Crna Gora do Prijepolja: Sanstefanske granice iz 1878, ugovorne odredbe i mapa ugovora

Piše: Vladimir Jovanović

Teksta u prijevodu na crnogorski ili neki od srodnijih jezika s jugoslovenskih prostora JEDNOG OD VAŽNIJIH MEĐUNARODNIH UGOVORA za Crnogorce nema na internetskim pretraživačima; isto važi i za propratnu mapu tog ugovora o velikom teritorijalnom proširenju Knjaževine Crne Gore.

Konkretno mislim na: - Preliminarni mirovni ugovor između Ruske i Otomanske carevine, potpisan u San Stefanu 3. marta 1878. godine.

Sanstefanski ugovor je prvi međunarodni akt kojim se od strane otomanske vlade (Visoke Porte) eksplicitno priznaje obnovljena nezavisnost crnogorske države. Ugovor ima ukupno 29 članova — a prva dva odnose se na Crnogorce i Crnu Goru.

S ruske strane potpisali ga bivši ruski ambasador u Carigradu grof N. Ignjatijev i šef diplomatske kancelarije glavnokomandujućeg ruske vojske na Balkanu i budući ambasador A. I. Nelidov. Od otomanske strane: ministar vanjskih poslova Savfet Mehmed-paša i ambasador u Njemačkoj carevini Savdulah-beg. Instrumenti ratifikacije razmijenjeni su i ugovor je stupio na snagu.

Sanstefanski ugovor sadrži odrednicu „privremeni”, jer su ga trebale prihvatiti druge velike sile, no one su — najviše Velika Britanija i Austro-Ugarska — protivne da Rusija samostalno riješava na Balkanu „istočno pitanje”. Iako je potrajao svega nekoliko mjeseci, i nikada u potpunosti ostvaren, ugovor bio je uvod u Berlinski kongres i novi mirovni ugovor potpisan 13. jula 1878. godine.

Za nas daleko restriktivnije u teritorijalnom pogledu odredbe ugovora Berlinskoga kongresa usvojene su 13. jula 1878, no među njima ipak je najvažniji čl. 26: - „Visoka Porta, kao i sve one Visoke strane ugovornice koje to do sada nijesu učinile, priznaju NEZAVISNOST CRNE GORE”. U osnovi, time je proširena uvodna odredba čl. 2 Sanstefanskog ugovora: - „Visoka Porta konačno priznaje NEZAVISNOST KNJAŽEVINE CRNE GORE”.

Ugovorima u San Stefanu i Berlinu prethodi crnogorsko-turski rat 1876-1878. — Velji rat — kada su oslobođena područja od Jadranskoga mora do Tare i Lima, uključujući: - Nikšić, Spuž, Podgoricu, Zetu, veliki dio područja Vasojevića do Lima, nešto preko Lima i Zlorečice, turski dio Kuča, Banjane, Goliju, Šarance, Pivu, zatim Bar, Ulcinj, ostrva Grmožur, Vranjina, Lesendro… docnije i Kolašin. Najveći dio Crnogorskoga primorja ostaje u Austro-Ugarskoj, a oblasti preko Tare i Lima u Otomanskoj carevini.

Liše Crnogoraca, 1876-1878. ratovali su i Rusi, Srbi, Bugari, Rumuni; napredovanje Rusije ka Istanbulu je primoralo Otomansku carevinu da potpiše primirje 26. januara 1878. godine. Za mjesto potpisivanja mirovnoga ugovora odabran je San Stefan — naš tačniji prijevod je Sveti Stefan, po grčkome izvorniku Άγιος Στέφανος; to je nekadašnje selo kod Carigrada, danas dio Istanbula, nosi turski naziv Ješilkoj (Yeşilköy), etc.

Sanstefanskim ugovorom, uz Crnu Goru, priznate su od Visoke Porte nezavisnosti Srbije, Bugarske i Rumunije, te predviđena autonomija Bosne i Hercegovine. No, za razliku od Crnogoraca i Bugara, Srbi i Rumuni su nezadovoljni.

Zapravo, Srbi su ogorčeni. Rusi su podržali minimalna teritorijalna proširenja njihove do tada Sultanu vazalne kneževine. Smatra se da je Sanstefanski ugovor doveo do zaokreta Obrenovića, vladajuće dinastije Srba, koja se od tada u vanjskoj politici umesto na Rusiju oslanja na Austro-Ugarsku. Rumuni su nezadovoljni jer su Rusi zadržali dio Besarabije (Moldaviju).

