Priredio: Vladimir Jovanović
Nastavljamo s objavljivanjem zapiski ekspedicije Rusa, predvodi je knez J. V. Dolgorukov. Imperatorica i samodržica vserosijskaja, Ekatarina II Velika, naložila da u slobodnoj Crnoj Gori ispitaju činjenice i okolnosti pojave Šćepana Malog i ujedno s njezinim manifestom pozovu Crnogorce i okolne hristijanske narode (a to su Srbi, Albanci, Hrvati) na ustanak protiv Turaka.
Ruska ekspedicija, iskrcavši se iz lađa između Paštrovića i Spiča (Sutomora), vodi službeni dnevnik, od 24. jula do 21. oktobra 1769, a Dolgoruki se docnije njime služio za lične zapiske. I taj je dnevnik objavljen 1886. u časopisu „Русскій Архивъ” (XXIV-4); a u Srbiji 1889. u prijevodu dnevnik pečata Ljubomir Kovačević u „Godišnjici Nikole Čupića” (XXIX-11). Eto prvoga nastavka na linku ispod:
Tek tri neđelje po prispijeću ruske misije, mitropolit Sava Petrović-Njegoš, poglavar Mitropolije - Crnogorske pravoslavne crkve, očigledno preko volje susrio se s Dolgorukim. Rus mu se uselio u kelije Cetinjskoga manastira. I k tome Dolgoruki, uz njegove Ruse, tu udomio, da mu stražare, i nekolicinu „Slavonaca”, dezertera iz mletačkih garnizona u Boki Kotorskoj.
Vrhunac je da Dolgoruki dovlači u Cetinjski manastir i pod svoju zaštitu meće Vasilija Jovanovića-Brkića, Srbina. Taj je u Crnoj Gori od početka 1767, bivši arhiepiskop pećki, „patrijarh” bio 1763, ubrzo svrgnut, postavljen novi: tamo se „patrike” mijenjale svako malo, koji bi od njih bio vještiji da novcem podmiti bratiju da obori prethodnika. I kada je, do 1766, sva ta pećka ekipa zajedno propala u kreditnim malverzacijama, obratili se Majci-Crkvi Vaseljenskoj da ih vadi iz dugova: nijesu novce povjeriocima mogli vraćati i prijetila im robija. Patrijarh u Carigradu arondira područnu mu samoupravnu katedru u Peći; a Vaseljenska patrijaršija „pećke” dugove isplaćivala mnoge godine potom.
I onda se, dakle, jedan iz gomile tih bivših, samozvanih „pećkih patrijarha”, koji skitaju po Balkanu, naime Jovanović-Brkić, pojavio u Crnoj Gori, mitropolit Sava Petrović-Njegoš — koji 1766. i de iure obnovi autokefaliju Crkve — uze ga za svoga vikara (pomoćnog episkopa). Savi je sasluživao u hirotoniji, po prilici se to desilo do početka 1768, novoga našeg vladike, Arsenija Plamenca. A tri arhijereja tada u Crnoj Gori: eto cijelog sinoda.
Međutim, prilike se stubokom mijenjanju s dolaskom ruske misije Dolgorukog. Zaboravivši na širokogrudost arhipastira crnogorskoga Save, Jovanović-Brkić, izgeda u pokvarenoj „pećkoj” ambiciji da se dočepa trona Crnogorske crkve, stavlja se na raspolaganje Rusima lažno im se predstavljajući kao „patrijarh”. Knez Dolgoruki, olako u prvo vrijeme uzevši da je dvoprezimenjak zaista „patrijarh”, tek će otkriti da je stvarni i neprikosnoveni crkveni poglavar pravoslavnim Crnogorcima Petrović-Njegoš, Sava, autokefalni vladika.
I onda, premda „uznavši za vraždu i mrzost mitropolita Save na patrijarha” i da Jovanović-Brkić nema sljedbenike u kliru Crnogorske crkve, konkretno da monasi „ne primaju patrijarha za pravog nego za odlučenog od Crkve arhijereja”, Dolgoruki, uporan da „patrijarha” nametne Crnogorcima za poglavara, razočarano shvata da ni mitropolit Sava nikad na to pristati neće; pa ni kroz lukavstvo da „patrijarha” usred Cetinjskoga manastira „pomiri” s crnogorskim arhipastirom.
