Kako su 1931. ukinuli eparhijsku katedru Sv. Vasilija Ostroškog, koju je osnovao knjaz Nikola Petrović-Njegoš

Priredio: Vladimir Jovanović

 Crnogorci neradnici, zemlja im od 1918. u „krvnoj osveti”, slavu slave na "nesvojstven" način; crnogorsko sveštenstvo sumnjivo, štoviše, izdaje lažne krštenice (s aluzijama da je to zbog izbjegavanja da mladići služe regrutski rok u Vojsci Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ili da „izbjegne svoje zločinačko djelo” tj. da se, pozivanjem na maloljetstvo, izbjegne pozivanje na sudsku odgovornost zbog učestvovanja u Božićnom ustanku i-li posljedičnom komitovanju protiv srpske okupacije): k tome, onaj dio crnogorske sirotinje — arendatori manastirskih imanja — „prnjavorci su najgore vrste”… neke su od optužbi koje su u avgustu 1927. predočene Sinodu Ujedinjene srpske pravoslavne crkve Kraljevine SHS.

 Njihov autor je Nektarije Krulj, episkop, Srbin. On je u novijoj istoriji prvi ne-Crnogorac na nekoj od vladičanskih katedri „ukinute” autokefalne Mitropolije crnogorske - Crnogorske pravoslavne crkve.

 Rođen 1879. u Ljubinju (BiH), Krulj je u Beču i Zagrebu završio i doktorirao pravne nauke. Zavladičen 1926, a sredinom iste godine, izvršnim aktom koji je potpisao Aleksandar Karađorđević, postavljen za episkopa zahumsko-raškoga.

 Nije ga u Nikšiću ustoličio tadašnji beogradski patrijarh Dimitrije Pavlović. Krulja je u Nikšić u svojoj limuzini dovezao mitropolit s Cetinja Gavrilo Dožić — o čemu svjedoči i naslovna fotografija uz ovaj tekst, dok o toj, DOŽIĆEVOJ LIMUZINi, koju je „prisvoijio” i oko koje se ranije iste, 1926. godine, tukao i bio „patosiran” dobivši udarac nogom u trbuh, čitajte na linku ispod…

Elem, Kruljev pomenuti izvještaj Sinodu u Srbiji iz 1927. poslužiće za „dokaznu” osnovu da se ukine i eparhija Zahumsko-raška, nakon 1918. jedna od preostalih organizacionih tekovina naše autokefalne Crkve.

 Knjaz Nikola I Petrović-Njegoš — u slavu Svetoga Vasilija Ostroškog — krajem 1876, ocjenjujući povoljnim razvoj Veljega crnogorsko-turskoga rata, utemeljio je katedru eparhije Zahumsko-raške u Ostroškome manastiru.

 Dvije godine docnije, 1878, na Cetinju, zavladičeni Visarion Ljubiša intronizovan je za eparhijskog arhijereja u Ostrogu. U svojstvu administratora eparhije, Visariona će naslijediti 1882. arhimandrit Mitrofan Ban, on je od 1885. istovremeno mitropolit i poglavar Crkve. Novi eparhijski arhijerej zahumsko-raški, Kiril Mitrović, intronizovan je 1909. u Ostrogu. Episkop zahumsko-raški, po funkciji, član je Sv. Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve.

 Knjaz Nikola je ktitor i najvećega hrama u eparhiji Zahumsko-raškoj, koji godine 1900. podiže u Nikšiću, nazvavši ga po Vasiliju Ostroškome.

 Eparhija zahumsko-raška prema čl. 2 st. 2 Ustava Svetoga Sinoda Knjaževine Crne Gore iz 1904, „sastavljena [je] iz sviju plemena koja se nalaze na lijevoj strani rijeke Zete”. Drugim riječima, uključivala je parohijske hramove i manstire u ovim varošima i krajevima: - Nikšić i cjelokupnu okolinu, Danilovgrad i Bjelopavliće na lijevoj obali Zete, Pipere, Kuče, Bratonožiće, Rovca, Moraču, Kolašin i mojkovačke krajeve na lijevoj obali Tare (Polja Kolašinska), Gornje Vasojeviće, Andrijevicu, Uskoke, Šavnik, Šarance, Žabljak i Jezera, Pivu.

 Poslije 1918, nakon „ukidanja” naše autokefalne Crkve, njezine tri eparhije s konsistorijama (duhovnim sudovima) — a to su Cetinjska, Pećska (osnovana 1913) i Zahumsko-raška — opstaće u nepromijenjenom ustrojstvu iz doba Kraljevine Crne Gore do stupanja na snagu Ustava SPC, 16. novembra 1931. propisao i potpisao Karađorđević (ujedno, tada osnovao i sada postojeću eparhiju Crnogorsko-primosku). 

 Do tada, do 1931, na snazi su i mnoge odredbe crnogorskih crkvenih i državnih zakona, uključujući i one da su sveštenici „ukinute” naše Crkve po statusu, platama i penzijama, izjednačeni s državnim službenicima — kada su to u prvoj polovini 1920-ih, dakle u Kraljevini SHS, pokušali da im ukinu, stupili u opšti štrajk!

 U međuvremenu, krajem godine 1920, episkop zahumsko-raški Kiril Mitrović je premješten u Kotor, na jednu od katedri nekadanje autokefalne Bukovinsko-dalmatinske crkve Austro-Ugarske. I do sredine 1926, kada je Nektarije Krulj postavljen za episkopa, Zahumsko-raška eparhija je bez vladike.

 I stupivši na dužnost, episkop Nektarije Krulj je preduzeo vizitaciju eparhije, napravio o tome veoma nepovoljan izvještaj i predočio ga u Beogradu. Izvještaj, neuobičajeno za crkvenu praksu, ciljano je objavljen u javnosti, mi retrospektivno znamo i zbog čega: radi ukidanja ove crnogorske eparhije, što je, rekosmo, uslijedilo 1931.

 Oko izvještaja Krulja, po objavi u javnosti, onomad nastala je polemika, čiji je podtekst da on ne samo da ne razumije Crnogorce, nego mu kritičari — u datim granicama cenzure štampe u Kraljevini SHS i uopšte neslobode pod strogom prijetnjom kažnjavanja za „verbalni delikt”, te mogućnosti da izgube svoja mjesta u državnoj službi — impliciraju zlovoljnost prema tradiciji naše narodne Crkve i ukupnog naslijeđa pravoslavlja u Crnoj Gori.

 Javno, reagovali su, na primjer, prof. Đuro Mrvaljević i sveštenik iz Pive Jovo Radović. Najprije, objavićemo navode iz članka „Narod i predstavnici crkve: Povodom jednog izvještaja”, autora Mrvaljevića, profesora gimnazije. Mrvaljević, lojalan Karađorđevićevoj, a potom i Titovoj Jugoslaviji, pisac je eseja o prošlosti, docnije član časopisa „Istorijski zapisi” u Titogradu (Podgorica), direktor gimnazije u Ivangradu (Berane), etc.

 Nasuprot Krulju, Mrvaljević se 1928. poziva na stavove Nikolaja Velimirovića. Po prilici, aludira na seriju predavanja Velimirovića iz 1910. u Beogradu — tada mladog profesora koji još nije prolupao u svetosavskom mrakobjesiju — a objavio ih u knjizi „Religija Njegoševa”; na primjer: „Da su Crnogorci narod izabrani, to je vera Njegoševa, ne manje silna i ne manje oduševljena od vere proroka Isaije u bogoizbranost izrailjskog naroda”, etc. I članak Mrvaljevića objavili su s ondašnjom tendencijom režimske cenzure da se uopšte sva pismena Crnogoraca „prevedu” na srpski (ekaviziraju).

 Sada da pregledamo što konkretno i kako prof. Mrvaljević zamjera episkopu Nektariju Krulju? „Mi nemamo ništa protiv toga što Preosvećeni Episkop traži puta i načina kako će svoju pastvu da pouči u vjeri i moralu, kao ni protiv toga što on iznosi i neke rđave strane svoje pastve”, pisao je Mrvaljević, „ali smo odlučno protiv izvjesnih konstatacija koje po našem mišljenju apsolutno nijesu tačne”.

 „U izvještaju Preosvećenog Epikopa nalazi se nekoliko konstatacija na koje moramo da se osvrnemo. Mi ćemo se postarati da ove konstatacije redom obuhvatimo i na svaku damo naše objašjenje”.

 „Prvo što nam je palo u oči to je što Preosvećeni Episkop tvrdi da je najveća mana našeg naroda, što je NERADAN. Mi sa svoje strane nalazimo da ovo nije tačno. Ništa naš narod u C. Gori nije neradnji nego ma koji u ostalim krajevima naše države. Svi mjerodavni krugovi utvrdili su da je mišljenje o neradu Crnogoraca bila jedna bajka i da su Crnogorci te još kako radni, samo kad imaju prilike i mogućnosti za to. A najbolje nam svjedoče mnogobrojne kolonije naseljene Crnogorcima koje svojom vrijednoću služe za primjer”.

 „Drugo što nam je palo u oči”, nastavlja Mrvaljević, „to je, što Preosvećeni Episkop govori o krvnoj osveti; slavi i daći kao rđavim običajima kod nas. Čudi nas, da je preosvećeni Episkop mogao tvrditi da je to specijalitet Crnogoraca, kad mi svi dobro znamo da je krvna osveta još stari običaj, ne samo naš nego se taj običaj nalazi i kod drugih kulturnih naroda kao n. pr. Talijana, a koji se zaista kod Crnogoraca najduže zadržao”.

 „Govoriti o KRVNOJ OSVETI OD 1918-23. god. sasvim je iluzorno, jer je to bilo naročito psihološko stanje, kad je u našem plemenu bilo previranje dok se najzad nijesu smirili svi duhovi. To je bilo i jedno NAROČITO POLITIČKO STANJE u kome se drukčije nije moglo ni postupiti, ako se htjela ova današnja država. Smatramo da je tu krvna osveta malo ili nimalo igrala ma kakvu ulogu”, tvrdi Mrvaljević.

 U odnosu na tvrdnje Krulja „da se kod nas slave slave cio dan, a ponegđe i dva dana”, Mrvaljević veli da „ni to nije naša specijalnost; u Srbiji na pr. u varošima i dan danas slave dva dana” i da „mi smo imali prilike da vidimo sve ove običaje u Srbiji i da oni daleko premašuju ove naše s pogledom na tu materijalnu stranu”.

 „Mi ne kažemo da ove običaje ne treba modifikovati i prilagoditi ih prilikama i vremenu, ali nije ovo ‘svojstveno samo Crnogorcima’, kako Preosvećeni Episkop u svom izvještaju izrično veli”.

 „Preosvećeni Episkop dao je izvještaj i o našim sveštenicima, koji je vrlo nepovoljan. Mn nećemo ulaziti u ocjenu ovoga, jer su sveštenici državni činovnici, koje Presvećeni Episkop treba dobro da poznaje, ali se moramo osvrnuti jednoj konstataciji koja je po našem mišljenju takođe prećerana. Tiče se IZDAVANJA LAŽNIH UVJERENJA. Mi ne tvrdimo da takvih slučajeva nema, ali tvrdimo da to nije ‘svojstveno samo crnogorskom sveštenstvu’. Izdavanje lažnih uvjerenja je opšta poslijeratna bolest u cijeloj našoj državi, ne samo sveštenika nego i drugih činovnika, a naročito samoupravnih tijela”.

 „Mi ne branimo izvjesne sveštenike”, nastavlja Mrvaljević, „ali svo crnogorsko svještenstvo ne može se podvrći po tom opštom formulom, kako je to učinio Preosvećeni Episkop. Osim toga, Preosvećeni Episkop je tangirao i arendatore naših manastira, nazivajući ih ‘PRNJAVORCIMA NAJGORE VRSTE’. Mi mislimo da se je i ovđe mnogo prebačio Preosvećeni Episkop, a naročato kad znamo da su to U VEĆINI POŠTENI SIROMASI koje ne treba tako javno potcjenjivati kako je to učinio Preosvećeni Episkop. Mi opet ne tvrdimo da i među njima nema rđavih i nesavjesnih ljudi, jer ‘u svakoj pšenici ima kukolja’, no ga se ne može za sve u opšte reći”.

 Mrvaljević navodi kako „mi smo mišljenja da će ovaj metod ispravljanja pogreška svoje pastve imati SASVIM SUPROTAN EFEKAT i to onaj koji se ne želi”. Kako on ne shvata ili se pravi da ne shvata da se izvještaja Krulja nije mogao objaviti bez namjere „više vlasti” u Beogradu, piše: „Preosvećeni Episkop Nektarije je dao svaj izvještaj jednom stručnom forumu, koji je među sobom imao donijeti rješenje, na koji način će se najprije ispraviti pogreške, u narodu, a ne nikako ga još i predati javnosti”.

 „OVAKVI IZVJEŠTAJI NIJESU ZA JAVNOST, jer oni uvijek postižu obrnut efekat. Nama je svakako još u svježoj uspomeni briljantni govor uvaženog Episkopa Ohridskog Nikolaja, koji je onako eklatantno prikazao značaj Crne Gore i Crnogaraca. Kakav paradoks između govora Episkopa Nikolaja i Izvještaja Nj. Pr. Episkopa Nektarija”.

 „Najzad, NAŠ NAROD NIJE NAVIKAO NA OVAKVE METODE i teško će se ikad naviknuti”, evocira Mrvaljević. „On je uvijek gledao u svojim vladikama jednu idealno veliku ličnost i često su ga smatrali kao sveca, pa im je čudo da ih ovako tretira jedan posljednik Sv. Vasilija Ostroškog”.

 „Mi moramo priznati da je NAŠ NAROD POKLEKNUO u moralu i vjeri, ali odmah napominjemo da je to jedna opšta poslijeratna pojava, a koja je posljedica strahovitog svjetskog požara”, ocjenjuje. „No, za sve ovo DOSTA SNOSI ODGOVORNOSTI i Crkva, koja je dužna da povede jaču akciju oko suzbijanja svih napomenutih nezgoda, ali ne nikako putem javnosti, nego ličnim primjerima i požrtvovanjem od strane crkvenih predstavnika. Crkveni predstavnici moraju biti na dostojnoj visini pa će onda i narod za njima poći”.

 Toliko od prof. Mrvaljevića, sada da pregledamo što je pisao sveštenik Jovo Radović iz Pive, dakle u eparhijskoj jurisdikciji Krulja, a kako kaže „povodom posljednjih napisa objavljenih u javnosti o izvještaju Njeg. Visokopreosveštenstva episkopa g. Nektarija, U ODBRANU I SVOJIH KOLEGA I SAMOGA SEBE”.

 Jovo Radović je rođen 1882. u Crkvičkom Polju (Plužine), rukopoložen 1904. u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, paroh Rudinački i Crkvički u Pivi. I on će 1941, poput desetina crnogorskih sveštenika, postati pripadnik Titove vojske.

 U Kolašinu 15-16. novembra 1943, među 538 delegata prvog zasijedanja Zemaljskoga antifašističkoga vijeća narodnoga oslobođenja (ZAVNO) Crne Gore i Boke, docnije CASNO, od kojih 11 pravoslavnih sveštenika i jedan diplomirani teolog, biće i — o. Jovo; prvi je rukovodilac Vjerskoga odśeka (komisije) Zemaljske vlade Crne Gore, na kojoj dužnosti je penzionisan nedugo po svršetku rata. Po oslobođenju, potpisnik 14-15. maja 1945. u Nikšiću Rezolucije Skupštine pravoslavnog sveštenstva Crne Gore i Boke, njih 78, docnije još više, kojom se traži AUTONOMIJA Crkve u Crnoj Gori u okviru novog ustrojstva, kako su naveli, Pravoslavne crkve Jugoslavije. Upokojio se 1957.

 U članku pod naslovom „Poglavar crkve i svještenstvo”, a koji je o. Jovo Radović pisao 8. marta 1928. iz Pive, između ostalog, ocjenjuje:

 „Sveštenstvo crnogorsko, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti, može ponosno pozvati kao istinskog svjedoka — narod u Crnoj Gori, da mu zasvjedoči o moralnoj visini, a da je ovom prilikom BAČENA NEZASLUŽNA LJAGA na crnogorsko sveštenstvo i da je BLAMAŽA i ATAKOVANJE na crnogorsko sveštenstvo nepodnošljivo, ne samo za sveštenstvo, nego i za narod, koji sa iznenađenjem prati objavljene napise preko javnosti koji se upućuju našem episkopu g. Nektariju”.

 Napominje da „Crnogorci i u miru i ratu gajili su u sebi ideju i duboko osjećanje da treba braniti vjeru svoju i za nju kao i slobodnu zlatnu ginuti”.

