Mitropolit kamataš… testament Mitrofana Bana (1920)

Priredio: Vladimir Jovanović

Bankovne knjižice, crkvene dragocjenosti, priznanice za naplatu od dužnikâ, i glavnice i kamate i kirije, zatim vrijednosni papiri, polise osiguranja i dioničarske akcije, dvije kuće, jedna s poslovnim prostorima, stočni fond i zemljište s frutom, etc… svim tim je kao ličnom imovinom raspolagao MITROFAN BAN (1841-1920).

Uzorno Mitrofanovo do 1916. tri decenije dugo arhipastirstvo kao poglavara Mitropolije crnogorske - Crnogorske pravoslavne crkve — a u njoj ukupno 47 godina službe, za šta je, uz sve moguće zaslužene počasti, dobijao platu iz crnogorskog državnog budžeta — krenuće stubokom s austrougarskom okupacijom, tokom koje je, djelajući protivno vladičanskim tradicijama Petrovića-Njegoša, postao gorljivi kolaboracionista, a tim će nečasnim putim nastaviti i od kraja 1918. pod srpskom okupacijom, do smrti, tačnije kada se na posljednjoj svojoj uri, pred svjedocima, gorko kajao zbog toga. Bitnije okolnosti smo opisali na donjem linku… 

Pred nama je Mitrofanov testament koji razotkriva njegovo privatno imovinsko knjigovodsto, grešno po sveštenim kanonima koji takvo što osuđuju navodeći da je monah-vladika koji to radi „savladan strašću lakomosti”. 

Interesantno, Mitrofan testament nije pisao u Crnoj Gori, što bi logično bilo, nego na strani, sredinom 1920. u Novome Sadu, oko tri i po mjeseca prije končine, otprilike u vrijeme kad je postalo jasno da neće avanzovati za prvoga patrijarha novoformirane „ujedinjene” Crkve Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (sadašnja SPC). 

Nepovratno se Mitrofan kompromitovao 1916-1918. saradnjom s autrougarskim okupatorom i nemoguće je zamisliti njegov ostanak na kormilu Crkve da je po svršetku Prvog svjetskog rata obnovljena Kraljevina Crna Gora. Ali, Mitrofan nadao se da je Srbima u konvulziji staračke ambicije dao dokaze svoga izdajstva matične Crkve, Kraljevine Crne Gore i Petrovića-Njegoša za koje će ga nagraditi. 

U novembru 1918. javno je podržao tzv. podgoričku skupštinu, a potom u špijunskome maniru srpskoj okupacionoj upravi na Cetinju dojavio tajnu pripreme Božićnoga ustanka i tako im dao interval da dovlačeći pojačanja u artiljeriji, mitraljezima i trupama osujete oslobađanje prijestonice. A onda, upuštio se u svoju najveću sramotu: 16. decembra 1918, iako bez saglasnosti većine članova Svetoga Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve, protivno crkvenom i državnom ustavu i vijekovima tradicije autokefalne Mitropolije koju je utemeljio Ivan Crnojević, Mitrofan potpisao je nekanonski akt o „ujedinjenju” s Crkvom Kraljevine Srbije.

Istina, Srbi su Mitrofana držali u zaludnom nadanju da će postati patrijarh Kraljevstva SHS. Postavili ga 1919. da predśedava „opštom konferencijom svih srpskih episkopa” i „središnjim arhijerejskim saborom” za pripremu „crkvenoga ujedinjenja”. No Karađorđević, možda po onoj da je „jednom izdajnik, vazda izdajnik”, ima pouzdanika, dotadašnjeg poglavara Crkve Kraljevine Srbije mitropolita Dimitrija Pavlovića. I kad je postalo izvjesno da će Pavlovića postaviti za prvog patrijarha, Mitrofan Ban je 30. septembra 1920. na Cetinju umro…

Mitrofanov testament je objavljen 2009. u knjizi akademika Dušana J. Martinovića o „Testamentima znamenitih ličnosti i crkvenih velikodostojnika Crne Gore” (CANU, Podgorica, 207-211). Sadržaj Mitofanova testamenta otkriva da se ni pred smrt ne drži one molitvene da „opraštamo dužnicima svojim”. Stara škrtica tek „sitninu” ostavlja Ostrugu i za hram u rodnome mu selu u Grblju, a panagije i arhijerejski štap Cetinjskome manastiru — uz uslov da ga tu u porti sahrane; dok Manastiru Morači, a i tamo je kao i na Cetinju i Ostrogu nekad bio iguman, ne ostavlja ni žutu banku. 

Gro imovine, nepokretne i pokretne, ostavlja rodbini: dvojici sinovaca; dok trećeg sinovca isključuje iz testamenta, jer mu je, veli, onomade plaćao školovanje. Od svih Mitrofanu na razvalinama Crnogorske crkve podložnih sveštenika i monaha, aktivnih i u penziji — a bilo ih je par stotina i mnogi od njih su po svršetku Velikoga rata živjeli u bijedi — ne ostavlja ništa, liše dvojici svojih povjerljivih lica: sekretaru Ivanu-Ivu Kaluđeroviću zavještava priznanicu na relativno manju sumu i to kad je naplati od jednog od dužnika i „svitnu haljinu”; a igumanu Leontiju Mitroviću, koji je Mitrofanu uplaćivao pare na jedan od bankovnih računa, ostavlja da u naturi može ubirati plodove s njegova imanja i jedan kaput. Ličnom slugi Pavloviću: kravu i tele, te izvjesnu keš sumu ali tek kad sinovci prodaju nekakvo sijeno; k tome ostavlja slugi i svoj donji veš, etc.

I poglavari Crkve, kao i sve vladike, nezavisno da li su mitropoliti, arhiepiskopi ili patrijarsi, u osnovi su — monasi (μοναχός, ili kaluđeri, takođe od grč. καλόγερος). Još pri stupanju u monaštvo oni se zavjetuju, između ostaloga, na siromaštvo (VII vas. 19; Vlastar M, 15). 

Prema tumačenjima episkopa dr Nikodima Milaša, „tijem što se kaluđer pri svome postrigu odriče svijeta i svega što je u svijetu, on NE MOŽE IMATI NIŠTA SVOJEGA, nego sve što ma kojim bilo načinom steče, sve je to manastirsko; Vasilije Veliki u svojim kaluđerskim pravilima zove KRAĐOM privatni imetak jednog kaluđera, a Teodor Studijski u svojim epitimijskim pravilima određuje da kaluđer ne smije u apsolutnom smislu imati ništa svoga” („Pravoslavno crkveno pravo”, Mostar, 1902, 708). 

SVETI IX POMJESNI SABOR CARIGRADSKI svojim 6-tim kanonom (vidi faksimil uz ovaj tekst) precizira: 

- „Kaluđeri ne mogu imati ništa svoga, nego sve njihovo mora biti ustupljeno manastiru… Nađe li se ko, da je za sebe zadržao kakov pośed, koji je morao manastiru ustupiti, i da je savladan strašću lakomosti —– iguman ili episkop, neka mu se taj pośed oduzme, pak neka ga pred mnogima proda i podijeli među siromasima i potrebnima…”

Uz Mitrofanov, usporedbe radi, objaviću i testament mitropolita VISARIONA LJUBIŠE, njegova predšestvenika (prethodnika) na tronu poglavara Crnogorske pravoslavne crkve. 

Vasilije Ljubiša, rođen 1823. u Paštrovićima, na Svetome Stefanu, od oca Nikole i majke Gospave, đevojačko Radović, zamonašen kao Visarion i za sveštenika rukopoložen u Karlovačkoj mitropoliji Austrijske carevine, primjen je s kanonskim otpustom 1868. u Crnogorsku crkvu, kada ga je njezin tadašnji poglavar, mitropolit Ilarion Roganović, uzdigao u čin arhimandrita i postavio za nastoljatelja Moračkog manastira. Od 1873. Visarion je arhimandrit cetinjski, ujedno rektor i profesor Bogoslovije. Za vladiku hirotonisan 1878. na Cetinju i postavljen za prvog eparhijskog episkopa zahumsko-raškog Crnogorske crkve s katedrom u Ostrogu. Po upokojenju Ilariona 1882, knjaz Nikola ga uzdigao u čin mitropolita i postavio za poglavara Crkve. Upokojio se 1884. i sahranjen ispred cetinjske Vlaške crkve.

Za razliku od siromašnog porijekla Mitrofana iz Grblja, Visarion Ljubiša potiče iz dobrostojeće i poznate familije. Visarionov otac je bio pomorski kapetan, a rođaci su Sava, arhimandrit Praskavice, te književnik Stjepan Mitrov, etc.

No, vjeran monaškim zavjetima, Visarion, najvrijednije u materijalnom smislu što ima, kuću na Cetinju, koja mu je od crnogorske države sljedovala za titulu i dostojanstvo mitropolita i poglavara Crkve — OSTAVLJA SIROTINJI. U prijestoničkoj Njegoševoj br. 67 i danas je natpis: „Mitropolit Visarion Ljubiša kuću priloži cetinjskoj sirotinjji, 13. apr[il] 1884”. 

Visarionov testament 1886. nalazio se kod njegova sinovca, Jova Ljubiše, trgovca iz Budve, kad ga je objavio arhimandrit Dionisije Miković („Glas istine”, 19, 297), te ga otud donosim i u prijepisu i u faksimilu...

* * *

TESTAMENT MITROFANA BANA (1920)

Za vrijeme od 51 godinu moga službovanja u Crnoj Gori, uživao sam platu iz državnog budžeta. Mojom ekonomijom nešto malo zaštedio sam, te želim da to skromno imanje rasporedim, kako poslije moje smrti ne bi bilo nereda, te u tom smislu činim ovaj raspored:

1) U „Crnogorskoj banci” na Cetinju imam dvije uložene knjižice u vrijednosti nešto više od 20.000 kruna.

2) Imam tri lično moje dragocjene panagije, a osim toga imam i arhijerejsku srebrno-pozlaćenu štaku. Ova četiri komada vrijede nešto više od 20.000 kruna. 

- Kako gornje knjižice, tako i ova četiri dragocjena komada, ostavljam Manastiru cetinjskom s tom napomenom, ako umrem izvan Cetinja i ne budem tamo sahranjen, da moje zemne ostatke Manastir prenese na Cetinje i smjesti u mojoj novoj grobnici u Cetinjskom manastiru. - Napominjem da se u prvoj knjižici „Crnogorske banke” nalazi priznanica Kosta Lučića od 1.000 kruna. Ovu svotu ostavljam protu Ivu Kaluđeroviću da ju od Lučića naplati u svoju korist.

3) Imam u varoši Cetinju na Balšića pazaru jednu kuću sa stanom i dućanima i ovu kuću u vrijeme okupacije zapalili su mi Austrijanci.

4) Dužni su im i to: - Boško Mijušković iz Nikšića do 4.000 kruna; - Marko Božović iz Podgorice dužan mi je do 4.000 kruna; - komandir Sava Lazarević iz Lipova dužan mi je zajedno s kamatom do 2.000 kruna; - Marko Iličković iz Cr[m]nice dužan mi je zajedno s kamatom 1.500 kruna. Za ove dužnike nalaze se njihove priznanice u mome drvenom sanduku na Cetinju.

5)  U „Jadranskoj banci” imam uloženu knjižicu sa kamatom do 5.000 kruna.

6) U „Crnogorskoj banci” na Cetinju imam uloženu knjižicu što je na moje ime od moje plate ulagao za vrijeme moga odsustva iguman Leontije Mitrović. - Nijesam siguran koliko će biti vrijednost ove knjižice, ali mislim da neće biti manja od 12.000 dinara odnosno 48.000 kruna.

7) Vlada je riješila da se svakom činovniku u Crnoj Gori izda plata za sve vrijeme okupacije Crne Gore. Prema tome, ja imam pravo na platu od 1. julija do 31. decembra 1916. g. u iznosu od 4.000 dinara odnosno 16.000 kruna. Od 1. januara do 31. decembra 1917. g. imam prava na platu od 8.000 dinara odnosno 32.000 kruna. Od 1. januara do 31. oktobra 1918. g. imam prava na platu od 5.000 dinara odnoso 20.000 kruna.

8) Amerikansko društvo u Njujorku „The Mitual” ima da mi plati u ime osiguracije 20.000 kruna.

9) Društvo „Rosija”, kojem je direkcija na Terazijama u Beogradu, kao osiguraciju za gore pomenutu moju na Cetinju izgorjelu kuću ima da mi plati 16.000 kruna.

10) Austrijskpa vojna uprava, pri evakuaciji Crne Gore, dala mi je pismenu obavezu da će mi platiti za izgorjelu kuću 50.000 kruna. Ta obaveza u prijepisu nalazi se u mome velikom kuferu u Beogradu, a nalazi se takođe u direkciji društva „Rosija” na Terazijama u Beogradu.

Naša država riješila je da izda zakon i pregleda sve od neprijatelja počinjene štete, koje će država isplatiti od ratne odštete naplaćene od neprijatelja. Na ovu isplatu u slučaju moje smrti imaju pravo moji nasljednici, koje ću ja niže označiti. 

Uzevši od br. 3 pa uključeno do br. 10 svu imovinu pod ovim brojevima označenima ostavljam svojim sinovcima, popu Jovanu Banu i bartu Đuru, sinovima moga pokojnoga brata Laza. Napominjem, ako pomenuti moji sinovci ne budu šćeli ili ne budu mogli opraviti više označenu izgorjelu kuću, onda su slobodni da ju mogu prodati i primljene novce pridružiti ostaloj masi.

11) U varoši Cetinju, na Balšića pazaru, imam liše izgorjele kuće i drugu moju kuću koju ostavljam mome sinovcu Đuru u njegovu sopstvenost. Jedan dio ove kuće dat je pod kiriju braći Jakićima za 140 kruna mjesečno. Drugi pak dio ove kuće tad je pod najam Stevu Fatiću za 70 kruna mjesečno. Ova kirija imala bi se računati mjesto kruna u dinarima. Ista kirija nije naplaćivana za 16 mjeseci do danas.

Napominjem, da sam moga sinovca popa Jovana isključio od nasljedstva ove kuće zbog toga što kao sveštenik ima platu i druge prihode parohijske, što brat mu Đuro nema, te sam našao za shodno da mu to ovom kućom nadohnadim. 

Trećeg mog sinovca Marka isključio sam iz cijelog nasljedstva mog skromnog imanja; a to sam učinio s toga što sam ja njega na moja sredstva školovao i tijem ga doveo do ranga doktora medicine, te on tijem može pristojno živjeti.

12) U „Jadranskoj banci” u Kotoru imam knjižicu od 1.000 kruna i ovu ostavljam hramu Sv. Georgija u mome rodnom mjestu, đe su sahranjeni moji roditelji.

13) U „Nikšićkoj štedionici” imam 5 akcija i sve ih ostavljam manastiru Ostrogu. 

14) Mome slugi Spasoju Pavloviću ostavljam 2.000 kruna u gotovom novcu da mu izdaju moji sinovci. Osim toga, istome Spasoju ostavljam jednu kravu s teletom; i cio moj veš što se nađe.

15) Ostale moje krave i telad, ovce i svinje, kao i sijeno u štali, ostavljam mojim sinovcima, popu Jovanu i Đuru. Napominjem, da oni mogu gore pomenutom Spasoju isplatiti 2.000 kruna sa više označenim sijenom. 

16) Frut sa zemlje [godišnji rod s zemlje, prim] ostavljam da iguman Leontije Mitrović uzme sa zemlje koliko mu je dosta i koliko želi, a ostatak da dade mojim sinovcima popu Jovanu i Đuru.

17) Moji su sopstveni tri stramaca [madraca], dva jorgana i dekice, koje ostavljam mojim sinovcima popu Jovanu i Đuru. 

18) Moju haljinu svitnu ostavljam protu Ivanu Kaluđeroviću, a jaki kaput svitni ostavljam igumanu Leontiju Mitroviću. Sve pak ostale moje mantije ostavljam mome sinovcu popu Jovanu Banu.

Svaki moj zavještaj koji nosi datum stariji od današnjeg, gubi važnost.

Mitrofan Ban

Mitropolit Crne Gore

U Novome Sadu, 19. junija (2. jula) 1920. g.

- Mi potpisani potvrđujemo da je potpisani oporučitelj Njegovo Visokopreosveštenstvo g. Mitrofan Ban, arhiepiskop cetinjski i mitropolit Crne Gore gornju oporuku današnjeg dana pred nama pročitao i kao svoju posljednju volju izjavio. U Novome Sadu, 21. junija (2. julija [?, očigledno upisan pogrešan datum po novome kalendaru, prim]) 1920. g. - Dr Georgije Letić, episkop temišvarski, administrator Mitropolije [karlovačke]; Ilarion Zeremski [episkop]; Metodije Subotin, vikarni episkop patrijaršijske ekonomije arhidijeceze Karlovačke.

– Istinitost testamenta, uz naplatu propisne takse, po taksenoj tarifi br. 174, tvrdi: Opštinski varoški sud br. 176/II-1921-50, Cetinje, 9. februara 1921. g…

(Mitrofanov testament je uoči njegove smrti dopisan s ovim sadržajem: „Mitropolit Mitrofan pri pravljenju svog testamenta u Srijemskim Karlovcima [Mitrofan je kao mjesto pravljenja testamenta upisao Novi Sad, prim], pred administratorom Karlovačke mitropolije episkopom G. Letićem i episkopom I. Zeremskim zaboravio je pripisati zlatni naprsni krst da je svojina Crnogorske mitropolije. - Cetinje, 15/28. septembrar 1920. - Svjedoci: Mitrofan Ban s.r., protojerej Ivo Kaluđerović, iguman L. Mitrović”).

* * *

POSLJEDNJA OPORUKA ILI ZAVJEŠTANJE VISARIONA LJUBIŠE (1884)

- Cetinje, 28. januara 1884.

U ime tripostasnoga Boga Otca, Sina, i sv. Duha. - Nalazeći se ja Mitropolit Crnogorski Visarion Ljubiša slabog zdravlja ali pri čistoj svijesti i zdravom razumu mom, i znajući da je smrt obšta svakome, i da me može smrt naprasna postići, zato želim učiniti ovu posljednju oporuku ili zavještanje od maloga moga sopstvenoga imanja pokretnog i nepokretnog što se nađe poslije moje smrti. - Počem ja zaštedio sam ovo moje malo imuća od godišnjih mojih platah, i po tome, a na osnovu pravila 40 svet[ih] Apostolah raspolažem sa mojom sobstvenošću ovako:

1) Moju kuću u varoš Cetinju ostavljam ubogim siromasima koji žive u varoš Cetinjsku, kojom će obština iste varoši upravljati, a pod kiriju davati, i kiriju od ove siromasima dijeliti.

2) Novce koji se nađu u gotovosti ostavljam mojim trema sinovcima najbližim i to: Joku Ljubiši, Davidu M. Ljubiši i Niku S. Ljubiši; prva dva nalaze se u Budvi, a treći ovđe kod mene, da sva tri podjednako podijele novce pošto se od ovih potroši nuždno za moj sprovod i opijelo.

3) Ostavljam od isti[h] novaca 100 forinata za 40 leturđija da se služe u ovdašnjoj Mitropolitskoj crkvi za moj spomen.

4) Nije mi niko dužan, niti sam kome dužan novaca. Što bi se našlo u biljetima da je kogođ malu svotu dužan, to su novci iz kase Monastirske i ovoj pripada da naplati ono što se nađe pozajmljeno.

5) Naređujem da moj sinovac, Joko Ljubiša, upravlja onim što bi posle sprovoda moga ostalo, počem su druga dva moja sinovca David i Niko maloljetni.

6) Naređujem da se moja dva sluge odpušte sa mojim blagoslovom i da im preko njihove plate dadne se po 25 talijera, i dadne nekoliko od mojih haljina.

7) Đakonu Platonu ostavljam moje crne aljine od svile jedan par; a protođakonu Radičeviću, crnu rasu svilenu. Monahu Kristiforu u M[anastiru] Ostrogu, ostavljam: moj ćurak (šubu). Tuđi novci koji bi se po biljetima našli kod mene na saranu, da se povrate onima čiji budu zapisani u biljetima.

8) Moj krst zlatni s lancem, i mala prosta panagija, da se polože na moje tijelo u grob. Krst sa kamenima ostavljam arhimandritu Mitrofanu Banu. Panagija velika jest Crkovna i ovoj ostaje.

Sve ostalo što se nađe osim imenovatoga, kao haljine, posuđe, ostavljam predpomenutim mojim sinovcima.

Sa ovim zavještanjem mojim uništavam svako drugo zavještanje koje bi se na moje ime pojavilo.

Svojeručno pisah, i podpisah, i moj pečat stavih.

(M. P.) Mitropolit Crnogorski Visarion.

(Kraj)