Naprotiv, glavari crnogorski traže od Dolgorukog da iseli Jovanovića-Brkića, ali i svoje Ruse i oružnike „Slavonce” iz Cetinjskoga manastira; štoviše, doznaje knez i da su Crnogorci već pokušali Jovanovića-Brkića, tvrdi se za novac, Turcima da izruče ili ga ubiju. Dolgoruki tone u paniku, izgleda ne bez osnova (jedan crnogorski mladić bahatog ruskog stražara proburazio nožem u trbuh). Sve u svemu, iako lični izaslanik samodržice vserosijske i pročaja — na Cetinju sada ni glava Dolgorukom sugurna nije…
Dnevnik ruske ekspedicije kipti mržnjom i nipodaštavanjem naših pređa — to ipak ne znači da se u njemu ne navode nesumnjivo tačne, ili uglavnom tačne, priznajmo, UŽASNE ČINJENICE o nekim (ali ne i svim) aspektima života u slobodnoj voljnosti Crnogoraca, nota bene od stranih zavojevača nikad pokorenih.
Rusi ponekad naduvavaju, ili izvlače iz konteksta. Na primjer, pišu da Crnogorci suśedno im stanovništvo, po prilici u Hercegovini (BiH), tamošnje Srbe, „smatraju sve za Turke, a najviše stradaju bijedni hrišćani”. Pritom, ispuštaju da takvi „bijedni hrišćani” od Crnogoraca stradavaju i u osvetničkim pohodima: naplati ceha i u glavama i u imovini, po običajima retorzije onomadnje. Jer su, prethodno, kao turski vojni obveznici, nevoljno ili voljno svejedno, ti „bijedni hrišćani”, Srbi pod barjakom Sultana u nekoj od vojni, a broja im se ne zna, palili i žarili, robili i ubijali po slobodnoj Crnoj Gori.
I kada Rusi, pokušavajući da umanje junaštvo tih „divljih” Crnogoraca, koji, braneći se, onolike desetkovaše ordije Sultanove, vele da to „valja pripisati samo kamenju i teškim prolazima” — neko bi neupućen mogao i pomisliti da „kamenja i teških prolaza” imaju jedino Crnogorci, inače na vascijelom Balkanu drugi niko!
Kako bilo, kome pravo oli krivo, a istini za ljubav, nastavljamo s prenošenjem najbitnijih iz 1769. ruskih zapiski, dnevnika ekspedicije Dolgorukog (uz napomenu: neki od skrinšutova uz tekst su iz „Lažnog cara”, našeg kultnog filma iz 1955, reditelja Velimira Stojanovića i scenariste Ratka Đurovića)…
* * * * *
21-og avgusta. - U 11 sati mitropolit Sava došao je sa svoga podvorja i prišao ceremonijalno po arhijerejskome običaju u Cetinjski manastir. Na vratima crkvenim sreli su ga ostali monasi.
Pri prvom sastanku [s Dolgurukim, prim] izgovorio je kojekako mnogoljetstvo visokoj porodici ruskoga dvora i sinodu.
Zamoljen da śedne, proveo je neko vrijeme u ludim razgovorima, pak ode k patrijarhu, i s njim se pomiri. NE MOŽE SE REĆI DA JE OVO POMIRENJE BILO ISKRENO, jer podozrenje mitropolitovo da mu patrijarh ne uzme vlast u narodu izazvalo je u njemu NEPOMIRLJIVU MRŽNJU, koja bi se mogla svršiti jedino onog dana kada bude umro…
25-og avgusta. - …Bijedni položaj do koga su dovedeni stanovnici što žive u suśedstvu s Crnogorcima zaslužuje krajnje sažaljenje; jer Crnogorci, gotovo svi, ne znajući nikakav rad i budući udaljeni od hrišćanstva i čovjekoljublja, hrane se krađom i grabežom, ne pitajući ni za vjeru ni poznanstvo ni čovještvo.
U omanjim četama, po 10-20 ljudi, dogovore se da idu u turske provincije na nekoliko dana ili mjeseci; i znajući sva tamošnja mjesta, i prolaze, prebivaju danju u šumama, a noću kradu i pale ne štedeći nikoga ko im padne šaka u njihove zvjerske ruke.
Oni SMATRAJU SVE ZA TURKE, A NAJVIŠE STRADAJU BIJEDNI HRIŠĆANI.
Dobivši tako, nevinom krvlju poprskanu pljačku, vrću se doma. Tu krađu oni nazivlju vječitim ratom s Turcima, a u sâmoj stvari onii ne vide Turčina van crnogorskih kamenova i svojih kuća. I u borbama plašnja, izdaja i nevjerstvo tako su obične stvari, da gubitke turske valja pripisati samo kamenju i teškim prolazima. Pri svemu tome, plaćaju Crnogorci Turcima novčani danak; i pod vidom taoštva drže im Turci nevoljnike, koje im dozvoljavaju iskupljivati po 50 dukata za čovjeka.
Prošlogodišnji crnogorski akt ispunio je svu Evropu nevejrovatnom viješću: da je turska armija imala 250.000 ljudi i da su hrabri Crnogorci, iako ih je svega 6.000, razbili Turke u dvije bitke, uzeli cio štab, prognali ih od svojih granica; i da su naposlijetku Turci, izgubivši 40.000, bili prinuđeni moliti za mir. U svemu tome ne vidi se u pobjedilaca ništa od tog plijena liše spaljenih njihovih sopstvenih domova i mnogih Crnogoraca ubijenih i zarobljenih. K tome, dato je iz svih pet crnogorskih nahija Turcima po 15 ljudi u taoštvo, od kojih su neki pobjegli potkupivši turske stražare. Sedam ih je iskupio knez [Dolgoruki], a vele da ih još više od 20 čame u nevoljničkim okovima…
28-og avgusta. - Patrijarh Vasilije i mitrololit Sava koji su živjeli u manastiru Cetinjskome pośete njegovu ekselenciju [kneza] i neko vrijeme su nasamo razgovarali…
30-og avgusta. - Dođu na Cetinje nekoliko kneževa i glavara Katunske i Riječke nahije da dadu knezu molbu. Pozvao ih je, svojim pismom, jedan od rođaka mitropolitovih; a ko im je molbu napisao, ne zna se.
Doslovno, od dolaska kneževa u Crnu Goru primjećeni su tako veliki neredi, da nije bilo nikakve nade da se može što preduzeti, a još manje uspjeti, dok se oni ne prekrate. Samovolja, neposlušnost, međusobno ubijanje, drskost, krađa, grabež, tajni dogovor s neprijateljem, izdaja, prevara, obmana, krivosuđe i nasilje — ovladali u gotovo svima stanovnicima tako slijepo, da se dugovremena upotreba ovih poroka smatra u njih za starinski običaj; i došlo je već do toga, da jedan u drugoga otimaju šćeri i prodaju Turcima bez svake kazne. Primjeri ovake beščovječnosti često su se ponavljali. Takav prezrivi način života, udaljen od čovjekoljublja i hrišćanstva, udružen je još bio sa mnogoženstvom i nedozvoljenim brakom sa sinovljevom ženom — pored druge, zakonite.
Svemu je tome uzrok glupo sveštenstvo. Da bi se popravio ovaj zvjerski život, knez naredi, da se pošlju u sve nahije pismene naredbe, u kojima se preporučuje uzajamna snaga i poslušnost glavarima; i naređuje, da se sve oteto vrati onome čije je; a da se u buduće sve zađevice riješavaju pravednim sudom glavara; i zaprijećeno je velikom kaznom ko drukčije uradi.
Ali, kako su se ove korisne naredbe činjele crnogorskim običajima, a najviše nemarnom sveštenstvu, kao suviše rane, Katunska i Riječka nahija, po incijativi jednog sinovca mitropolitova, izberu iz svakog sela po dva glavara i pošlju na Cetinje. Ovi poslanici počeli su se skupljati oko jedan sat po podne; i ne ulazeći u manastir zaustavljali su se pred crkvenim vratima i očekivali ostale svoje drugove.
Svaki čas se umnožavao njihov broj: i neprestano su koješta govorili; i onaj je bio najpametniji koji je gromkije umio larmati od drugih. Kad ih se iskupilo više od stotine, odalje se od manastira i naprave u polju krug. Prolarmavši nekoliko sati proizveli su, bez ikakve potrebe, serdarom jednog mitropolitova sinovca, dvoženca Ivana Petrovića, okrećući ga naokolo, a to im već znači konfirmaciju [confirmation, svečano potvrđivanje titule, prim].