Prema planovima Rusa, Sanstefanskim ugovorom trebalo je stvoriti novu, najveću slovensku kneževinu na Balkanu — Bugarsku, sa Mezijom, Trakijom i Makedonijom, od Dunava do Egeja, od Crnoga mora do Ohridskoga jezera, koja bi bila pod ruskom vlašću dvije godine, nakon čega bi dobila punu nezavisnost. Bugari 3. mart, dan potpisivanja Sanstefanskog ugovora, proslavljaju kao nacionalni praznik.

Ugovor je Crnogorcima uvažio ne samo sve varoši i teritorije oslobođene u Veljem ratu, nego i znatna proširenja, i to granice:

- na zapadu od Dobraštice, poviše Herceg-Novoga, na liniju Bileća - Gacko (Crnogorci su, nota bene, 1876. prodrli do Nevesinja, čak do na pola puta od te varoši do Mostara, osvojivši sve otomanske garnizone, liše Bileće);

- zatim od linije Bileća - Gacko, granica na śever ide do ušća Pive i Tare i penjući se nizvodno Drinom do njezina spoja sa Limom, kod Prijepolja;

- uključujući Prijepolje unutar „sanstefanske” Knjaževine Crne Gore, granica se na istok proteže iznad Bihora i Rožaja na Rugovu, zatim do najvišega visa Prokletija, a otuda se spušta na Skadarsko jezero (čiji najveći dio ostaje u Crnoj Gori), pa ispred Skadra, isključujući taj grad, većim dijelom posred Bojane, nizvodno do Jadranskoga mora.

Uoči Veljega rata, površina Knjaževine Crne Gore je 4.405 km2. Na temelju crnogorskih vojnih uspjeha i po odredbama Sanstefanskog mirovnog ugovora, teritorija crnogorske knjaževine je trebalo da iznosi 15.355 km2, a Berlinskim je ugovorom svedena na 8.655 km2. Dvije uporedne mape u koloru uz ovaj tekst — iz San Stefana i Berlina — ilustruju razlike i bilanse, kao i teritorijalnu prekompoziciju Balkana iz 1878.

U osnovi, borba za životni prostor crnogorskoga naroda i kroz dosezanje najvećeg broja varoši i teritorija „sanstefanskih” granica jedan je od ciljeva Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, od 1878. do 1912. — isključujući, makar do rata 1914, područja na zapadu, tj. dijelove istočne Bosne i Hercegovine koju je Austro-Ugarska okupirala po odredbama Berlinskog ugovora, a 1908. anektirala. Crnogorske pripreme su, između ostaloga, uključivalle neprekidni obavještajni i propagandni rat s Kraljevinom Srbijom koja je imala pretenzije u oblastima Berana, Bijeloga Polja i Pljevalja.

Crnogorske vojničke operacije protiv Turske, pokrenute su 25. septembra/3. oktobra 1912. — danima prije srpskih, bugarskih i grčkih; tokom kojih je, nota bene, naša vojska prednjim krajem munjevito probila čak do Sjenice (grad sada u Republici Srbiji).

Niko, dakle, Crnogorcima teritorije nije poklanjao za zelenim stolom. Naprotiv, gubili su ih za zelenim stolom — 1814. vojnički oslobođenu Boku Kotorsku, a 1913. vojnički oslobođeni Skadar.

Između ostaloga, 1912-1913. oslobođen je najveći dio područjâ unutar „sanstefanskih” granica, sa oblastima i varošima uključenim u Kraljevinu Crnu Goru: - Mojkovac (desna obala Tare), Bijelo Polje, Tuzi, Berane (i sadašnja Petinjica), Rožaje, Gusinje, Plav, Pljevalja. A Londonskim mirovnim ugovorom to je samo međunarodno priznato u proljeće 1913; i fiksirano bilateralnim Sporazumom o utvrđivanju državne granice između Kraljevine Crne Gore i Kraljevine Srbije, potpisanim u jesen 1913, ratifikovanim u Crnogorskoj narodnoj skupštini na Cetinju i u Narodnoj skupštini u Beogradu.

Skrećem pažnju i na sljedeći fakt:

- iako je Sanstefanskim ugovorom iz 1878. Crnoj Gori trebalo da pripadne cjelokupan tok Cijevne i najveći dio Skadarskoga jezera, odredbe tog ugovora nijesu uključivale sâm grad Skadar, niti teritorije preko Rugove, na Kosovu — metohijske varoši Peć, Istok i Đakovicu za koje se Crnogorska kraljevska vojska borila i izborila 1912-1913…

„Antena M” serijom tekstova obilježava 110. godišnjicu tih ratova.

Nezavisno od manje smislenih crnogorskih vojnih kampanja na Skadar i prelaska Rugove, tj. ulaska u Kosovo (Metohiju) tokom Prvog balkanskog rata (od 8. oktobra 1912. do 30. maja 1913), te potpuno nesmislenog uključivanja u obračun Srba, Grka, Rumuna i Turaka protiv Bugara oko njihovih međusobnih razgraničenja u Drugom balkanskom ratu (od 29. juna do 10. avgusta 1913), blistavo naslijeđe tih ratova Kraljevine Crne Gore je veliki dio postojećih naših državnih granica — prema Republici Srbiji (ondašnja Kraljevina Srbija), kao i dio prema Bosni i Hercegovini (ondašnja Austro-Ugarska) i Albaniji (odlukom velikih sila kao država krajem 1912. formirana).

Objavljujem:

- u prijevodu na crnogorski jezik prva dva člana Sanstefanskog ugovora od 3. marta 1878, prema ruskom izvorniku u zvaničnoj publikaciji „Сборник договоров России с другими государствами: 1856-1917”, Moskva, 1952;

- sastavni dio Sanstefanskog ugovora: mapu o granicama Knjaževine Crne Gore…

* * *

ČLAN I

Kako bi se stalo na kraj neprestanim sukobima između Turske i Crne Gore, granica razdvajanja obiju države biće korigovana u skladu s priloženom mapom i saobrazno klauzulama, koje su dolje pomenute, na sljedeći način:

- Od planine Dobroštice, granica će slijediti naznačenu liniju na konferenciji u Istanbulu preko Bileća do Korita. - Odatle će nova granica ići na Gacko (Metohija - Gacko pripanuće Crnoj Gori) ka sastavu Pive i Tare penjući se na śever Drinom do njezina spoja sa Limom. - Istočna granica Knjaževine slijediće Limom do Prijepolja, zatim će ići preko Rožaja i Suhe planine (ostavljajući Bihor i Rožaje Crnoj Gori) obuhvatajući Rugovo, Plav i Gusinje; - Granična linija slijediće zatim vijenac planina Žljeb i Paklen [Prokletije] duž granice śeverne Albanije vrhovima brda Koprivnik, Baba i Bor do najvišeg visa Prokletija. - Od ove tačke granica će se povući vrhom Biskašik i ići će pravom linijom do zaliva Kastrati. - Dijeleći zaliv Hoti od zaliva Kastrati, granica će prijeći Skadarsko jezero do rijeke Bojane, čiji će tok slijediti nizvodno do mora. - Nikšić, Gacko, Spuž, Podgorica, Žabljak i Bar ostaju Crnoj Gori.

- Utvrđivanje konačnih granica Knjževine biće povjereno Evropskoj komisiji, u kojoj će biti predstavnici Visoke Porte i crnogorske vlade. Ova komisija će generalne nacrte granica podvrgnuti promjenama na licu mjesta, koje smatra neophodnim i pravičnim sa stanovišta obostrane koristi i spokoja obiju država, a svakoj od njih biće data odgovarajuća naknada, priznata kao neophodna. - Za plovidbu Bojanom, koja je stalno izazivala sporove između Visoke Porte i Crne Gore, biće određena posebna pravila koja će izraditi ista Evropska komisija

ČLAN II

Visoka Porta konačno priznaje nezavisnost Knjaževine Crne Gore.

Sporazumom između rusko-carske vlade, otomanske vlade i Knjaževine Crne Gore, naknadno će se utvrditi priroda i oblik međusobnih odnosa između Visoke Porte i Knjževine, i to: - u pogledu postavljanja crnogorskih agenata u Carigradu i nekim oblastima Otomanske carevine, đe će se to smatrati neophodnim; - ekstradicija zločinaca koji su prebjegli na jednu ili drugu teritoriju; - i potčinjavanje Crnogoraca, koji putuju kroz Otomansku carevinu ili žive u njoj, otomanskim zakonima i vlastima, u skladu sa principima međunarodnoga prava i običaja, ustanovljenim prema Crnogorcima.

Između Visoke Porte i Crne Gore biće zaključen poseban uslov za riješavanje pitanja međusobnih odnosa stanovnika pograničnih područja obiju država, kao i vojnih objekata na tim područjima.

Pitanja oko kojih ne bi bilo sporazuma trebalo bi da se riješavaju arbitražom između Rusije i Austro-Ugarske. Od sada, ukoliko dođe do spora ili sukoba, liše u slučajevima koji proizilaze iz teritorijalnih pretenzija, Turska i Crna Gora će riješavanje svojih nesuglasica dostaviti Rusiji i Austro-Ugarskoj, koje će zajednički odlučivati o arbitražnoj odluci. - Crnogorske trupe će morati da očiste teritoriju koja nije uključena u gore navedene granice u roku od 10 dana od potpisivanja preliminarnog mirovnog sporazuma.