Suđenje Vladu Dapčeviću i Kađi Petričeviću, Beograd, 1950, drugi dio

Priredio: Vladimir Jovanović

U petak 2. juna 1950. pred vojnim sudom u Beogradu iskaz je dao drugooptuženi, pukovnik VLADIMIR-VLADO DAPČEVIĆ (njegova fotografija, gore, nastala je oko deceniju i po kasnije u Kijevu, tadašnji SSSR). Suđenje je otvoreno za javnost. Za razliku od prvooptuženog, general-majora BRANKA-KAĐE PETRIČEVIĆA, Dapčević se nije decidno izjasnio da je kriv.

Bio je to najveći javni proces usred užarenog ideološkog i propagandnog sukoba Tita i Staljina, tj. Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza. Što se dešavalo prvog dana suđenja — objavili smo u prethodnome nastavku…

Na pitanje predśedavajućeg sudskoga vijeća, potpukovnika MILONJE STIJOVIĆA, da li se ośeća krivim, bilježi se da optuženi Vlado Dapčević „izbjegava direktan odgovor”.

 Vojni tužilac pukovnik ILIJA KOSTIĆ je podśetio na riječi kojima se završava Rezolucija Informbiroa: „Informacioni biro ne sumnja u to da u krilu Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) ima dovoljno zdravih elemenata, vjernih marksizmu-lenjinizmu, vjernih internacionalističkim tradicijama KPJ, vjernih jedinstvenom socijalističkom frontu. Zadatak ovih zdravih članova KPJ jeste da prisile svoje današnje rukovodioce da otvoreno i pošteno priznaju svoje pogreške i da ih poprave, da napušte nacionalizam, da se vrnu internacionalizmu i da svim silama učvršćuju jedinstveni socijalistički front protiv imperijalizma, ili — ako se današnji rukovodioci KPJ pokažu za to nesposobni — da ih smijene i istaknu novo internacionalističko rukovodstvo KPJ”.

 „To je bio poziv na građanski rat u Jugoslaviji. Prema vašem nagađanju, koliko ste vi imali ljudi koji su mislili isto kao vi, sa kojima ste dolazili u dodir u ličnom razgovoru, preko konferencija i slično? — upitao je vojni tužilac Dapčevića.

 - Ne znam.

 - Da li ste imali kakve podrške?

 - Nijesam imao.

 Dapčević ne spori navode optužnice da se obratio vojnome atašeu sovjetske ambasade u Beogradu, general-majoru GEORGIJU S. SIDOROVIČU. Pod izgovorom da traži stan, doznao je adrese stanova sovjetskih oficira koji su na radu u ambasadi. Tako je, lično, došao u stan pomoćnika Sidoroviča, majora IVANA V. KOLOBANOVA. I pošto ga nije našao kod kuće zamolio je njegovu ženu da mu prenese da će on docnije doći i da ga zato pričeka; kada je ponovo došao i našao Kolobanova, rekao mu je da želi da razgovara sa Sidorovičem.

 Kolobanov i Dapčević, po dogovoru, sastali su se opet u beogradskome parku. Dapčević mu je prišao, kao da hoće da pripali cigaretu od njega. Kolobanov ga je odvezao u sovjetsku ambasadu. Tu je održan sastanak sa gen. Sidorovičem. Dapčević je tom prilikom izjavio da dolazi u svoje ime i u ime generala Petričevića, što je Sidorovič zapisao. Poslije prvog sastanka, optuženi su očekivali da im Sidorovič javi imena istomišljenika, pa je došlo do drugog sastanka.

 - Šta ste tada pitali gen. Sidoroviča? — interesovalo je sudiju Stijovića.

 - Ja sam ga pitao u vezi onoga radi čega sam došao na prvi sastanak, tj. da li mu se ko obraćao? On je rekao da nije niko. Ja sam mu rekao da ćemo mi vjerovatno u tom slučaju izmijeniti naš stav u pogledu istupanja na kongresu [Peti kongres KPJ održan 21-28. jula u Beogradu, prisutno 2.344 delegata, prim]. Sidorovič se tada interesovao o stavu naših najviših vojnih rukovodilaca.

 - Da li ste još nešto razgovarali?

 - Ja sam rekao još i to da mi je neprijatno da dolazim u ambasadu; i ako možemo neđe na drugome mjestu da se sastajemo.

 - A da li ste rekli đe bi se sastajali i kod koga?

