Priredio: Vladimir Jovanović
„Varoš je u jednoj strančici; kuće su sve gotovo od drveta; na sredi pjace nalazi se jedna voda, koja je ograđena o trošku Nj. Visočanstva Knjaza Nikole I. Škola je od drveta; a crkva je lijepa, a unutra nije još izrađena, kako treba. Na pola sata od varoši, nalazi se Crno jezero pod sâmim Durmitorom. Đe je sada varoš, bili su turski čardaci, koje su Drobnjaci popalili i Turke proćerali iz njih”.
Ovo je opis Žabljaka — nazivan je i Jezera — iz „Glasa Crnogorca”, godine 1889.
Knjaževina Crna Gora je utemeljila tu varoš.
Mjesto se nekada nazivalo Varezina voda, ili Hanovi (Anovi). Pomenuti izvor je prije tri godine obnovljen, no javno nije istaknut podatak da ga je prvotno ogradio knjaz Nikola. Takođe, skriva se i da je saborna crkva na Žabljaku sagrađena po njegovoj naredbi…
Žabljačka teritorija je nekad potpadala pod Drobnjak, ali slično Uskocima, izdvojile su se još dvije zasebne plemenske cjeline: Jezerci, uže oko Žabljaka i bliže Durmitoru, te istočnije Šaranci, između rijeke Tare i planine Kučajevice.
U Drobnjacima je 1809. vladika Petar I Petrović-Njegoš uspostavio crnogorske paralelne sudove i administraciju, kako je poručio svome izaslaniku: „Po pribitiji tvojemu u Drobnjake imadeš sabrati kako duhovne, tako i mirske činovnike i starješine njihove i učiniti s njima dogovor, a po tom i cijeli drobnjački narod sakupiti i pred njima pismo naše pročitati”.
„Od svakojega sela izabrati po jednoga starešinu bogobojazna, dobrodjeteljna i k opštenarodnoj polzi usrdna i trudoljubiva čovjeku” — poručivao je Cetinjski Čudotvorac — „koji pod načalstvom njihova vojvode Vasilija Karadžića i popa Milutina Tušinca [Tušina, selo u Drobnjaku, prim] imaju narodom upravljati i za svako malo i velikoj djelo po zakletvi suditi pravedno” („Nadvremenski glasovi”, ur. Čedo Vuković, Titograd, 1971, str. 188).
Odlukom međunarodne konferencije u Carigradu 1858. većina Drobnjaka pripašće Crnoj Gori, ali Jezera i Šaranci ostaju u Otomanskoj carevini. No, bilo je to samo nominalno, a faktički i Jezera i Šaranci su već tada dio Knjaževine Crne Gore.
Knjaz Danilo Petrović-Njegoš postavlja plemenske kapetane:
- za Šarance Joksima Kneževića,
- za Jezerce Živka Šibajliju i Okicu Kaljevića.
Tripka Džakovića će Knjaz postaviti za vojvodu obadvije kapetanije.
Godine 1862, tokom opštega osmanlijskoga napada na Crnu Goru — druge vojne koju predvodi Srbin islamske vjeroispovijesti Omer-paša Latas — dio trupa, komanduju im Miralaj-paša i barjaktar Arkan Drnda, na Preobraženje, 6. avgusta, nastupajući s desne obale Tare, biće poražen kod selâ Rudanca i Poda.
„Šaranski boj” naslov je pjevanije velikoga vojvode Mirka Petrovića-Njegoša, sa uobičajenim guslarskim prećerizmima o „srbima” i „turcima”, „vilama posestrimama” i sličnim konfabulacijama („Junački spomenik: pjesne o najnovijim crnogorsko-turskim bojevima”, Cetinje, 1864). Međutim, mnogo tačnije jeste da je vojvoda Mirko poslao i novcem opremio tadašnjega jerođakona Mitropolije crnogorske - Crnogorske pravoslavne crkve Mihaila Dožića, rodom iz Morače, da obnovi manastir Dobrilovinu u kanjonu Tare.
Knjaz Nikola saziva i održava 26-27. jula 1875. tajno savjetovanje podno Lovćena s zagraničnim prvacima o podizanju ustanka. Jezerce predstavlja kapetan Šibajlija. U tom ustanku hrabro gine vojvoda Tripko Džaković.
Nakon Veljega rata 1876-78, te odluke Berlinskoga kongresa, Jezera i Šaranci i formalno su ušli u sastav Knjaževine Crne Gore. Lokalna vlast je organizovana u dvije kapetanije, koje se 1889. spajaju u jednu: Jezero-šaransku.
Do oslobođenja u Knjaževini Crnoj Gori, područje Jezera i Šaranaca stoljećima je nominalno potpadalo pod Vaseljensku patrijaršiju, a vjerski život bezmalo je zapušten, slično Pivi, ili, kako smo već opisali u Vasojevićima…
No, uz obnovu Dobrilovine, dvije crkve, obje Preobraženija Gospodnjega — na Žabljaku i u Kršu (Šaranci) — podignute su 1873. odnosno 1874. i osveštane u jurisdikciji Crnogorske pravoslavne crkve; dakle, hronološki još uoči formalnoga uključivanja Jezeraca i Šaranaca u Knjaževinu.
A nakon oslobođenja, uređeno je da odnosne parohije potpadaju pod Protopresviterat Drobnjački (arhijerejsko namjesništvo) Eparhije zahumsko-raške Crnogorske crkve.
Prvi crnogorski vladika je godine 1879. u kanonskoj vizitaciji Jezera i Šaranaca — episkop zahumsko-raški Visarion Ljubiša (ovaj rodom Paštrović, hirotonisan za episkopa 1878. u Cetinjskome manastiru, biće od 1882. do upokojenja 1884. poglavar autokefalne Crkve).
Iz šematizma Eparhije zahumsko-raške za 1880. doznaje se tadašnji raspored po šaransko-jezerskim parohijama:
- parohija Šaranci (Rudanci, Krš), hram crkve Preobraženije Hristovo, sveštenik Petar Popović
- parohija Dobrilovina (Dobrilovina i Haluge), hram crkve sv. Velikom. Georgije [Manastir Dobrilovina], sveštenik Trifun Dedeić
- parohija Jezera (Žabljak, Crnagora [Mala Crna Gora]), hram crkve Preobraženije Hristovo, sveštenik Stefan Popović.
Iz šematizma Crnogorske crkve za 1897. doznaje se da je u Nadzirateljstvu Drobnjačkome Eparhije zahumsko-raške:
- Lazar Dedeić, paroh Šaranaski
- Radosav Rondović, paroh Rudanački
- Petar Šaulić, paroh Jezerski.
Ili, iz šematizma Crnogorske crkve za 1913. u Nikšićskome Protopresviteratu Eparhije zahumsko-raške:
- Grigorije Memedović, paroh Žabljačko-Tepački
- Lazar Dedeić, paroh Šaranaski
- Vikentije Grbović, paroh Rudanačko-Dobrilovinski…
PRVA PRAVOSLAVNA PAROHIJALNA BOGOMOLJA, dakle uopšte na čitavome području Jezera i Šaranaca je na Žabljaku, hram Svetoga Preobraženija Gospodnjega (Μεταμόρφωσις τοῦ Κυρίου καὶ Θεοῦ καὶ Σωτῆρος ἡμῶν Ἰησοῦ Χριστοῦ).
U zvaničnome Spisku obnovljenih i podignutih manastira i crkava Kraljevine Crne Gore iz 1910. — u rubrici „Podignuti hramovi” — taj je hram naznačen pod rednim br. 48: mjesto – Žabljak; hram – Preobraženje; godina podignuća – 1873.
Hram u Kršu naznačen je istome spisku, takođe u rubrici „Podignuti hramovi”, pod br. 50: mjesto – Šaranci; hram – Preobraženje; godina podignuća – 1874.
Učitelj na Žabljaku (Jezerima), Marko Vukosavović, ispisao je 1894. svoj ljetopis, kako veli „još od početka škole jezerske”, a „nalazeći u zakonu osnovnih škola crnogorskih paragraf, da svaki učitelj mora pisati one škole u kojoj đecu obučava”. Rad je interesantan, jer sadrži i podatke o tome kako se, jednovremeno s školom, na Žabljaku gradila tamošnja — Preobraženska crkva.
„Po dokazu g. g. kapetana Živka Šibajlije, podkomandira Đoke Šaulića i drugijeh plemenika izvješćen sam ovako”, piše učitelj Vukosavović.
„Do godine 1872. u plemenu jezerskom nije postojala škola; jer je do to doba ovo pleme bilo pod Turskom. Ove rečene godine pošao je g. kap. Živko na Cetinje, te dostavio Njeg. Visočanstvu Knjazu Nikoli I., za pleme jezersko, a i druga [pleme Šaransko, prim] i u isto vrijeme zamolio, da mu dâ Gospodar pravo s plemenicima graditi školu i CRKVU, počem NIJEDNU IMALI NIJESU. Gospodar mu odobri”.
Šibalija je u isto vrijeme bio osmanlijski oficir — komandir čete (juzbaša), podložan „carskim” vlastima u Pljevljima — ali, rekosmo, tajno zakleti na vjernost Knjazu kapetan s insigijom zlatnoga crnogorskoga orla.
I „pošto se je vratio kap. Živko s Cetinja, kaže sve kako je odobrio Gospodar: te on, sa tada bivšim oficirem Đokom Šaulićem, a današnjim podkomadirom, i njegovom sâmom četom, podignu školu bez ičije pomoći na Žabljak u sred plemena”.
„U ovo vrijeme primalo je pleme jezersko tajin od Turske iz Plevalja, a njih je rukovodio kap. Živko jer je bio u to isto vrijeme Gospodarev kapetan, carski juzbaša, pa od tog tajina davali su hranu školskim radnicima”.
Osim na Žabljaku, škole su otvorene „jedna u Vreli, pod nadzorom Mitra Ćorovića, a druga u Tepca pod nazdorom Milovana Badnjara sa društvom”, pa im Knjaz posla učitelje „o državnom trošku”.
A po oslobođenju, kad se područje i de iure ujedinilo u matici Crnoj Gori, „godine 1879. opet Nj. V. Knjaz NIKOLA I. naredi da se sazda jedna škola u sredini plemena jezerskog; ta ista četa koja i prvu sazida i po drugi put na Žabljaku novu školu”.
„Blizu škole u Žabljaku nalazi se SABORNA CRKVA OVOGA PLEMENA posvećena Preobraženiju Hristovu”, bilježi Vukosavović.
„Ova je GRAĐENA PO NAREDBI GOSPODAREVOJ za uspomenu poginulim junacima na Jezera i pobjede nad Turcima 1862. godine. Građena je kada i škola na Žabljaku, o trošku plemenskom. Veličina je njena — dužina 13 ½ m, 6.40 široka, 9 ½ m visoka”…
Ali, sadašnji natpis na ploči iznad vrata crkve na Žabljaku NIJE ORIGINALAN.
Taj natpis je skorašnji: ni po slovu ni pod duhu ne odražava sadržaj natpisâ uobičajenih za crnogorske pravoslavne bogomolje sagrađene pod Petrovićima-Njegošima…
(Nastavlja se)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR