17 °

max 17 ° / min 10 °

Srijeda

17.04.

17° / 10°

Četvrtak

18.04.

14° / 8°

Petak

19.04.

15° / 7°

Subota

20.04.

15° / 6°

Nedjelja

21.04.

10° / 6°

Ponedjeljak

22.04.

14° / 7°

Utorak

23.04.

19° / 8°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Sundečić: Vjerski fanatizam protivan Hristu, grublji od svakoga demona i crnji od pakla...

Istorija

Tag VideoTag Gallery
Comments 1

Sundečić: Vjerski fanatizam protivan Hristu, grublji od svakoga demona i crnji od pakla...

Autor: Antena M

  • Viber

Priredio: V.J.

Za Crnu Goru i Crnogorce zaslužni Srbin, Jovan Sundečić, nažalost, nema u našoj državi svoju ulicu, iako ih imaju mnogi njegovi sunarodnici čiji je značaj u najmanju ruku upitan. 

Rođen 1825. u jednome selu pored Livna (savremena BiH), odrastao u Imotskom (Hrvatska), a pravoslavnu bogosloviju svršio u Zadru, Sundečić se preselio s porodicom 1864. u Knjaževinu Crnu Goru. Upokojio se 1900. u Kotoru.

U međuvremenu, bio je sekretar knjaza Nikole. Primljen je o. Jovan u klir Mitropolije crnogorske – Crnogorske pravoslavne crkve i unaprijeđen u čin protojereja-stavrofora. 

Uređivao crnogorski državni almanah Orlić”. Glavni urednik lista Crnogorac”. 

Napisao i tekst naše prve zvanične nacionalne himne: Ubavoj nam Crnoj Gori”… 

Prenijeću briljantan članak o. Jovana Sundečića iz 1892, s osudom demonâ religioznoga fanatizma i vjerske netolerancije. Nije mi poznato da je u novija vremena pominjan ili interpretiran, a utoliko je važan ne samo što je napisan s bogoslovski nepomućene tačke gledišta izvornoga pravoslavlja i od našeg, pocrnogorčenog sveštenika; nego zato što, iako prije toliko godina objavljen u crnogorskoj Prosvjeti – listu za Crkvu, školu i pouku”, nažalost do danas — zbog dušepogupne inverzije, zloupotrebe vjere i u obliku novokomponovne amfilohijevske teorije i prakse svetosavlja” — nije izgubio na aktuelnosti. 

Oh! slijepi i nesmisleni vođe, koji mislite — ili bi ikada i pomisliti mogli — da ugađate Bogu tijem, što nevjerotrpimost [vjersku netrpeljivost] sijete među ljude, Hristove posljedovače; ili, što je još i gore, koji pod takovom krinkom krijete svoje sebične cijeli i nepravde, krijete gordeljive i vlastoljubive planove i osnove”, pisao je Sundečić.

Vjerski fanatizam, dodaje, ne samo, što je oduran, pogrdan i bogomrzak: nego je još i prodrzljiv bezakonik i razbojnik, koji s istom božijom voljom rat zameće; i nemilo razmeće svaku vrlinu, koja od Boga i od hrišćanske ljubavi potiče”.

Strahovit je to đavo, koji se često zaodijeva plaštom svetinje, te kao uprepodobljena neka svetinja prodire proz društveni život, da lakše zavede, obmane i prelasti; ali taj anaćemnjak [prokletnik] ne gradi — no obara; ne sadi — no rasađuje; ne čvrsti — no razrijeva; sije: — al' sije pakost i otrov, i sprema najnevoljniju žetvu; žetvu najcrnjega jada i čemera”.

Slijedi prvi od dva nastavka članka iz 1892. godine o. Jovana Sundečića…

---

RELIGIJA I FANATIZAM ili VJERA I VJERSKA NESNOŠLJIVOST

Piše: Jovan Sundečić

Ljubav je duša Hrišćanstva uopće; ona je najstamenitiji osnov sve nauke Hristove. 

„Ljubi Boga” — veli nam Isus — „svijem srcem svojim, svom dušom svojom, svom mišlju svojom i svom krjepošću svojom; i ljubi bližnjega kao i samoga sebe; u ovijem dvjema zapovjedima visi savkolik zakon i proroci”.

Daklen se Hrišćanstvo neoborivo oslanja na vječnoj božanstvenoj ljubavi k Bogu i bližnjemu, kojeg valja da ljubimo sa svijem jednako, kao i sâmi sebe.