Do poznog večera, liše buke, nije se moglo ništa razabrati što se dešavalo u gomili ovih znamenitih ljudi. Naposljetku, dođu u manastir, i zamole kneza da ih pušti k sebi. Dok ostali vani ostaše, oko 30 glavnijih uđu u keliju i predadu u ime sviju molbu sa ovim tačkama: 1) da se Crnogorcima ostavi njihova sloboda, koju oni uživaju od propasti carstva srpskog do sada; 2) da se ne prinuđavaju nikakvoj raboti, pa ma ona bila i državna; 3) da sva imanja Cetinjskoga manastira ostaju manastirska; 4) da se po sobama [manastirskim kelijama, prim] nikakvi vojnici ne namještaju; 5) da se Crnogorci ne lišavaju oružja, ne biju i ne vješaju; 6) ako Crnogorci budu preseljeni u drugo mjesto, da uživaju sve današnje slobode; 7) da se po okruzima [nahijama] ne postavljaju nikakvi sudovi, no da se izaberu nekoliko članova i ostanu na Cetinju radi savjetovanja i upravljanja poslovima.
Ovaka glupa molba, naravno, ostade bez odgovora; jer carska povelja, upućena svima hrišćanskim narodima uopšte od njih ništa više ne traži, no da ustanu na oružje protiv Turaka radi svog sopstvenog oslobođenja, uz pomoć ruskoga dvora. Zato ih knez ukori i naredi da se śutra vrnu doma. Uopšte svi Crnogorci veoma se boje da im se ne oduzme oružje, i traže da se svaki prijestupnik kazni smrću samo da im se oružje ne dira. Po ukorijenjenom međusobnom ubijanju i pljačkanju suśednih hrišćana ono im je veoma nužno, jer bez njega lišavaju se hrane, i te časti da mogu ubiti svoga brata. Ta dragocjena im sloboda ne može im se ukinuti ni smrtnom kaznom, jer ako bi se za te stvari ona primjenila od 6.000 Crnogoraca — toliko ih svega ima — vrlo bi malo ostalo.
31-og avgusta. - Naljutivši se što im molba nije primljena ovi poslanici zaustave se na vratima manastirskim i izazovu guvernadura — koji u Crnoj Gori do titule nema nikakvu važnost — i kažu mu da oni mole kneza DA SE IZAGNA IZ MANASTIRA CETINJSKOG PATRIJARH VASILIJE RADI SPOKOJSTVA MITROPOLITA SAVE. Ali, kako im ni ovo ne samo nije primljeno, no su još ukorijeni za zlobu i mržnju i za grubu svoju drskost, oni se raziđu kućama…
6-og septembra. - …Istog dana odsluženo je blagodarenje za pobjedu ruske vojske nad neprijateljem. Na službi je činodjejstvovao mitropolit Sava sa dva sveštenika i jednim đakonom.
Služba je bila vrlo neskladna, bez ikakve arhijerejske ceremonije, bez odežda, mitre, arhijerejskog pasa i svijećnjaka. Mitropolit je bio u običnoj svojoj mantiji s kamilavkom i na dvoje položeni omofor na plećima; to mu je bilo sve arhijerejsko odijelo…
8-og septembra. - Kao na dan rođenja presvete Bogorodice, i dan hrama Mitropolije crnogorske mitropolit Sava je saborno služio u manastiru Cetinjskom, ali je on tu sabornu službu zbog prevelike starosti svoje poboravio, a mlađi sveštenici i đakoni, koji nijesu mnogo mlađi od njega, još je ne naučili.
9-og septembra. – Zarječke [Riječke?] nahije serdar javlja pismom da su se stanovnici Tunske [Katunske] i Zarječke nahije saglasili na dvoboj, i moli da se zabrani da bi se prekratilo krvoproliće, koje je s tim skopčano. Da bi se to izbjeglo, knez odmah pošlje pismene naredbe da se niko ne usudi ići na mjesto označeno za dvoboj; i zaprijećeno je smrću ko se usudi da ovu naredbu prestupi. Te su naredbe stigle za vremena i objavljene po svima mjestima, te je obećano da će se nje pridržavati.
U Crnoj Gori dvoboj znači što u drugim mjestima ubistvo. Uzroci su im većinom neobuzdana samovolja i drskost; o uvredi časti, i šta je ta, Crnogorci ništa ne znaju. Nazvati ma koga lopovom, razbojnikom i nevaljalicom ovđe ne znači ništa, jer krađa, ubistvo i drugi poroci tako su prirodna svojstva Crnogoraca da se gotovo ni jedan ne može isključiti.
Strana koja želi da se bije sabljama obično šalje protivnoj strani toliko jabuka koliko boraca želi; i to znači poziv pa dvoboj. Kad protivnici žive u raznim selima ili nahijama određuje se bojište na međi njihovoj. Za borcima s obje strane idu čitava sela, gledaoci boja, koji, kad uvide pobjedu jedne strane, postaju sekundatori, tj. ubiju iz puške pobjeditelja, i tada nastaje međusobno krvoproliće. Obično se svršava time što se ubije s obe strane po 30 i više sekundanata.
Pa i to nije sve, jer svaka strana brižljivo računa koliko je poginulo s njezine strane i stara se da ubije dva puta više protivnika. Svako ubistvo obično se plaća dvijema glavama, a štoviše, time češće, tako svaka strana, starajući se da što više glava pobije, produžuje međusobno ubijanje po više godina: ne štedeći nevine, po starome pravu te dragocjene im slobode. Ovo varvarstvo istrijebilo je do 5.000 hrabrih Crnogoraca.
10-og septembra. - Pošto im je saopštena naredba izgledalo je da će obje strane odustati od dvoboja. Ali kako crnogorska drskost i samovolja ne zna ni za kakvu poslušnost, ma kako im ona korisna bila, to se tvrdoglavi borci, praćeni mnogim pomoćnicima iz obje nahije, došli su iźutra pred vrata Cetinjskoga manastira, premda to mjesto nije određeno za boj. Zbog velike vike, narod je larmao, otpravljeno je tamo nekoliko Slavonaca. Kad major Rozenberg viđe u boraca gole sablje jurnu među njih i ote iz ruke sablju jednog izazivača, za tim i u ostalih u gomili bučnih Crnogoraca, te tako zadrža boj.
Na taj su način preduprijeđene krvave posljedice crnogorskoga dvoboja, koji bi koštao mnogo žrtava, a izazivači su privedeni u manastir i uhpšeni. Drskost kojom su ovi Crnogorci pogazili naredbu kneževu prinudni ovoga da od nekoliko knezova i glavara sastavi sud da im sudi, da bi kazna ovih prijestupnika služila primjerom ostalima, te da bi se prekratile ove borbe koje međusobnim ubijanjem očevidno iskorijenjuje cijelo društvo.
Za sudije izabrano je po 5 glavara iz obe nahije, tri ruska oficira bili su kao poslanici kneževi: artpiljerijski] potpukovnik Aleksij Lecki, kapetan Milovski i graf Vojinovič. Mitropolit Sava prista da bude predśednik suda. U sobi kneževoj određeno je da bude śednica.
Pošto je stvar pretresena, viđelo se da je krađa i pljačka bila uzrok ovog drskog postupka i preko izdate naredbe; i kako su zbog toga glavne kolovođe okrivljene, to su jednoglasno cijelim sudom osuđeni na smrt — kazna je, ipak, zavisila od potvrde kneževe, a śutradan mu je trebala biti podnešena s cijelim islijeđenjem.
11-og. septembra. - Sedam ljudi su zatvoreni, a uzrok dvoboja bila je ovca koju je jedan stanovnik Zarječke nahije ukrao u Katunjaninu.
Onaj, čija je bila ovca, potraži je sudom; i naređeno bi da mu se vrne, ali lopov je već bio prodao drugome i gazda nije htio da primi novce. Ne dobiv tako svoje ovcu, još sa svoja tri brata prevarom dovede na zarječku granicu jednog nevinog Katunjanina, rođaka onoga u koga je bila ukradena ovca, ubiju ga i odnesu mu nož i puške. A kako se oduzimanje oružja smatra u Crnoj Gori kao najveće beščašće u kome cijelo selo rado prima učešće u osveti, to je iz toga i proizišao uzrok dvoboju. Kad je to tako sve ispitano i trebala je da se izreče kazna, članovi suda viđevši da oni otuda ništa neće dobiti — a crnogorski glavari nijesu navikli da išta sude džabe — ne slože se u osudi. I sâm predśednik zaštićavao je prijestupnike nadajući se nagradi. Tom se nesaglasnošću svrši śednica, a kako je te noći pobjegao i zarječki sudija, prekine se i cio kriminalni sud.
12-og septembra. - Serdar Katunske nahije Vukotić, jedan od tih poznatih pljačkaša u Crnoj Gori, imajući već jednu ženu, oženi se i svojom snahom poslije smrti sina mu; i đeca od obadvije žene smatraju se, po crnogorskome zakonu, kao zakonita. Ovaj je serdar prisvojio sebi pravo da nasilno otima šćeri od roditelja i da ih prodaje Turcima u hareme i već je bilo takva četiri slučaja. Taj Vukotić javi knezu da je izvidio žalbu o pljački koja mu je naređena i svakome je svoje vrnuto bez ubitaka…
14-og septembra. - Jedan crnogorski osamnaestogodišnji mladić, što poslužuje u crkvi, šćede uljesti u kuhinju, đe se obično gotovilo jelo za kneza; i kad ga stražar ne pušti, pokuša silom. Ovaj ga odbije batinom — a Crnogorac ZGRABI NOŽ I RANI VOJNIKA U TRBUH, ovaj jedva živ ostao.
I ako je ova drskost zasluživala strogu kaznu, svejedno, po duhovnom razmotreniju mitropolita Save ta je crnogorska hrabrost ostavljena nekažnjena.
15-og septembra. - Crnogorci što su bili uhapšeni zbog krađe i dvoboja otpušteni su, ali da svaki vrati što je čije i da se dvoboji sasvim prekrate.
16-og septembra. – Od nikšićkoga vojvode, protopopa Dimitrija Ivanovića, poslao je po naročitom poslanika knezu pismo kojim javlja da Turci namjeravaju napasti na Crnu Goru; i moli kneza u ime sviju Nikšićana i drugih okolnih sela za zaštitu i pomoć.
17-og septembra. - Odgovoreno je Nikšićanima i preporučeno da se svi hrišćani jednodušno brane od Turaka nedajući im da ovladaju tvrdim prolazima, a iz Crne Gore poslaće im se pomoć. Tim je povodom pisano i brđanskom vojvodi Drekaloviću da on, kad Turci napadnu na Crnu Goru, učini diverziju neprijatelju od svoje strane…
19-og septembra. - Došli su na Cetinje Crnogorci Riječke nahije, i donijeli jednu glavu koju, vele, da su odśekli jednom Turčinu koga su našli na granici; a Crmničani uvjeravaju da je odrubljena jednom hrišćaninu.
20-og septembra. - Crnogorski guvernadur koji živi u Njegušima, četiri sata od Cetinja, molio je kneza da mu dođe toga dana u svatove. U svoj Crnoj Gori putevi su takvi da pješak s teškom mukom proći može; i po takvome putu otpravi se knez u 8 sati iźutra sa tri oficira i nekoliko Crnogoraca i Slavonaca na Njeguše.
U po puta srete ga sâm mladoženja-guvernadur i doprati ga do kuće, đe su stigli u podne. Poslije nekog vremena rođaci od obje strane dovedu iz drugoga sela nevjestu, pokrivenog lica i raspuštene kose. I odvedu je u parohijsku crkvu. Tu je nevešti pop jedva umio iz knjige pročitati formu svadbenoga ceremonijala; i više pazeći na zemaljski običaj no na crkveni obred, vjenča mladoženju s mladom ne otkrivajući joj lica, koje ni mladoženja još nije mogao viđeti.
Nakon vjenčanja, povrnuše se mladoženjinom domu; i tu, po crnogorskome običaju, objeduju; a zatim se nastavila muzika na lokalnom instrumentu, koji je sličan seoskom ruskom gudoku, samo sa debelom jednom od konjske dlake zategnutom žicom; a muzika pripijevanjem su bile starinske pjesme, vojničkim grubim i melanholičnim tonom, koji je jedini zajednički u sviju slovenskih naroda.
