Crna Gora ne haje ni za Nemanje ni Murate, ostade do vijeka i Strašnoga Suda u svojoj volji i slobodi

Piše: Vladimir Jovanović

U „Golubici s cvetom knjižestva srbskog”, časopisu štampanom 1843-1844. godine u Beogradu (Knjigopečatnja Knjaževstva Srbskoga, od Grigorija Vozarevića, V, 18-22) — Simeon Milutinović, alijas Simo Sarajlija — objavio je zapis o događaju tokom svoga boravka na Cetinju, dok je bio učitelj, tačnije jedan od učitelja Radivoju Tomovu, iliti Petru II Petroviću-Njegošu.

Milutinović, Srbin, samouki (autodidakt) književnik i publicista, vagabund, obavještajac, docnije i zvanično u Beogradu policajac, od 1827. do 1831. boravi u slobodnoj Crnoj Gori i kao narodni sekretar kod Svetoga Petra Cetinjskoga i nakratko kod Njegoša. Jedan drugi srpski autor, Ljubomir P. Nenadović, piše: „Bezazlen, razgovoran i druževan, beše [Milutinović] mio svakom Crnogorcu. Svi su se rado kupili oko njega, a on im je pričao SRPSKU PROŠLOST”. 

Trčao je taj bos po bodljikavom cetinjskome polju i „raseče stopalo tako, da mu je mnoga krv počela teći; kad su mu učenici vikali da stane, da mu nogu zaviju, on je, neprestano dalje trčeći, odgovorio: - Ne treba misliti na zavijanje rana, dok se do određenog mesta ne stigne”.

„Stari vladika [Sveti Petar] samo se smešio i kad-kad rekao: Simo kâ Simo” („O Crnogorcima: pisma sa Cetinja 1878. godine, drugi deo”, Beograd, 1882, 63). 

Kako bilo, poznato je da je Milutinović 1831. napravio tešku svinjariju. Njegoš tada piše ruskom konzulu Gagiću u Dubrovniku da je Milutinović „uzeo nečesovu slobodu otka se prestavio mitropolit, KOJA BI MU SLOMILA VRAT da se ne gleda NA NJEGOVO INOSTRANSTVO”; i bjekstvom, da se u Crnu Goru nikad ne vrne, Milutinović je spasio glavu. Međutim, ne može biti slučajno da, po povratku u Srbiju, „u Beogradu bude najpre u službi kod tamošnje policije, a zatim poglavica – bimbaša” (S. Pavlović, „Sima Milutinović Sarajlija, život književna radnja i slika mu”, Novi Sad, 1893, 23). 

Iz Srbije, Milutinović je ostao u povremenoj prepisci s Njegošem — krhotine sentimenata bivšeg učenika prema učitelju su opstojale — uređujući mu u Beogradu 1845. za štampanje autorsku „Luču mikrokozma”. Štampao i zbirku crnogorskih narodnih junačkih pjesama, Njegoš je priredio; ali kojoj namjesto originalnog „Ogledalo (crno)gorsko” Milutinović u štampariji u Beogradu preinači naslov u „srbskog”. 

U predgovoru „Ogledala”, Njegoš jasno piše:

„Za CRNOGORSKE PJESNE može se reći da se u njima sadržava istorija OVOGA NARODA, koji nikakve žertve nije poštedio, samo da sačuva svoju svobodu. Istina da poezija na nekim mjestima ponešto uveličava podvige CRNOGORACAH; no na mnogima i važnijima drži se strogo točnosti. Od CRNOGORSKIJEH PJESANAH što sad na svijet izlaze, ovo nije ni deseti dio; no glavni bojevi od 1702. svi su gotovo”.

Njegošu je laskao Milutinović, iskajući novce da mu s Cetinja šalje: „Gospodare CRNOGORSTVA”… 

No, da kažemo nestalan u karakteru, ambivalentan, kolerik, iako je svega pet godina boravio među Crnogorcima, Milutinović se donekle pocrnogorčio, interiorizujući djelimično i naš jezik. A od Crnogoraca dobi ambivalentni nadimak „Čubro Čojković”: Crnogorci mu se istovremeno sprdaju — jer „čubro” je osoba s malim ušima — ali ga, biva, i utješno pohvale, jer „čojković” znači da je od valjasta oca, iako mu, ruku na srce, Crnogorci oca nijesu ni poznavali. 

Crnogorstvo je, drugim riječima, na Milutinović izgleda ostavilo pomiješani kompleks manje vrijednosti. Hroničari bilježe kako je sebi pripisivao da je i Crnogorac, naime „docnije mnoge svoje književne rabote, mesto pravog imena, potpisivao: Čubro Čojković ČERNOGORAC, ili samo Č.Č.Č.” (Lj. P. Nenadović, 63-64), et cetera.

Baš pod tim pseudo-inicijalima Č.Č.Č. objavio je Milutinović u pomenutoj „Golubici s cvetom knjižestva srbskog” jedan svoj memoarski zapis, u kojem govori o incidentu između Njegoša i njega. Pošto navodi da je „učeniku” tada 16. godina, a Njegoš je rođen 1813, događaj je vjerovatno iz 1829. godine. I uzevši u obzir da je zapis objavljen 1843-1844, tj. za Njegoševa života, a nema podataka da je Vladika Crnogorski, ukoliko je za zapis doznao, opovrgao u osnovi njegovu autentičnost, po svoj prilici je istinit. 

Prenijeću za čitaoce „Antene M” cjelokupan taj Milutinovićev zapis. Kako je štampan s nekim slovima koja danas nijesu kod nas u upotrebi („є”; „ѣ”; „i”; „ы”; „й”; „я”; „ю”; „ъ”; „ь”), doslovno se pridržavajući izvornika transkribovao sam tekst zapisa. Uporedo, objavljujem izvorne faksimile iz „Golubice”.

Od istaknutijih Srba, Njegoš je respektovao hrabrog vođu ustanika Karađorđa — koga su sâmi Srbi zaklali, glavu odrubili i Sultanu ponijeli (Njegoš: „a kad vi Bog njega uze između vas, a vi svi u sunovrat u Turski jaram opet”) — a od svih Nemanjića jedino Dušana Silnoga (koga, nota bene, svetosavlje jedinog iz te mase Nemanjića nije kanonizovalo za svetitelja). 

Nemanjića Rastka, alijas Svetoga Savu Srpskoga, ni u svojim dijelima ni u približno oko dvije hiljade poznatih pisama, Njegoš ni pomenuo nije. Iz Milutinovićevog zapisa imamo eksplicitnu potvrdu da su, za Njegoša, krvnici Crne Gore i Murat i Napaoleon i NEMANJE (Nemanjići) — čiji rodonačelnik, Nemanja, onomad razori starocrnogorsku Diokliju („Danj grad, Sardoniki grad, Drivast, Rosaf grad zvani Skadar, grad Svač, grad Ulcinj, grad slavni Bar”, a „ostale gradove poobara, i poruši, i pretvori slavu njihovu u pustoš”). 

Skrećem pažnju da čak i u ovako kratkom spisu Milutinovića vidimo srazmjerno brojne oblike govornoga Crnogorskoga NEGOŠEVSKOGA jezika, koje je „Čubro Čojković Černogorac” usvojio; ili ih podražavao kad Njegoša citira; na primjer: 

- kakvije[h]; nejma; naličnije; nehodijo; nasmjehavši (nasmijavši); tiji; drukuda; samije[h]; a-da; čoče; Boža ti vjera; fastate; biše; preminuše (prođoše); đekoi; dâ (dao); opitaše (probaše); prijeđu; pozadugo; ostavšije[h]; mojie[h]; ema; kadgođ; oli; prošetnju; vazda; astal; boljie; evovđe; ončas; dim-u-dim; mniš; pistol; oporstva; jarosti; tekar; ozgo; čuvida (obrazina, maska), toli, falja (greška, pogreška)… naravno i primjera oblika crnogorskoga jotovanja „сѣ”>„ś” —  suśedno, śedivši, izśekao.

* * *

DVOBOJ UČENIKA I UČITELJA (ISTINITIJ DOGAĐAJ)

Učenik Crnogorac, mladić od 16. godina, počne u šali faliti svoje Crnogorce, da su junaci, kakvije nejma nadaleko u svijetu, a u ostalome Srbstvu nigde ni naličnije na nji. Učitelj prizna mu Crnogorsko junaštvo, no pridade mu i to: da je on mlad i nikud još nehodijo po svijetu, te da vidi i da se uvjeri, da imade još i samije Srbalja drukuda, koi junaštvom nijesu nimalo grđi od Crnogoraca, i da se obazre samo na suśednu Srbiju i njene sinove.

Učenik reče na to, grohotom se nasmjehavši:

„A da čoče, Boža ti vjera, znam ja tu veselu Srbadiju, no kud su joj tiji junaci sinovi bili, dok joj nije Bog dâ Karađorđa? Ta vi svi tamo fastate (hvalite se) jednoga njega junaštvom; a kad vi Bog njega uze između vas, a vi svi sunovrat u Turski jaram opet!

No kršna i siromašna Crna Gora nehaje ni za Nemanje ni za Murate, pa ni za Bunaparte; oni svi biše i preminuše, i mač svoj o Crnogorce đekoi njih opitaše, pa nestaše, a Crna Gora ostade do vijeka i strašnoga Suda, u svojoj volji i slobodi; a to ti je u slavi”.

Tako su se oba pozadugo prepirala, da već iz šale u ozbiljnost prijeđu, pak učeniku svom reče Učitelj: „Ja sam ovdi u Crnoj Gori jedin iz Srbije Srbin, i može bit sam najgori od svije doma ostavšije zemljaka mojie; no i tako ja istij smijem izaći na mejdan tvojemu najboljemu Crnogorcu, ma i poginuti znao ja od njega ema; neću mu se ni ukloniti toli ga prepasti. 

Ovo tko ne vjeruje, opitati može, kadgođ mu je drago; ja vazda gotov poslužiti ga kakvim hoće oružijem; ma on bio Ramo Lazarev, koi je kako mi ti kazuješ, dvadeset i četiri mejdana od Turaka dobijo; ili Vuko Kuzmanov, koi je već Nikšića polu izśekao i porobijo, oli Mašan Savov, kojemu ravnoga na Njeguše nejma”.

To izrekavši iziđe na dvo, i otiđe u prošetnju; a ostade mu sam učenik u sobi gunđajući nešto. Neprođe mnogo, al to učenik zove Učitelja u sobu, i ovij mu ončas dođe, upitavši ga šta hoće. Ovda učenik, śedivši na stolici  pri astalu, digne se mučki na noge i zaključa vrata, pak se k Učitelju okrene i reče:

„Ja nejmam vremena ići tražiti i zvati tebi najboljega Crnogorca za mejdan, no evo ti mene; sad oberi” — pokazujući rukom dva na astalu ležeća srebrnjaka Arnautovca — pištolja — „od ova oba pistolja jedan, koi ti je drago, a ja ću drugij, pak evovđe, ovčas, dim u dim, po-crnogorski da skrešemo, pa kom što Bog da i junačka sreća; da poznaš ti što je i dijete Crnogorsko”.

Stao Učitelj na sred sobe i gleda ga i sluša, pak mu reče: 

„A da jel’ ti to zbiljska volja tvoja?” 

„Vidiš to i sam, da je ovo za šalu mlogo i krupno, ema nije druga ni teb’ ni meni, Boža vjera!”

Onda Učitelj stajav na sred sobe, razkrije prsi, te ij gole ukaže, i reče: „Evo ti nišan moje prsi, kreši u nji svakim i onima redom sa čivije pištoljima, dok me ne oboriš, niti mi je žao ni jao, niti će mi oko trenuti; al ja nejmam ruke , koju bi digao na Njeguša, i na Karađorđa! Nego udri, ne dangubi!”

Ovda se ljutne učenik i reče: „Ostav tu sprdnju, no uzimaj pistolj koj hoćeš jer ću ja sad i sam, pak to ti tebi”. Na to Učitelj: „Ja što rekoh, rekoh, nije druga; no evo me udri”.

Sad učenik brez sve šale i okrajanja spodbije pištolj jedan, i zapne ga govoreći: „A da mniš li ne hoću?” — pa i skreše ga u sred prsij Učitelju svom; no zrno do Učitelja ne mogne doprijeti, nego pred svoju cijev na zemlju šupne s artije sukijom zajedno. Na to reče Učitelj: „Zar si u hitnji punijo, te prah mimo cijev prosuo; no uzmi onaj drugij, pa osim toga eno ij o čivijama dosta i boljie, koje su ljudi, Crnogorci, napunjali, a ne taka đeca nevješta”.

Jarne se na to učenik i zbilja mu skreše i drugij u prsi; ali mu i taj onako isto pukne, i zrno pred oboicu ispljune, kako i prvij. „Ta zar se tako puni puška” — rekne Učitelj — „kojom se mejdan odnosi? No daj amo da je ja napunim, pak onda udri na vjerno!”

I pojmi rukom za pušku da je napuni; ema ovda zbaci učenik svoju čuvidu (nalič, larfa) oporstva i jarostim pak zagrli Učitelja i poljubivši se s njime reče mu:

„Ja sam te samo iskušavao, bi li ozbiljom ti pošao i stao na mejdanu; i Boža vjera viđu evo, đe ni jedna zla sreća ne može ti ništa, kad se uzjoguniš, ema to i jest junaštvo, barem u nas u Crnoj Gori, ne bojat se ni smrti, ni oružja; te i ti pošto si takvij, Boža vjera si, što i rođenij Crnogorac”.

I tekar sada pripovjedi Učitelju svom kako je oba pištolja spremijo, izvrtivši iz nji naboj prvij, pak ih s nova napunivši, ali praha samo do falje, pa ozgo zrno, da tek sastaviti, i zrno isturiti može iz cijevi preda se, kad se podpraši, i skreše, a da do tjela ni dospjeti ne može, a to li za nj prijonuti.   

.

.

.

.