I tako u spomenutijem dvjema božijim zapovjedima — tri su ljubavi uključene: k Bogu, k bližnjemu i k sebi samome. One sve tri stoje pak u tako tvrdoj međusobnoj svezi, da, po riječima Spasiteljevima, ko bi nam kazao, da ljubi Boga a ne bi ljubio bližnjega — taj bi lagao; a opet se izvodi, da — ko ne bi bližnjega ljubio, taj ni sebe istoga ljubio ne bi, i lagao bi kad bi protivno ustvrdio.

Mi znamo da je nami — po Hristovoj nauci — naš bližnji, svaki na svijetu čovjek, ma on živio na bud' kojoj strani svijeta, ma bud’ kojoj narodnosti pripadao i ma bud’ koju vjeru držao i vjerovao, ili baš i u ništo ne vjerovao: ako samo ima čovjeka, koji u ništo ne vjeruje; jer, u tome slučaju, i ono ništo, bilo bi opet neka vjera onoga čovjeka, koji bi mislio da ništa ne vjeruje.

Otuda sljeduje da smo dužni ljubiti svakoga na svijetu čovjeka — istovjerca, inovjerca i bezvjerca; — jer je svaki čovjek, naš brat po Bogu, i jer, kad ne bi smo ljubili tu svoju braću, ne bi smo ljubili ni Boga, ni sebe iste, bili bi smo im i nebogobojazljivci; a ne pravi i korijeniti Hrišćani pošto ne bi smo tad ispunjavali jednu između najslavnijih božijih zapovjedi.

Slovo božije — Sveto pismo — daje istovjetnu važnost ljubavi, kao i vjeri; i uči, da nije dovoljna, ni vjera od ljubavi odjelita, ni odjelita ljubav od vjere, da se čovjek spase. Po tome se vidi, da obedvije ove teološke vrline (dobrodjetelji) među sobom u najtješnoj svezi stoje.

Kad daklen misaoni čovjek sve ovo u ozbiljno razmišljanje uzme, ne može, a da ne dođe do ovoga pitanja: A otkuda je potekao prenemili vjerski fanatizam — ili tako zvana vjerska nesnošljivost i nevjerotrpimost — koji je grublji od svakoga demona i crnji od istoga pakla?...

Daj, da vidimo otkuda!...

Plodovi su ljubavi: mir, tišina, spokojstvo, slast života, uživanje duhovno, srdačna čistoća, duševna blagorazpoloživost, i ovijem podobni; dok je fanatizam bučni potok sâme usovne zlobe, kivne i neukrotive mržnje, besavjesne zavisti, divlje i grube neobuzdanosti, strahovite prodrzljivosti, preužasne nepravde, neomejašena bezumlja, najnesmislenije nesmislice i najokorjelije nebogoboazljivosti. — Po plodovima, jasno se poznaje korijenje...

I kao što je vjeri postanak od Boga: tako je i fanatizmu postanak od zloga; pa samo duša, koja božijom blagodaću nije nadahnuta, predaje se u naručje fanatizmu i otimlje se od božije volje; a volji se đavoljskoj na raspoloženje stavlja.

Duša pak nadojena i okrijepljena pravom vjerom i božijim strahom — koji je načelo svake premudrosti — ne može, a i ne smije ni pomisliti, da nju vjera uoblašćuje, da brata-čovjeka mrzi zato što taj njegov brat, jednako kao i on, ne vjeruje. 

I duša, pravom hrišćanskom ljubavlju prosvijećena i zagrijana, svesrdno ljubi svoju vjeru, prifaća nju na svoje njedro i po njoj svoje stope upravlja; a prema tuđoj vjeri nosi dužnu poštu, kao prema svetinji, koju je uza svoje njedro prigrlio drugi čovjek — njegov prisni brat po Bogu.

Kad bi istinita Hristova vjera uoblašćivala nas, da mrzimo druge vjere, ona bi tad došla u očevidni sukob sâma sa sobom; pošto ljubav, koja s tom vjerom u tvrdom saponu stoji, ne bi više bila ona presveta ljubav, koja nam strogo zapovijeda, da ljubimo i one, koji nas nenavide i koji nam zlo tvore.

Svjecki čovjek i ljekar Mantegaca (Mantegazzi), veli: „Najbolji se način služenja Stvoritelju sastoji u činjenju dobra našoj braći” — daklen ko ne bi svojoj braći, ili iskrenjem i bližnjem uopće, dobra činio, taj ne bi ni savjesno služio svojemu Sazdatelju Bogu. — Takovom se pak služenju Bogu, fanatizam odupire, i zavodi čovjeka u nesmisao, u nebratoljublje i u pravo varvarstvo; a ovo sve stoji u očevidnoj oprijeci sa zakonom i s voljom božijom: daklen stoji u sukobu i sa istinitom Hristovom vjerom.