Neharmonična instrumentalna i vokalna muzika, pa ni sadržina pjesama o krvavim starim bitkama, nijesu smetale igri koju su samo muškarci vodili skačući krugom po primjeru Turaka. Društvo je bilo tako veselo da i sâm mitropolit Sava, ne obazirući se na svoju sedamdesetogodišnju starost i slabost svojih nogu, počastvovao je ovu svadbu i igrao među ostalom svojom duhovnom đecom. I to po, crnogorskom običaju, nimalo nije bilo zazorno i nepristojno. Cijelu se noć produžilo piće, muzika i pjevanje, a mlada je noćila u zasebnoj sobi sa dvojicom svojih rođaka i nevidjeći svoga muža. Tako se radi nekoliko dana uzastopce, dok se rođaci ne raziđu doma; i ostave mladu u domu muža joj.
Crnogorcima, kao turskim podanicima, dopali su se pa su mnogi njihovi običaji i poprimili su ih. Tako, na primjer, kad se Crnogorac hoće ženiti, ne može on lično prositi đevojku, no to pravo imaju samo bliži mu rođaci. Oni to sami sve svrše, ništa ne javljajući mu, tako da on đevojku ne može ni viđeti prije no se svrše svi svadbeni obredi.
21-og septembra. - U 4 sata po podne vrnuo se knez sa Njeguša na Cetinje.
22-og septembra. - Kao na dan krunisanja njezina carskoga veličanstva [Ekatarine II], poslije službe bilo je blagodarenje. Služili su patrijarh Vasilije i mitropolit Sava, sa dva sveštenika, bez đakona, mjesto koga je čitao jektenije patrijarh ne izlazeći iz oltara. I mitropolit Sava nije izlazio iz oltara. Nevještina kojom je ova služba svršena, dokazuje da se ova dva svetitelja, po visini svoga položaja, rijetko vežbaju u tome…
24-og septembra. - Bavljenje kneževo među jednovjernim i odanim Crnogorcima nije bilo bez VELIKE OPASNOSTI NJEGOVOG ROĐENOG ŽIVOTA. Svaki dan dolazili su, sa raznih strana, glasovi: da jedni spremaju otrov, drugi da su potkupljeni da ga predadu u neprijateljske ruke i zapale prah [barut]. Crnogorska samovolja, vetrenjaštvo i lakomost na novce — ovo je lako mogla učinjeti.
Patrijarh Vasilije, izagnan iz svojeg otačastva i sa srpskoga prijestola, došao je Crnu Goru nadajući se naći tu pribježišta. No, Turci želeći dobiti njegovu glavu ponudili su Crnogorcima nekoliko kesa novaca.
Ta suma veoma je pokolebala njihovu hrišćansku pobožnost; i 24 čovjeka, žitelja pravoslavnih, DOĐU, NOĆU K PATRIJARHU, i jave mu da će da ga predadu Turcima. I kako on nije nimalo sumnjao da će ovi nehumani predatelji to i učiniti, odvraćao ih je isprva pastirskim riječima i prijetio im proklestvom.
Kad je to bilo zalud, nesrećni ovaj arhijerej izvadi životvoreći krst i PAVŠI NA KOLJENA pred svojom duhovnom đecom, GORKIM SUZAMA, MOLIO IH JE da mu poštede bijedni život.
Kad i to nije moglo umekšati surovost ovih hrišćana, kad ni suze, ni molbe, ni krst nijesu pomogli, DAO JE IM SVE SVOJE NOVCE — 54 DUKATA, te tako SAČUVA SVOJ ŽIVOT te noći.
Śutradan POBJEGNE u Primorje, u Maine [u Mletačkoj republici, prim], i tu se SAKRIJE U DOMU JEDNE UDOVICE, koja se lažnim zakletvama o njemu zavjetovala pred onima koji su više puta dolazili.
Knezu su, kako ovaj, tako njemu poznati drugi primjeri od prošle godine, te način života ovog nepostojanoga naroda, dali povoda da podozrijeva i da napravi nužne predostrožnosti; zato je naređeno da se nekoliko pudova praha, što bijahu u vrećama pod manastirskom sobom đe je on živio, prenesu u magacin udaljen od manastira; i da se tamo postavi straža od osamorice Slavonaca u čiju vjernost nije mogao sumnjati.
Višeoznačenog dana, poponoći, stražar opazi jednoga čovjeka đe se približuje tome mjestu đe je bio prah. On ga zapita ko je, a ovaj mu odgovori da je Crnogorac i ide doma na Cetinje. Stražar ga pozove k sebi nekoliko puta i priprijeti da će pucati ako ne dođe, ali ovaj pobjegne u stranu; stražar opali dva metka, no zalud…
(Nastavlja se)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR