pejović, od mitropolita Ilariona Roganovića. Kad se zapopio pop Milo, postane crkva Oraška saborna.

Crkva nije imala svojih novaca, ali narod Oraški odan crkvi, a poslušan popovima, god. 1887. nabavi novo templo [ikonostas, grčki τέμπλο, prim] po novom načinu; podignu oltar na dva stepena; tri kanđela i dva zvona kupe.

Ove 1900. god. povećaju i podignu crkvu, pokriju tiglom, ograde zvonik sa tri prozora za zvona, nabave treće zvono i gotovo sve potrebne stvari, te danas ima dovoljno knjiga i drugih crkvenih utvari za sveštenodjejstvo i može se uvrstiti u prve saborne crkve seoske na pohvalu naroda oraškoga, jer sve učinješe o svome trošku i trudu iz ljubavi prema crkvi i njihovijeh popova — sveštenika.

-----

2. Crkva sv. Luke [Ευαγγελιστής Λουκάς] u Štitarima.

- Ovo je starinska crkva i ne zna se ko je počeo najprije graditi, samo se znade toliko, kad su Štitari došli s Trebeša, iz Nikšića, našli su u Štitare nekoliko domaćina, koji su se prozivali Pavlovići, i našli su ovu crkvicu sa pritvorom pred njom.

Pripovijeda se, da se ova crkva gradila po planu crkve na Ivan-begovom gradu, koja je na vrh Sokola, a na zemljištu Štitarskom. U istini bi se uvjerio čovjek, kad bi vidio razvaline crkve Ivan-begove, koje se i danas nalaze.

Pošto Pavlovići dignu iz Štitara, a namnože se Štitari i dobiju svoje sveštenike: popa Luku Čelebića, popa Đukana Čičarevića i popa Spasoja Vujovića, koji su jednovremenici. Ovi sveštenici pritvor dignu i crkvu produže, kao što je sad, koja zauzima u dužinu 12 met, u širinu 4 metra. Knjiga nije imala, samo veliki psaltir vrlo ružne štampe, a gđe je pečatan ne zna se; a od kad su Štitari potpali pod parohiju popa Mila, nabavljeno je knjiga dovoljno.

Na ovoj crkvi nalazi se jedno zvono malo, koje se donijelo, po kazivanju, sa Fragudžela. Nalazi se jedan stari antimins, na koji piše ozgor ovako [isti natpis kao i gorecitirani, prim]…

Ispod ikone Hristove piše: - „Ukazom iste blagočestive samodržačice velike gosudarke imperatorke cijele Rusije Jelisavete Petrovne i blagosovom Svjatjeišago sverusijskog Sinoda sveštenodjejstvovan Preosvećenim”.

-----

3. Crkva sv. Nikole [Άγιος Νικόλαος] u Relezu.

Crkva je bila veoma mala i kao što su i Reležani starośedioci, tako je i ova crkva od starine, od kad i od koga ne zna se, samo je pričanje: Kad su Ćepetići dodigli sa Konjskoga iz Hercegovine, našli su Reležane tu i ovu crkvicu, koja je drvenijem ključevima bila podrvena, i Reležani pušte Ćepetiće da u njoj imaju dio i da se pred njom kopaju.

Pošto se oba sela sajedine to je u zajednici i svoltaju. Niti je iz jednog niti iz drugog sela bilo popova, nego su ih držali tuđi sveštenici, te je i crkva bila oskudna u potrebitim stvarima, pa su sveštenici sa sobom donosili što je trebalo za službu.

1881. ostala je stalno u parohiju popa Mila Pejovića i od te godine pa do danas, revnosnim zauzimanjem popa Mila, produžili su je i povisili, te je sad srednje veličine. Nabavljene su mnoge knjige; ograđen zvonik i nabavljeno dobro zvono; avlija ograđena; nabavljen nov ikonostas od Đinovskog [jedan od makedonske braće Đinovski, oslikali mnoge crkve širom Crne Gore, prim]; od knjiga se nalaze: jevanđelije, službenik. apostol, dva oktoiha, mineja opšta i praznična, triod posni i cvjetni — svešteničko odjejanije i može se sad služiti, da se ne nabavlja iz drugih crkava.

U oba sela, što pripadaju ovoj crkvi, ima 30 kuća. Nalazi se jedan stari antimins, na kojem iznad Hristove ikone piše — kao i na onom u crkvi sv. Luke.

Orasi, mjeseca julija 1900. god.

Pop Milo Pejović

------------

Vaše Visokopreosveštenstvo, Premilostivi Arhipastiru!

Dobivši ove nove za Crkvu i sveštenstvo vrlo značajne i željno dočekane ustanove [misli se u prvome redu na Zakon o fondu za izdržavanje iznemoglih sveštenika i đakona i njihovih udovica i đece, prim], 12. ovog mjeseca skupismo se sveštenici ovog Nadzirateljstva u crkvi Gradačkoj [Gradac, selo u Lješanskoj nahiji], puni veselja i radosti, skupa držasmo blagodarenije za zdravlje i dugi život Njegovog Visočanstva našeg premilostivog Gospodara Knjaza NIKOLE i Njegovog Uzvišenog Doma.

Puni blagodarnosti — Vama i Knj. ministru prosvjete i crkvenih poslova g. vojvodi Simu Popoviću, na Vaša zauzimanja i neumornom radu i trudu na ovom novom projetku, i obećavajući se tačno izvršivati dužnosti crkvene po Vašoj želji, koje su Bogu ugodne, a narodu korisne. ostajemo blagodarni Vam na vijek.

Orasi, 13 marta 1900 god.

U ime sveštenstva Lješanskog: pop Milo Pejović.

------------

JAVNA BLAGODARNOST

Preožalošćeni smrću našeg nikad nezaboravljenog

† popa Mila Pejovića

koji se preseli u vječnost 28. avgusta, smatramo za svetu dužnost izjaviti vječitu blagodarnost NJ. Kr. Visočanstvu Knjazu Gospodaru, na raspitivanju u bolesti pokojnika.

Vječito blagodarimo Njegovom Visokopreosveštenstvu Gospodinu Mitropolitu Mitrofanu, na čestom raspitivanju o pokojnikovoj bolesti.

Blagodarimo g. g. ministrima, brigadiru Vukotiću, na pośeti u bolesti i na saučešću u žalosti, a tako i građanstvu Cetinjskom. - Vječita blagodarnost svim prijateljima, koji nam pismeno ili telegrafično saučešće poslaše s Cetinja, Rijeke, Podgorice, Nikšića, Kolašina i drugih mjesta. - Najsrdačnije blagodarimo gospodi doktorima: Peraziću, Matanoviću i Raduloviću, oko zauzimanja u bolesti.

Blagodarimo gospodi sveštenicima: Pavlu Rajkoviću, Luki Nikoliću, Jovanu R. Vukčeviću, Jovanu Z. Vukčeviću, Tomu Kažiću i Krstu Raduloviću, koji pokojnika opojaše, i do vječne kuće ispratiše.

Vječita blagodarnost: Čevjanima, Cetinjanima, Bjelicama, Velestovcima, Zagarčanima, Komanima, Đinovićima, Lješnjanima iz sviju sela i braći Orašanima, koji u onolikom broju dođoše i pokojnika ožališe.

Hvala svešteniku Rajkoviću, koji se lijepijem nadgrobnijem slovom sa pokojiikom oprosti.

Blagodarimo svakome, ko nam, ma kojim putem ukaza saučešće u velikoj našoj žalosti.

Orasi, 30. avgusta 1907. god.

- Ožalošćeni: sinovi: Filip i Savo; mati: Make; supruga: Marija; brat: Stevan; snaha: Ilinka; kćeri: Ive, Gordana, Joše, Milica, Stane, Velika; stric: Špiro i bratučed Vidak.

------------

Javljamo srodnicima i prijateljima, da ćemo 8. septembra ove god. držati

P O M E N

u oraškoj crkvi, našoj hrabroj, u ratu 1912. i ’13. god. poginuloj braći Orašanima i to:

† vodnicima: - Milu Bojovu Đuroviću, Stevanu Popovu Pejoviću, i Đuru Radovu Đuroviću; - vojnicima: Blagoti Bojovu Pejoviću, Đuru Živkovu Đuroviću, Radoju Ristovu Pejoviću, Radoju Ivovu Đuroviću, Joku Lukinu Pejoviću, Jovanu Radovu Đuroviću, Lazu Markovu Pejoviću, Vuku Androvu Đuroviću, Andriji Radulovu Pejoviću, Periši Minjovu Đuroviću, Đuru Stevovu Stojanoviću, Andriji Radovu Pejoviću, Savu Markovu Đuroviću, Nikoli Jovanovu Pejoviću i Jovanu Radojevu Đuroviću.

Orasi, 25. avgusta 1913. god.

- U ime Orašana: oficir Gavrile Bojov Pejović, Ilija Minjov Đurović i Šajo Stevov Stojanović.

------------

POMEN

U neđelju 1-og septembra 1913. godine, davaćemo pomen našoj poginuloj braći na Skadarskim utvrđenjima i na rijeci Bregalnici, u Hramu Sv. Luke u Štitarima.

† Stanku Đ Čelebiću, Joku N. Čelebiću, Mitru J. Čelebiću, Petru J. Čelebiću, Jovanu V. Čelebiću, Nikoli P. Čelebiću, Krcunu T. Čelebiću, Iliji R. Čelebiću, Iliji P. Čelebiću, Jovanu N. Čelebiću, Mitru S. Čelebiću.

Štitari, 29. avgusta 1913.

- U ime ožalošćenih porodica bratstva Čelebića, poručnik Savo Čelebić

------------

POMEN

U subotu 19. ovog mjeseca, u 10 sati prije podne, u crkvi Sv. Luke u Štitare, držaćemo godišnji parastos našim nigda neprežaljenim

- đedu † popu Đukanu, koji se preseli u vječnost 14. januara ove godine

- ocu † Šutanu

- i bratu † Milu

poginulima 28. septembra prošle godine na širočko-zogajskim visovima.

O čemu izvještavimo naše poznanike, kumove i prijatelje.

Štitari, 11. oktobra 1913.

- Ožalošćeni: Savo Š. Čičarević, s porodicom