Crnogorac heroj - Crnogorac izdajnik! Nije dovoljno reći pričao mi serdar Jole ili Marko Miljanov, trebaju dokazi (1935)

Priredio: V.J.

Rodom iz Pipera, Jagoš J. Jovanović početkom godine 1935, po prilici, završava beogradski Filozofski fakultet kada je objavio u štampi tekst pod naslovom: „Crnogorci o istoriji, i istorija o Crnogorcima”.

Grupa „terazijskih” Crnogoraca u Beogradu — uglavnom abonenata tamošnjih „diskrecionih” i penzionih fondova, 1933. oformila je Društvo za proučavanje istorije Crne Gore, predvodi ga Tomo P. Oraovac, porijeklom iz Kuča, još od 1880-ih nastanjen u Srbiji, agent i Obrenovića i Karađorđevića.

Oraovac je Marku MIljanovu podvalio autorstvo i u Srbiji 1883. štampao „Poslanicu serdaru Jolu Piletiću od vojvode Marka Miljanova”, deseteračko mucanje, na primjer: „Dijele se Srbi na komade, jedan kaže: Ja sam Crnogorac…”, pet decenija kasnije priznao: „onda bila potreba da tako postupim”, etc.

Snažno reklamirano od režima Kraljevine Jugoslavije, to Oraovčevo Društvo nastoji da multiplikuje „reče-mi-jedan-čoek” lažiistoriju. Usred Šestojanuarske diktature Karađorđevića, navodno na inicijativu „nekoliko poslanika iz Zetske banovine”, podržanih iz serkla Patrijaršije u Beogradu, konkretno od eparhijskog mitropolita crnogorsko-primorskog Gavrila Dožića, Društvo pozdravlja zakonski prijedlog da se Lovćen — na kojem je 1925. porušena njegoševska crkva Sv. Petra Cetinjskog i sagrađena „kapela” Karađorđevića — proglasi za „jugoslovenski nacionalni hram” (što ipak nije usvojeno)…

„Sve se crnogorsko i danas epikom obmotava”, piše Jovanović, koji, uzevši u obzir budnost srpske cenzure štampe, vispreno raskrinkava manpilacije. „Ne piše se istorija na osnovu pričanja i anegdota”, poručuje. „To nije istorija. To je bajka”.

Jovanović je autor 1948. objavljenog prvog na naučnoj metodi zasnovanog pregleda naše istorije: „STVARANJE CRNOGORSKE DRŽAVE I RAZVOJ CRNOGORSKE NACIONALNOSTI: Istorija Crne Gore od početka VIII vijeka do 1918”.

Njegov tekst iz 1935, koji, uvjerićete se, ni sada nije neaktuelan, prenosimo integralno…

* * * * *

Piše: Jagoš J. Jovanović

Prije godinu i po dana osnovano je u Beogradu Društvo za proučavanje istorije Crne Gore pod pretsjedništvom g. Toma Oraovca. Daleko sam od toga da podaništavam ma čije zasluge i rad, naprotiv, neobično mi je drago da istaknem vrline nekog čovjeka ili udruženja, ali isto tako nastojavam da dokažem da je mana — mana, a ne prerušena vrlina.

I kad konstatujem da do sada nijesu ništa pozitivno učinili to ne znači da insistiram da treba staviti krajnju tačku, da treba da Društvo likvidira sa samim sobom; ne, nego naprotiv, treba da udvostruči svoju energiju, da svom snagom radi da se dođe do važnih rezultata i korisnih otkrića. A to je vrlo važno.

Jer ni jedan narod nije trpio toliko laži u karakterisanju svoje nacionalne individualnosti kao narod u C. Gori. Nekima — Crnogorci su bili heroji, vitezovi, nadljudi, džinovi, a nekima — nitkovi, nevaljalci, gotovi uvijek na krvoprolića i buntove. Misao o njima — o Crnogorcima kretala se uvijek u ovakvim razmjerama. Za ovakva mišljenja krivi su sami Crnogorci.

Sve se crnogorsko i danas epikom obmotava.

I danas epska laž vijori nad Crnogorcima. Pod tim epskim plaštom krije se i danas dvoličnost crnogorska — dvoličnost, koja se sastoji u tome da se Crnogorci s jedne strane predstave kao „najčistije zrnce srpskog bisera“, „najzdraviji etnički elemenat naš“, „najpoštenija, najdostojanstvenija komponenta naše složene psihe“, dok sa druge strane grmi glas da su Crnogorci izdajnici, nevaljaljci, koje su vjekovi prokleli da ispaštaju svoja nedjela sirotujući i gladujući.

Dakle: Crnogorac heroj — Crnogorac izdajnik! To je ta „komponeta naše složene psihe”. Obje su plod usijane fantazije naših patentiranih istoričara. I jednu i drugu treba energično odbiti, odbačiti. I to je zadatak istoričara Crne Gore. Sadašnjih istoričara.

Ne piše se istorija na osnovu pričanja i anegdota. Nije dovoljno za neki događaj reći rekao mi je ovaj ili onaj, pričao mi je ovaj ili onaj, pa da se povjeruje u njegovu istinitost. To je suviše naivno. To nije istorija. To je bajka.

A Crnogorci hoće istoriju, a ne bajku. U tome je stvar. Može taj čovjek koji je to pričao biti rezervoar iskustva i znanja, pa opet nije vjerodostojno njegovo pričanje, ako nema materijalnih činjenica da se to potkrijepi.

Za istoriju trebaju činjenice. Trebaju argumenti. Bez njih nema istorije. A za proučavanje istorije Crne Gore može se naći dovoljan broj dokumenata. Treba imati kritičnosti, pa sve to razumno prostudirati i srediti. U tome se ne može snaći laik.

Treba znati šta je plod fantazija, a šta je istina. Ako se pomiješa sve to, onda dobijamo bajku, ništa drugo. Treba početi od početka. Anulirati sve lažne postavke, sve postavke koje se kreću u granicama epskih laži, pa početi sistematski, znalački, promišljeno. Tako bi se došlo do konkretnih plodnih rezultata.

Društvo do sada nije opravdalo svoje postojanje. Ali nadajmo se da će kasnije dati od sebe znake života. Možda prikuplja građu, sređuje, sistematizuje, pa da iznese na javnost obilje činjenica od ogromne važnosti. Ako je ovo istina, onda treba sa poštovanjem gledati na ovu akciju. Samo mi treba da se uvjerimo. Treba da znamo šta rade. Treba da nam se objasni i dokaže ono što nam je do sada nejasno u vezi sa tim Društvom. Inače, prinuđeni smo da sami kombinujemo po svojoj sopstvenoj volji. Da sami sebi odgovaramo na postavljena pitanja svoje savjesti.

Crnogorci misle realno. Bar oni koji su na svojim domovima. Patnje i nemaštine su ih navikle da trezveno sude o stvarima i događajima. Za njih je postalo indiferentno šta ko misli o njima. Uvukli su se u sebe i premišljaju o svojim brigama. Ni malo im se danas ne tiče hoće li ih ko uznositi ili podaništavati. Savršeno su ravnodušni prema svojim samozvanim pretstavnicima i podrugljivo se smiješe njihovim džavrljanjima.

Ne uznose se projektom jednog „poslanika" da se Lovćen sa okolinom proglasi za jugoslovenski nacionalni hram. Tome se potsmjehuju. Cetinjanima nije stalo sada da se posvećuju, da se kanoniziraju. Oni su živi i hoće da žive. Oni su ljudi sa stomacima i sa ljudskim potrebama, pa ne vjerujemo da će moći izdržati da ih kaluđeri kade tamjanom, a da ih ne hrane proskurom.

Ako ima ko, što se sveštenstvom uznosi, to je njegova stvar, ali ogromna većina Crne Gore neće uživati u svome kanoniziranju.

Lijepo bi to bilo za epski raspoložene ljude, da se razvije epski plašt sa Lovćena, pa, recimo, do Durmitora, a uz to kada bi na vrh toga plašta posadili nekog guslara ili srbijanskog tamburaša, pa da narodu pjevaju uspavanku. Ali to se ne bi moglo izdržati. Za to neka oprosti g. „poslanik" što mu birači moraju odreći svoju kanonizaciju.

Radi li Društvo po ovim receptima? Ako radi, onda ćemo imati blagoslovenih rezultata, da će se pokoljenja otimati, koje će jače slaviti epikom uljuškane pretke.

Drukčija je stvar sa crnogorskom omladinom. Ona je izraz naroda. Sva narodna osjećanja plastično se održavaju u svim njenim manifestacijama.

Mi smo imali više puta priliku da to i primjerima potvrdimo. Drukčije današnja omladina piše i shvata istoriju. Kroz duge naočari ona gleda na istoriska zbivanja. Odbačila je epiku, romantični zanos i trezveno misli, upravo onako kako dozvoljavaju materijalni uslovi, koji ta zbivanja uslovljavaju.

Jedno treba da bude jasno: kada se proučava istorija nekog naroda mora se operisati sa zdravim dokazima i istinama. Ne smije biti ničega što bi potsjećalo na bajku ili legendu. Ne smije se pozivati ni na koga svjedoka ako nema materijalnih činjenica za potkrepljenje.

Nije dovoljno reći pričao mi je serdar Jole ili Marko Miljanov, za to treba da: postoje dokazi. A na ova dva junaka poziva se skoro svaki predavač Društva istoričara i sve njihove priče primaju kao proviđenjem osvještane.

Nije to istorija, gospodo crnogorski istoričari!

Istorija je nauka, a nikako problematična pripovijest. I red je, vrijeme je, da trezvenije uđete u proučavanje, ako želite da štogođ pozitivno iznesete na viđelo dana.