Manastir Morača: U opštoj tuči Perovića i Ćalovića, ubijen nedužni Vlahović

Priredio: Vladimir Jovanović

Zašto je došlo do opšte tuče godine 1845. u porti Manastira Morače — nepoznato nam je.

U tom obračunu učestvuju Perovići, te Ćalovići: Miko i Božo. Poimenično, kao učesnik poznat je i Atanasko, ali konkretno prezime mu ne bilježe. Posljedice tuče nijesu samo povrede od razmjene ćoteka (udaraca), te jedno ranjavanje, nego i ubistvo nedužnoga Rovčanina — Perka Nikolina Vlahovića.

Donjemorački Perovići su iz Bara (Jasikovica), tj. iz Ravne Morače, nazvane tako iako je vrletna. A Ćalovići su rodom Rovčani; no s nekim Bulatovićima, onomad, naseliše se u Vrujcima, selu u Donjoj Morači.

Opšta tuča, dakle, odigrala se u Moračkome manastiru; a u vrijeme igumanastva arhimandrita Dimitrija Radojevića.

Na stranu što je sâm po sebi i skandalozan i tragičan, ovaj događaj mogao je dobiti i krvaviji epilog: Vlahovići se spremahu na krvnu osvetu.

I stoga u Manastir morački državni i crkveni poglavar Petar II Petrović-Njegoš šalje Verhovnij sud Crne Gore. Ukupno: 24 sudije. To su Njegošev rođeni brat, Pero Tomov, Stefan Perkov Vukotić, serdar Todor Božović, vojvoda Periša Đurašković, drugi članovi Crnogorskoga senata, perjanici i ostali glavari.

Za ubistvo Vlahovića u sudskome postupku okrivljuju se „trojica-četvorica” Donjemoračana, koji su se međusobno gađali — da li kršima, ili čime drugim; ili su se pucali? — a u toj razmjeni strada nedužni Rovčanin, Vlahović.

No, kako poimenično ubica nije mogao biti pouzdano utvrđen, presudom od 1. septembra 1845. su bratstvenici Vlahovići namireni od novčanih kazni — ukupno 100 cekina, koje su zajednički platili Perovići i Ćalovići, kao i nama nepoznati Atanasko. Svima njima se za olakšavajuću okolnost ubistva „glave rovačke”, Perka N. Vlahovića, uzima sljedeće: „zašto ga navlašt [posebno, s namjerom] ne ubi[še], no se tako nagna [desi]”.

Za državnu globu i „karatah” (administrativne troškove) od istih Perovića i Ćalovića i Atanaska još je Verhovnij sud naplatio 20 cekina.

U tuči bi ranjen i jedan Osredčanin — nama nepoznati stanovnik Osredaka, sela takođe u Donjoj Morači (onomad ga naseljavahu: po starini, najprvi Glavičanini, potomci drevnih Macura; te Bijelići, Jovanovići, Lazarevići, Lučići, Maškovići, Miloševići, Stankovići, Stevanovići). No, kako ni poimenični krivac za ranjavanje Osredčanina nije utvrđen, bi zapovijeđeno da se „traži — ko ga bude [za koga se utvrdi da ga je] ranio, da plati”…

Ostaje, dakle, iz ove sudske presude nepoznato od kojih je Donjemoračana Atanasko, učesnik tuče kažnjen s pozamašnih 40 cekina — to je trećina ukupne presude za ubistvo Vlahovića i za globu i za „karatah”.

Dostupni mi izvori, nešto docniji, iz epohe knjaza Danila, pominju u Morači kao „uskoka” Atanaska Ivanova. U knjizi Sekule Dobričanina „Donja Morača: život i običaji narodni po tradiciji” (štampana posthumno - Titograd, 1984), tvrdi se po neosnovanoj dojavi nekih Moračana, bi oklevetan Atanasko knjazu Danilu da je „crnogorsku kapu pretvorio u duvankesu” — zbog čega ga perjanici smakoše!

Takva bijahu vremena… „Ovakav strog Danilov režim pravda se tim što je samovolja u narodu bila tako velika da su se morale upotrijebiti i surove mjere da bi se zakonitost uvela u narod”, piše Dobričanin. Kada je, na prmijer, ukraden konj arhimandritu Moračkoga manastira, perjanici uhvate krivca — i otac njegov ga je morao je strijeljati, svoga sina-lopova!...

Prema veziji od Filipa Špadijera, iz spisa „Nekoji crnogorski junaci” (1885), pomenuti Atanasko Ivanović Moračanin, „soko-planinac” i „junak i četovođa”, uskače u pogranična područja Otomanske carevine. To u Skadru „Turcima dodijalo”, pa knjaza Danila pred tamošnjim konzulima velikih sila optužuju: „Kako može Knjaz iskati da se Crna Gora ograniči [međunarodno prizna], kad sâm šilje hajduke, te nam uznemiriju krajinu i biju Turke”.

I Knjaz Danilo Atanaska i „moli” i „opominji”, da se kloni četovanja, „jer to škodi svojoj zemlji”… ama, zalud: „Pošto se Atanasko nije hotio okanuti, to ga nekako uhvate perjanici, i sa još nekoliko Moračana — strijeljaju!”…

Vraćamo se presudi koju Verhovnij sud Crne Gore, godine 1845, izreče u Moračkome manastiru. Prijepis ovoga, i sličnih dokumenata, radeći na kodifikacji običajnoga prava Crnogoraca, pribavi do sredine 1880-ih Valtazar Bogišić; a u njegovome arhivu u Cavtatu ga pronašli i 1966. objavili Tomica Nikčević i Branko Pavićević („Crnogorske isprave XVI-XIX vijeka”)…

---

Vo ime Isusa Hrista, amin, 1845, se[p]te[m]bra 1, u Manastir Mor[ač]u.

Dobro da se zna i da je vjerovano ovo danas učinjeno pismo, aliti setencija, pred Bogom i vsjakim sudom i Gospodarom — đe bi je bila potreba prikazati.

A to, kako se dogodi velika nesreća među Donjemoračanima. I svadiše se pred manastir; i bi među njima ćotekah.

I nagna se tu pred cerkvom jedan Rovčanin, Vlahović, Perko Nikolin; i nagna se među njima i tri-četiri koji se gađaše preko njega: ubi ga neki i ne znade se koji ga ubi.

I na današnji dan izidoše [okrivljeni] pred Verhovnijem sudom, koji sud bješe posla Gospodar:

- senatore s Cetinja, pervo, Gospodin Pero Tomov Petrović, Stefan Perkov Vukotić, serdar Todor Božović, vojvoda Periša Đurašković i ostali perjanici i glavari, [njih] 24 — da smiruju đe gođ što nađu neumireno.

I izidoše, ovi višerečeni Moračani; i davijaše sve što imaše i kako su se svadili.

I mi sud, pošto lijepo sve razumjesmo i razabrasmo:

- u pervu, sudimo [za] glavu rovačku cekinah stotinu, zašto ga navlašt ne ubi, no se tako nagna; i mi uzesmo globe, i karatah cekina 20. To su: 120.

I to ga sudismo koliko će koji dat:

- pervo, Atanask[o] cekinah 40; a Ćalovići cekinah 50 — 25 Miko, 25 Božo; a na Perovića cekinah 30, po petnajest.

I to umiriše i podmiriše; - i na vječni mir ostaše u vijek; - i amin, da za to više pogovora nema.

A Osredčanin, koji se ta[j] dan rani, da se traži — ko ga bude ranio da mu plati.

Tako učinismo i tako da bude.

I koji ovo ne bi posluša, da ga sud žestoko kastiga.