 „Naša Crkva, njeni učitelji ne klonuše duhom no ubraše lovorev vijenac u borbi i moralu i ne dadoše da se uništi naša sv. vjera pravoslavna. Današnje svetštenstvo prošavši sve peripetije ratne za vrijeme potonja tri rata podnijelo je sa narodom u Crnoj Gori nezapamćene muke i patnje i nijedan od sveštenika nije panuo pod sud naroda ni pod sud javnosti”.

 I o. Jovo Radović — da li iz uvjerenja ili da ga, ne samo cenzurišu, no u najmanju ruku raščine i ostave bez službe — onomad slavi „ujedinje” iz 1918, tvrdeći da je crnogorsko sveštenstvo „sa svojim uzvišenim mitronoscima, na ime bivšim mitropolitom crnogorskim g. Mitrofanom i g. episkopom Kirilom, steklo pobjedu brilijantima okićenim po oslobođanju nastavi borbu za ujedinjenjem”, a sada, biva, „sveštenstvo i narod u C. Gori očekuje potporu i utjehu od svog arhijereja; naša Crkva također od arhijereja g. Nektarija očekuje u ovim danima poratnih kriza potporu i cijela eparhija Zahumsko-raška”.

 U odnosu na tvrdnje o falsifikovanju crkvenih isprava, koju je u srpskoj štampi iznosio izvjesni, samo inicijalima L.P. potpisani autor, a taj je izgleda upućen u suštinu, stvarnu pozdadinu i cilj izvještaja Nektarija, veli kako je „za osudu je iznositi takve zaključke zbog stvari o kojima se pogrešno sudi, pogotovu kad se tiče svjedočanstava, koja su pojedini sveštenici izdavali; dok je cijela stvar u ovome: Mnoštvo naše mlađarije usljed rata za školu je bilo preraslo. Đeca i njihovi roditelji sa suznim očima, sa najvećim molbama, sa osobitom nadom i vjerom u sveštenika, da će on za napredak njihov i život dati, dolazili su kod nas sveštenika”.

 „Pojedini sveštenici”, nastavlja, „ne mogući plaču odoljeti đece i roditelja, možda su dali koje krsno svjedočanstvo za umanjennm godinama. Kako su mnoge matice [matične knjiga, prim] ratom uništene u početku se praksiralo da se svedodžbe o rođenju daju po dokazu roditeljskom. Docnije je došlo naređenje da se ne smije izdavati bez predhodne utvrde opštinskih sudova. Nu, najveći dio tako izdanih lažnih uvjerenja izdavata su radi školovanja omladine u C. Gori”.

 „Dakle, niti su uvjerenja davata, mislim, usljed iskorišćenja, niti da neko s tim IZBJEGNE SVOJE ZLOČINAČKO DJELO, niti da se tim može IZBJEĆI ROK SVOJE VOJNE OBAVEZE”, tvrdi sveštenik Jovo Radović.

 „Spasavajući crnogorsku omladinu, CRNOGORSKO SVEŠTENSTVO NAZIVA SE LAŽNIM, itd”.

 „Na episkopu g. Nektariju danas stoji, da li crnogorsko sveštenstvo u svom području DISKVALIFIKUJE i SA SLUŽBE SUSPENDUJE, ili da klevetacima, kojim zna načinom, zatvori usta sa kojim g. L. P. kaže: ‘Da se sve, pa i vladike i popovi, izrađaju’. Ko je ovom kriv? Hoće li naš mitronosac dozvoliti da ovo sve ovako prođe?!”

 Sa svoje strane, „mitronosac” — Nektarije Krulj — povodom kritika je u izjavi za štampu našao shodnim da primjeti kako su „neki ŠIĆARDŽIJE kojima je najveća radost kad imaju što da GOVORE PROTIV CRKVENIH DOSTOJANSTVENIKA”.

 A opstanak eparhije Zahumsko-raške zavisi o toga da li će da bude, kako reče Krulj, „IZJEDNAČENO CRKVENO ZAKONODAVSTVO”, drugim riječima: ukinuto preostalo zakonodavstvo autokefalne Crkve Kraljevine Crne Gore. O tome i povezanim sobitijima u narednome nastavku…

(Nastavlja se)