415 godina robije za slobodu Rovaca u nezavisnoj Crnoj Gori: Veliki proces protiv komita (Kolašin, 1926-1927)

Priredio: Vladimir Jovanović

„Noćas, do neko doba noću, čula se pjesma koje je dolazila iz ćelija osuđenih nezadovoljnika. OSUĐENI, revoltirani presudom, u znak protesta IZ GLASA SU PJEVALI”. 

Pjesma je odjekivala u Kolašinu, iz zatvora u centru varoši. 

Bezmalo deceniju od Božićnoga ustanka, na Badnji dan 1927, na suđenju nekima od poznatijih ustanika Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore s područja Rovaca pred Okružnim sudom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Kolašinu — koje je u nevještoj režiji tri puta ponavljano, u istome predmetu! — izrečene su teške presude. 

Ukupno, bilo je 34 optuženih, među njima i jedna žena. Presudom kolašinskoga suda s početka 1927, te u konačnom, na drugostepenom postupku pred Velikim sudom u Podgorici sprovedenom u proljeće iste godine, pravosnažno, na teške robije, osuđeno je 27 crnogorskih boraca. Sud u Podgorci je za 25 osuđenika povisio kazne s 10 na 15 godina robije. Evo spiska pravosnažno osuđenih: 

- Akademik Novica dr RADOVIĆ 20 godina

- Božo BULATOVIĆ 20 godina

- Andrija ANDRIJEVIĆ 15 godina

- Jokica ANDRIJEVIĆ 15 godina

- Milovan BOŽOVIĆ 15 godina

- Ćiro BULATOVIĆ 15 godina

- Janko BULATOVIĆ 15 godina

- Mašo BULATOVIĆ 15 godina

- Mato BULATOVIĆ 15 godina

- Milosav BULATOVIĆ 15 godina

- Milovan BULATOVIĆ 15 godina

- Rade BULATOVIĆ 15 godina

- Radonja BULATOVIĆ 15 godina

- Radovan BULATOVIĆ 15 godina

- Savo BULATOVIĆ 15 godina

- Tomo BULATOVIĆ 15 godina

- Vuksan BULATOVIĆ 15 godina

- Dragutin RADOVIĆ 15 godina

- Miloš RADOVIĆ 15 godina

- Radovan RADOVIĆ 15 godina

- Dragiša VLAHOVIĆ 15 godina

- Đoko VLAHOVIĆ 15 godina

- Milinko VLAHOVIĆ 15 godina

- Pavle VLAHOVIĆ 15 godina

- Radoš VLAHOVIĆ 15 godina

- Tripko B. VLAHOVIĆ 15 godina

- Zaharije (Zarija) VLAHOVIĆ 15 godina. 

Zbirno, osuđeni su na 415 godina robije!

Pleme Rovačko, od Božićnoga ustanka do 1920, posljednja je slobodna teritorija Kraljevine Crne Gore — poznata i kao ROVAČKA REPUBLIKA. U to područje su se sklanjali, pred srpskim poćerama i da se pripreme za nove akcije grupe komita iz Pipera, Bjelopavlića, Pješivaca, Župe Nikšićke i okoline Nikšića, Drobnjaka, Mojkovca... 

U jednoj od akcija okupacionog režima Srbije da pokori ovo crnogorsko pleme, početkom aprila godine 1920-te — ubijeno je 7 i izranjavano 8 žandarma. Tada je živ uhvaćen njihov komandir, bivši oficir Kraljevine Crne Gore Milisav Tomić; njemu i glave ranjenim žandarmima su Rovčani halalili i vrnuli ih razoružane u garnizon Srbije u Kolašinu.  

Srbi su, potom, primjenom brutalne vojne sile, uključujući masovna bombardovanja artiljerijom, te angažovanjem domaćih plaćenika, žandarma i „omladinaca”, opkolili Rovčane i skršili njihov opšti ustanak. Taj napad na Rovca, planiran i odobren u Đeneralštabu u Beogradu, predvode oficiri iz Srbije: - potpukovnik Dušan Besarabić, artiljerijski major Borivoje Roksandić, a pod zapovjedništvom na terenu pukovnika Stojana-Muse Popovića.  

Neke činjenice o krvavim zbivanjima i okupacionome teroru u Rovcima, sa mjestom, opisima masovnih zvjerstava protiv civila i imenima nekih žrtava — dostavljene su već s jesen 1920. godine Društvu (Ligi) naroda u Ženevi, ondašnjim Ujedinjenim nacijama. Crnogorska kraljevska vlada u egzilu je takođe publikovala sličan izvještaj: „Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića”. Za te i druge srpske zločine u Rovcima — niko nije pozvan na odgovornost.  

Međutim, režim Karađorđevića, izvodi — ponavićemo: tri puta po istom djelu, pred sud u Kolašinu neke od ustanika koji su branili Rovca. Tok pretresa u kolašinskome sudu, te druge važnije činjenice i slijed događaja, predočili smo u prethodna četri nastavka; vidi preko linka ispod…

Za razliku od višednevnoga pretresa, koji je u sali Okružnoga suda u Kolašinu bio javan, izricanje presude održano je bez prisustva publike.

Naime, na Badnji dan 1927. u Kolašinu su se pojavila žandarmerijska pojačanja iz drugih mjesta. Žandarmerija maršira Kolašinom s puškama na gotovs i iskunanim bajonetima, udvostručuje straže, zabranjuje pristup sudnici, k periferiji rašćeruje mnogobrojni okupljeni narod, varoški i iz okolnih mjesta. Čak i dopisnika štampe u Srbiji jedva su pripuštili u sudnicu. 

Sudsko vijeće je bilo u sastavu: - predśednik Mihailo Jovanović, sudije Milić Radević (u nekim novinskim izvještajima: Radović) i Blagoje Vuletić. Prema opštoj ocjeni, koju je konstatovao i dio srpske štampe, a mi je citirali, ni taj treći put nije na sudu predočen bitniji novi dokaz koji bi utvrdio neposrednu krivicu nekog od optuženih za konkretno djelo desetkovanja žandarmerijske jedinice, koja je 2. aprila 1920. pokušala iz Kolašina, preko Mnastira Morače, da se noću neopažena zavuče u dubinu Rovca i tamo poubija vođe ustanika — stoga, očekivale su se oslobađajuće presude, kao i na prethodna dva suđenja na istome sudu. 

Saopštavanje kaznenih presuda, kako opisuje dopisnik srpske štampe s lica mjesta, ovako izgledalo: „G. Milić Radević pročitao je između ostalih i ove razloge suda. Svjedočanstvom Nikole Đilasa, majora u penziji, bivšeg komandanta žandarmerije, dokazano je da su Rovčani, među kojima je bio i doktor Radović, uslovno zahtijevali da se u Rovce ne smije poslati više od 5 žandarma. 

Iz ovakvog zahtjeva Rovčana, sud je zaključio da su Rovčani još onda, čim ovakve uslove postavljaju, bili riješeni, ako u Rovce dođe veći broj žandarma da ih pobiju; priznanjem doktora Radovića i Boža Bulatovića da je Božo po naročitom glasniku izvijestio doktora o dolasku žandarmâ — sud je našao da su isti znali za dolazak i pripremili im pokolj. 

Iskazom svjedoka, zarobljenog kapetana Tomića da mu je optuženi Radonja Bulatovvć, koji je to sâm priznao, rekao, kad ga je ovaj pitao: — Kud me vodiš? — Vodim te našem sudu, kod našeg ministra Radovića — sud je stekao uvjerenje da su organizovani nezadovoljnici imali svoj sud koji je na mjestu zaśedavao, jer optuženi Radonja Bulatović odmah poslije napada žandarmâ, vodi kapetana Tomića na mjesto, na kome se nalazilo njegovo društvo. To znači da je on znao za to mjesto prije no što su žandarmi napadnuti.

Optuženi Mijo Mićković priznao je da su napad na žandarme organizovali doktor Radović i Božo Bulatović, koji su napadače i rasporedili. A on sâm, uslijed bolesne noge, nije stigao da učestvuje u napadu. Svi optuženi priznaju da su bili nezadovoljnici postojećeg stanja i da su bili riješeni da svaki pritisak od organa nove ujedinjene države odbiju silom oružja. 

Iz ovih i drugih dokaza, koje je g. Radević pročitao, sud je stekao uvjerenje o potpunoj krivici optuženih i donio gornju presudu. Optuženi imaju da plate i sve sudske troškove i 20.000 dinara privatnom tužiocu Radošu Pejoviću [jedini od ranjenih žandarma se pridružio krivičnome gonjenju, prim] za povrijeđenu nogu”. 

A „kad je g. Radević, sudija, čitao razloge suda, optuženi su negodovali: 

— NEMA PRAVDE! NEMA ZAKONA!” 

„Špalir žandarma”, javlja iz Kolašina dopisnik srpske štampe Vlado M. Bošković, „stajao je na oprezu čitavo vrijeme dok je čitana presuda. Predśednik g. Jovanović kaže: — Svi optuženi imaju pravo apelacije. 

— Molim vas presudu u prijepisu — tiho je dodao doktor Radović, koji je sve dotle promatrao sudije ne vjerujući njihovim riječima i ubjeđujući sâm sebe da ne sanja”. 

„Rezultat presude munjevitom brzinom raznio se po gradu. Ljudi su gledali jedan drugog ćuteći. VELIKA MASA SVIJETA, zbijena po trotoarima, čekala je da vidi osuđene, koje su danas, više nego ranijih dana, zadržali u sudu. 

Dvadeset i više žandarma sa PUŠKAMO NA GOTOVS RAŠĆERIVALI su svijet, oslobađajući prostor ulicom kojom su se osuđeni trebali vratiti u zatvor. 

Pošto su sve optužene prethodno povezali u sudu, povorka je krenula, naprijed dr Novica Radović i Božo Bulatović, UVEZANI GVOZDENIM LISICAMA jedan za drugog. Za njima ostali, sve dva po dva, uvezani i opkoljeni duplim redovima žandarma. 

Za povorkom, malo podalje, KORAČALA JE POVORKA ŽENA I ĐEVOJAKA, koje su GRCALE U PLAČU, a koje su dolazeći danas vjerovale da će sa osuđenima poći kućama. Priđem jednom čiči, koji briše suze i upitam ga: 

— Je li ti svoj koji od osuđenih? 

— Svi su mi svoji. — reče čiča. — Rođaci i komšije. 

— Pa što plačeš? 

— Za nevolju mi je! Ove NAŠE OSUDIŠE, a ne znam jesu li krivi ili ne! Ali što onda ne osude i one koji su nam KUĆE POPALILI I TOLIKO LJUDI POUBIJALI? Zar i oni nijesu krivi taman kâ i ovi? 

— Ne tuži ih niko… — šćedoh objasniti čiči, ali on zavrće glavom: 

— Znam ja to… — i odvoji se od mene. 

Po varoši se dugo komentarisala presuda kolašinskoga suda. Da će ovako stroga biti osuda, niko nije vjerovao, kad se znalo da su isti ovi, danas osuđeni, bili dva put iz nedostatka dokaza puštani na slobodu”. 

Dopisnik iz Kolašina, Bošković, nakon izricanja presuda, dobio je ovu izjavu: 

„Upitao sam, g. Mihaila Jovanovića, predśednika suda, da mi objasni koja je razlika između posljednjeg pretresa i ranijih, a g. Jovanović bio je dobar i rekao mi: 

— Prošli put sud je imao iste dokaze, ali je djelo bilo kvalifikovano kao političko i obuhvaćala ga je amnestija. Zatim danas sud je predmet uzeo kao obično krivično djelo i osudio krivce. 

— Mislite li, g. predśedniče, da će osuđeni poći u Zenicu? 

— Ne, nego u podgorički kazneni zavod, mi ih tamo šaljemo; a otuda kuda će, ne znam!”… 

I ovaj Jovanović, kao i većina ondašnjih sudija u Crnoj Gori, članovi su režimskih stranaka, njihovih filijala iz Srbije; članovi u doslovnom smislu te riječi. Slično kao docnije u komunizmu druge Jugoslavije, ni u prvoj Jugoslaviji sudijama nije zabranjivano ne samo da javno iskazuju svoju stranačku orijentaciju, nego su bili i kandidati za poslaničke ili neke druge političke funkcije. 

Na primjer, sudija Milić Radević, član sudskoga vijeća koji je pročitao presude, bio je poslanički kandidat filijale Narodne radikalne stranke iz Srbije. 

Štoviše, neki od najuticajnijih u sudstvu prve Jugoslavije na teritoriji Crne Gore preporučili su se time što su 1918. akteri izdajničke tzv. podgoričke skupštine, uključujući i — pomenutog Mihaila Jovanovića, predśednika Okružnoga suda u Kolašinu. Kao i Radevića, i sudiju Jovanovića u knjizi prof. dr Šerba Rastodera „Političke stranke u Crnoj Gori 1918-1929” (Bar, 2000) takođe pronalazimo među poslaničkim kandidatim jedne od velikosrpskih, režimskih frakcija. 

Sudiju Mihaila Jovanovića režim Karađorđevića, pogađate, nagradio je: premješten iz kolašinskoga u podgorički Veliki sud, filijalu Kasacionog suda iz Beograda. Zatim, opet ga pronalazimo, godinama docnije, u jednoj četničkoj depeši.

Iz štaba Pavla Đurišića, kada se on, u društvu Njemaca, iz Crne Gore s ostatkom svoje vojske povlačio — da završe, ispostaviće se, u bestragiji — 15. decembra 1944. javljaju radio-vezom Dragoljubu Mihailoviću da je i Jovanović na popisu nečega što nazivaju „nacionalni komitet iz Crne Gore i Starog Rasa”, na čelu s mitropolitom eparhije crnogorsko-primorske Joanikijem Lipovcem: 

- „…Mihailo Jovanović, sudija velikog suda, poslanik velike narodne skupštine u Podgorici i član delegat za Beogarad…” („Zbornik dokumenata i podataka NOR-a: Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića, avgust 1944. - maj 1945”, XIV-4, Beograd, 1985, 683). Prema četničkim izvorima, Jovanović, „bez traga”, nestao je proljeća 1945. u Sloveniji… 

Vraćamo se u Kolašin, početkom 1927, kada prvostepeno osuđene rovačke ustanike Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore upućuju u Jusovaču, kazneni zavod u Podgoricu, da tu sačekaju pravosnažnu presudu Velikoga suda. 

„Svi osuđeni odmetnici sprovedeni su iz zatvora kolašinskoga okružnoga suda u kazneni zavod u Podgorici”, javlja srpska štampa.

„Osuđenici su taj PUT PREVALILI PJEŠKE, a sproveo ih je jedan vod žandarma sa poručnikom g. Nikolom Petrovićem i policijskim pisarom Vosom Maksimovićem. Dan je bio veoma hladan, sa jakim mrazem. Kad su dr Novici Radoviću stavljali na ruke gvozdene lisice on je uzviknuo očajan: — Zašto mi i obje noge ne uvežete!”…

Sud Kraljevine SHS u Podgorici im je pravosnažno presudio u aprilu 1927. i upućeni su na izdržavanje kazni u zavod Zenica. Tamo je robijala i većina drugih na teške kazne osuđenih boraca Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost, uključujući i one iz Rovaca i kolašinskoga kraja i-ili prvostepeno osuđenih na kolašinskome sudu:

- Miloš VLAHOVIĆ, Miro VLAHOVIĆ, Perovan VLAHOVIĆ, Radoš J. VLAHOVIĆ, Srdan ŠĆEPANOVIĆ, Vaso ŠĆEPANOVIĆ, Milutin RAKOČEVIĆ, Milosav PAVLIČIĆ, Milutin OBRADOVIĆ, Radojica OROVIĆ, Jokica MARKOVIĆ, Miladin MEŠTER, Jakov MINIĆ, Boško BORIČIĆ, Bogić BULATOVIĆ, Mašan BULATOVIĆ, Vučić BULATOVIĆ… Na robiji u KZ Zenica 1933. umro je komita Nikola Jankov BULATOVIĆ.

„Kad narod u Crnoj Gori hoće nekoga da prokune teško, reče mu: Kosti ti u Zenici okapale! To ima svoga razloga” — pisalo je 14-15. januara 1928. u tekstu „Zenica je grobnica crnogorski odmetnika” koji je objavljen na stranicama „Radnog naroda”, legalnog glasila u Podgorici iza kojeg je stajao podzemni ogranak crnogorskih komunista.

„U Zenici danas robuju crnogorski odmetnici. Vlada se za njih postarala ‘ne lijepo već prelijepo’ da ni jedan otuda glave ne iznese. Tijeh nesretnijeh ljudi leži danas u podgoričkom zatvoru 37, u zeničkom i mitrovičkom [Sremska Mitrovica, prim] — oko 80”. 

„Svi jadi mali su prema onim u Zenici. Kad ih tamo doprate da izdržavaju po 15 do 20 godina pobije, stave ih u POSEBNE ĆELIJE, da NE GLEDAJU SUNCA NI MJESECA, da ne progovore ni s kim po nekoliko mjeseca. Prema sigurnim vijestima, zna se da su ti ljudi već SKORO SVI OBOLJELI od sičije [tuberkuloze, prim] i od reumatizma, tako da danas više LIČE NA AVETI nego na ljude”. 

„Uprava zatvora sprovodi prema njima naročiti sistem, da ni jedan neće ostati u životu. Njima se čak ne dozvoljavaju ni privatne novčane pomoći, da mogu kupiti što im treba”. 

„Crnogorski odmetnici vodili su jednu komitsku akciju u Crnoj Gori od 1918. za nekoliko godina. Njima su simpatisale 4/5 naroda u Crnoj Gori, potpomagali ih moralno i materijalno”, izvještava „Radni narod”. „U njima je narod gledao svoje spasioce, pa ih je zato čuvao, krio i pomagao”. 

„Kad je vlada viđela da ne može tako lako istrijebiti šume od odmetnika, ona se poslužila nepoštenim, gadnim sredstvima preko MILOVANA DŽAKOVIĆA, velikoga župana, IZMEĆARA beogradskih vlada. Pozvao je odmetnike na ‘časnu riječ’ i ‘tvrdu i ničim nesalomljenu Božju vjeru’ i da im ništa neće biti. I sâm narod je u to povjerovao, pa je i on odio da zove odmetnike na predaju. Davate su garancije, pismene izjave, održavani zborovi — samo da se ljudi povrate iz šume i da im ništa neće biti. Predali su se U RUKE NELJUDIMA koji ne znadu što je časna riječ, i ti neljudi strpali su ih po zatvorima, okovali ih, sudili i osudili”. 

„Stradaju za ono što im je ODOBRAVALO 90 POSTO CRNOGORACA! Nije trebalo ni ovi nesretnici da za svoj odmetnički rad završe svoj život na ovako težak način. Zašto ih beogradski silnici nijesu poubijali po šumama nego ih onako gadno NA PREVARU DOMAMILI? Zašto ih nijesu sve osudili na strijeljanje — kad im je to već trebalo — pa ih pobili odjedanput, nego ih MRCVARE po zeničkim zatvorima i ISPIJAJU IM KRV NA PAMUK? I još nešto. Stotinu i kusur porodica odmetničkih skapavaju na svojim popaljenim domovima bez pomoći, bez hljeba, bez zaštite; njihovi hranitelji trunu po jugoslovenskim tamnicama, a niko na njih ni glavu da okrene! Teška i strašna stvar, pa i gadna stvar. Kad bi njihovi dušmani šćeli, mogli bi tražiti pomilovanje i oprati sa sebe onu raniju prevaru”… 

Tokom godina, aktima o smanjenju kazni, amnestiji i pomilovanju, većinu utamničenih boraca Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost — mnoge od njih teško narušenog zdravlja, neke doslovno nalik tjelesnim ruinama — puštaju prijevremeno na slobodu. A posljednje, više od deceniju i po od Božićnoga ustanka — ukupno 45 zatočenih komita — po ukazu Aleksandra Karađorđevića tek 24. maja 1934. godine.

(Kraj)