Onoj nakaznoj rugobi, onome mjezinčetu sâmoga paklenoga Tartara, onom dušmaninu — vragu i zlotvoru ljudskom, onom iskopaniku društvene tišine i spokojstva, onom najljućem otrovu — koji hrišćanske duše ubija i navodi ih na gadna zla i nepodobštine, onom li po trista puta prokletom fanatizmu, nije bilo ni traga u prvijem vijekovima Hrišćanstva; vijekovima prave pobjede, slave, čistoće i svetinje hrišćanske.

Stopro pošto je vlastoljublje u crkve prodirati nastalo: počeo je i vjerski fanatizam glavu izdizati i vjeru kužiti. — On je u srednjemu vijeku ponajviši mah zadobio; a nesrećom prošuljao se je čak i do nas, koji živimo u ovom prosvjetnom vijeku. — Međutijem su ga i sâme države na svoju korist obrtale, kao ponajzgodnije oružje: da cijepaju, pa da vladaju (Divide et Impera).

Na žalost i preveliko grdilo; na najcrnju našu štetu i sramotu: valjda ta zmija ne truje nikoga danas koliko nas Slovene na Jugu. 

Mi smo se desili na veoma kobnu udarcu Istoku i Zapadu. — Preko našijeh glava preturile su se strahovite oluje; suminovali su se neizbrojni krvavi događaji, i naša se je sudba potucala od nemila do nedraga: nevolja od vjerâ; nevolja od varvarâ; nevolja od komšijâ; nevolja od naše nezrelosti i međusobnoga vajkadašnjega trvenja. Svak nas je zavaravao, obmanjivao, na svoju udicu lovio i kopao nam jame i prodorine.

Što je bilo, barem da je bitisalo — ni po jada; al’ evo grdna i cijelovita našega jada, što s dana na dan, ta nas ista nevolja prati; vjerski fanatizam svoju ispolinsku snagu među nama razvija: a dušmani nas nikad ni časka na miru ne ostavljaju.... Sve je protiv nas; …. — pa i mi protiv sebe!...

Poslušajte, braćo, riječ istine... riječ ljubavi... riječ duševnosti!... 

Vjerski fanatizam ne samo što je gadan i gnjusan i nepriličan ljudima, koji se krste, koji su cijenom iste božanstvene krvi otkupljeni, i koji su tijesna braća po Bogu i po svome korijenu: nego je on još i najopasnije pogibeljan za naš razvitak i napredak i za naše narodno biće i opstanak. — Taj fanatizam, ne samo, što je oduran, pogrdan i bogomrzak: nego je još i prodrzljiv bezakonik i razbojnik, koji s istom božijom voljom rat zameće; i nemilo razmeće svaku vrlinu, koja od Boga i od hrišćanske ljubavi potiče. 

Strahovit je to đavo, koji se često zaodijeva plaštom svetinje, te kao uprepodobljena neka svetinja prodire proz društveni život, da lakše zavede, obmane i prelasti; ali taj anaćemnjak ne gradi — no obara; ne sadi — no rasađuje; ne čvrsti — no razrijeva; sije: — al' sije pakost i otrov, i sprema najnevoljniju žetvu; žetvu najcrnjega jada i čemera.

Eto što je fanatizam!...

Pa ko bi ikad drznuo ustvrditi, da on može ikakvu ulogu imati u čistoj hrišćanskoj religiji; ili da može potporom i stožerom takove religije biti?...

Oh! slijepi i nesmisleni vođe, koji mislite — ili bi ikada i pomisliti mogli — da ugađate Bogu tijem, što nevjerotrpimost sijete među ljude, Hristove posljedovače; ili, što je još i gore, koji pod takovom krinkom krijete svoje sebične cijeli i nepravde, krijete gordeljive i vlastoljubive planove i osnove! — Ili Hristos nije na pravoj stazi, ili nijeste vi; no Hristos je nedvojbeno put pravde i istine; daklen vi, s vašijem fanatizmom, nijeste na tome putu: pošto se vaš fanatizam nikako ne podudara s pravdom i istinom Hristovom…

(Nastavlja se)

Komentari (1)

POŠALJI KOMENTAR

Boka

Kako nam fale sveštena lica poput ovog svetog čovjeka. Tekst je neprocjenjiv.