 - Nijesam. Rekao sam da bi mogli da se sastajemo đe on smatra da mu je zgodno. On je rekao da nema druge mogućnosti, i ako hoću da dolazim tu, u sovjetsku ambasadu.

 - Jeste li se sa sovjetskim vojnim atašeom sporazumijeli za sljedeći sastanak?

 - Da, sporazumjeli smo se.

 Treći sastanak zakazan je neposredno uoči kongresa zato, kako su smatrali optuženi, da bi ih general Sidorovič povezao s ljudima koji su se u međuvremenu njemu javili. Kako se pokazalo na sastanku, Sidorovič nije bio u stanju to da učini iz razloga što mu se niko nije javio.

 - Je li vam dao (general Sidorovič) kakve direktive za kongres? — pita sudija Milonja Stijović.

 - Nikakve direktive nije mi dao — kazao je Vlado Dapčević.

 - A da li je tražio da ga nešto izvijestite?

 - Mi smo zakazali sastanak za pet-šest dana.

 - A šta da ga tada izvijestite?

 - Razumljivo: o raspoloženju kongresa.

 - Jeste li mu rekli?

 - Razumije se.

 - I otišli ste?

 - Da.

 - Jeste li optuženog Petričevića upoznali sa tim sastankom?

 - Jesam.

 - Kažete da ste zakazali sljedeći sastanak. Jeste li ga održali?

 - Jesmo, ali Sidorovič nije bio na tom sastanku. Major Kolobanov mi je rekao da je general bio zauzet.

 - Kuda ste otišli i đe ste razgovarali?

 - Mi smo prošli automobilom u ulicu Franše d'Eperea i zadržali se pri njezinom kraju. Ja sam mu rekao da nemam ništa novo, da je ogromna većina delegata čvrsto uz Centralni komitet (CK), a da iz toga proizilazi da i većina članstva Partije zauzima stanovište CK-a i da tu stvar CK SKP(b) [vladajuća partija SSSR-a, prim] treba da uzme u obzir.

 - A što ste mu rekli o vašem neistupanju na kongresu?

 - Rekao sam da ja nijesam istupio iz tog razloga što nije istupio niko drugi; i smatram da bi to bilo deplasirano.

 Na zahtjev gen. Sidoroviča, Dapčević se obavještava — kod Petričevića — da li je bilo pokreta trupa Jugoslovenske armije na granici prema Albaniji. O tome izvještava sovjetskog vojnog atašea. Dapčević tvrdi da je to činio „u interesu tačnog upoznavanja javnosti”, u „interesu opšte stvari”, a zbog te izjave bilježi se „u sali negodovanje”.

 Na petom sastanku u sovjetskoj o ambasadi, Sidorovič je Dapčeviću o njegovoj ideji da napušti zemlju kazao da se on lično slaže, da misli da će se vjerovatno s tim složiti i CK SKP(b). No, rečeno je da bi „trebalo neko da ostane”.

 - Je li rekao „neko, nekolicina”, ili je rekao grupa da ostane? — pita sudija Stijović.

 - Rekao je „neko”, jer grupa nije mogla doći u obzir, zato što je nije ni bilo.

 Sovjetski vojni ataše interesavao se o stanju drumova u Jugoslaviji i stavio je u zadatak Dapčeviću da ga o tome obavijesti. Na pitanje vojnoga tužioca da li je davanje podataka o drumovima vojna tajna ili ne, optuženi Dapčević nastoji da predstavi kako je on shvatio da je to bilo potrebno radi njihovog prebačivanja preko granice.

 - A da li je to podatak obavještajnog karaktera — pita tužilac Kostić — ako predstavnik strane zemlje traži opis drumova u jednoj zemlji? Je li teža stvar ili lakša ako to traži od oficira armije dotične zemlje?

 - Ne shvatam.

 - Znači, nećete da shvatite! Ja ću pročitati izjavu optuženog Petričevića: „Toga puta me je Vlado Dapčević obavijestio da se gen. Sidorovič interesuje o stanju cesta koje vode prema Mađarskoj, Rumuniji i Bugarskoj, te pošto mu nije niko znao reći o tome, to mu je Sidorovič rekao da to izvidi i obavijesti ga. Zbog toga se Vlado Dapčević bio zabrinuo, jer nije znao kako će izvršiti ovaj zadatak”.

Dapčević je potvrdio u bitnom navode iz optužnice da je sa generalima ARSOM JOVANOVIĆEM i Brankom Petričevićem u noći 11/12. avgusta 1948. pokušao da ilegalno prijeđe u Rumuniju, zemlju saveznicu Sovjetskoga Saveza.

Međutim, govoreći o momentu kada je milicioner VLADIMIR KOVAČEVIĆ, blizu granične jugoslovensko-rumunske linije, pucao na njih, Dapčević tvrdi da je „iznenada vatra otvorena”. Dodaje — niko iz njegove grupe nije pucao. On izjavljuje da se „čudi kako to da su otvorili vatru, a da ih nijesu zaustavili”.

Vojni tužilac na to primjećuje: „Da li ste možda očekivali, kao dezerter Jugoslovenske armije, da će vas na granici dočekati počasna četa i muzika da vas isprate?!” Bilježi se: „Optuženi ćuti. U publici aplauz”.

Dapčević i Petričević su se nakratko sastali, nakon pucnjave tj. poslije pogibije Arsa Jovanovića i njihova vodiča, lokalca SVETOLIKA RABLJACA. Izmislivši legendu o lovu, Petričević se vrnuo u Beograd, no tu ga hapse. Nezavisno od Petričevića, Dapčević se dočepao Beograda, naredne tri neđelje se uspješno pritajio i planirao ilegalni prelazak granice, sada u Mađarsku, takođe zemlju saveznicu SSSR-a.

- Jeste li pokušavali da uhvatite vezu sa sovjetskim vojnim atašeom u Beogradu? — pita sudija Stijović.

- Jesam.

- Kako, preko koga?

- Preko sestre [DANICE-DANE, prim]. Slao sam tamo sestru.

U početku, pomoćnik sovjetskoga vojnoga atašea, major Kolobanov, nije vjerovao Danici, sve dok nije izišlo obavještenje u štampi o pogibiji gen. Jovanovića i hapšenju gen. Petričevića. Onda je povjerovao Dapčevićevoj sestri.

- Ja sam tražio, preko nje, da mi pomogne da se prebačim preko granice — kazao je Vlado Dapčević. — Međutim, ili radi nerazumijevanja ili ne znam radi čega, to je išlo teško; i ja sam se riješio da lično odem kod njega. Otišao sam na sastanak koji je on zakazao.

- Đe je bilo mjesto sastanka?

- U Palmotićevoj ulici broj 27. Ja sam otišao tamo sa sestrom. Došao je major Kolobanov i rekao sam mu da odemo u drugu sobu.

- Kakav je bio susret između vas dvojice?

- On je bio sa mnom očita nezadovoljan.

Optuženi Dapčević traži da mu Kolobanov pomogne da se ponovo prebači preko granice, pašto je smatrao svoj položaj „vrlo delikatnim”. Predlaže da ga prebače nekim rumunskim ili sovjetskim parobrodom ili automobilom. Na kraju, traži ako može, da mu se nabavi lažna legitimacija; pa da pokuša sam da se prebači u Mađarsku. Kolobanov obećava da će mu nabaviti legitimaciju i traži da mu Dapčević pašalje sliku, što je on i učinio.

Pošto, ipak, nije dobio lažnu legitimaciju, Dapčević je odlučio da sam pokuša bjekstvo. Prethodno je uspio da dobije sekciju Subotice 1:100.000 i 10.000 dinara. On je stigao do Subotice. Ali, bjekstvo u Mađarsku nije uspjelo, graničari su ga uhvatili.

Time je okončan drugi dan suđenja. Nastavljeno je śutradan, 3. juna 1950, saslušavanjem svjedoka.

Prva je pred sud stupila svjedokinja BRANKA BERGINC, đevojačko prezime MIJUŠKOVIĆ. Ona je ispričala otkud i otkad potiče njezino poznanstvo s Vladom Dapčevićem. Bila je upoznata da on namjerava da bježi u inostranstvo. Dapčević je, uoči prvog pokušaja bjekstva, dolazio kod nje i pitao je da li bi mogao kod nje da prespava, na šta je ona pristala. Kaže da joj je otvoreno rekao da je razgovarao sa Arsom Jovanovićem, da i on ide; a takođe i još jedan funkcioner, čije ime on nije htio da kaže. Doznala je da se Dapčević vrnuo u Beograd poslije neuspjelog bjekstva preko granice kod Rumunije. Nastojala je da mu pronađe stan.

- Šta ste preduzeli za stan? — pita sudija Milonja Stijović.

- Ja sam pitala mog brata MARKA [MIJUŠKOVIĆA, tada zaposlenog u TANJUG-u, prim] da li bi mogao da bude u njegovom stanu, zato što je, kratko vrijeme prije toga, tu izvršena dezinsekcija i Marko je sa ženom i đecom bio kod mene.

- Đe je taj stan?

- U Moskovskoj broj 4.

- I Marko je pristao?

- Da.

Tako je Dapčević prešao u stan Marka Mijuškovića. Tu se krio prije nego što je pokušao ponovno bjekstvo. U međuvremenu je on išao na sastanak sa majorom Kolobanovom. Busolu mu je dala Branka. Pošto ona nije mogla da pođe do Subotice, Dapčevića je, do ispred granice s Mađarskom, pratila njezina mlađa sestra — Zagorka.

Potom je, pred beogradskim vojnim sudom, saslušavan svjedok BRUNO BENZAN, šofer Arsa Jovanovića. On je ispričao kako je vozio gen. Jovanovića, po njegovom naređenju, te optužene Petričevića i Dapčevića, sve do onog momenta kada su se kola zaglavila u blato u okolini Vršca i kada su oni produžili put seljačkim kolima. On se automobilom povratio u selo Jablanku i tu prenoćio. Śutradan ujutru u Jablanci pojavio se Petričević u pratnji MILA VUKMIROVIĆA i jednoga milicionera. Benzan je pitao đe je Arso Jovanović, na što mu je Petričević odgovorio da će on doći. Dalje on nije više ništa pitao i prevezao je Petričevića i Vukmirovića za Vršac, a zatim za Beograd.

Uslijedilo je svjedočenje pomenutog Mila Vukmirovića, koji je avgusta 1948. bio sekretar sreskog narodnog odbora u Vršcu i sekretar sreskog komiteta Partije. Vukmirović je Crnogorac, a Petričevića i Dapčevića odavno je poznavao i sa njima se, poslije dužeg vremena, vidio na Petom kongresu KPJ.

Jovanović, Petričević i Dapčević su 11. avgusta 1948. došli u Vršac, potražili sreski narodni odbor i tom prilikom ponovo se sreli s njim. Rekli su mu da bi išli na imanje u Sočicu (neposredno uz rumunsku granicu). Vukmirović im je napomenuo da je to opasno jer je put blatnjav i da mogu zaglibiti.

- Počeli smo malo da razgovaramo o politici — priča svjedok Vukmirović. — Dapčević me pita: kakav je moj stav? Ja rekaoh da je moj stav jasan, da se nalazim na liniji našega CK. Oni su svakako insistirali na tome da se ide u Sočicu i ja sam na to pristao. Upozorio sam ih na opasnost i od izvjesnih malih bandi pored granice i ponudio da uzmem svoju mitraljetu. Rekli su mi da to nije potrebno. Smatrao sam: kad se oni ne plaše, ja još manje treba da se plašim.

- Kad smo došli u Jablanku — nastavlja svjedok — ja nijesam znao put prema imanju, jer je bila noć; i predložio sam da uzmemo sekretara ćelije [KPJ] iz sela. Na to mi je Dapčević rekao: „Što će nam sekretar ćelije, bolje je da uzmem jednog seljaka”. Ipak smo poveli sekretara ćelije iz Jablanke, čiju mi je kuću pokazao jedan drug iz mjesnoga odbora, pošto ja nisam znao đe stanuje. Kad smo izišli na jedan kilometar od sela, na brežuljak, kiša je naglo počela i nijesmo mogli kolima dalje. Predložih da se vrnemo, da izbjegnema kišni pojas. No, Arso je uporan; i traži da se ide naprijed. Podržavao ga Dapčević; a Petričević je, koliko se śećam, ćutao.

- Bilo mi je smiješno da ti ljudi toliko insistiraju da dođu na imanje kao da je tamo bilo bogzna što — kazao je Milo Vukmirović. — Još nijesam ništa ni najmanje sumnjao. Kiša poče jače da pada; i Arso se obrati sekretaru ćelije iz Jablanke da nas prebači konjskim kolima. Rekao sam, do pola noći ne možemo stići na imanje; no Arso već naredi sekretaru da dovede konjska kola. I sekretar ćelije otiđe u selo. Mi smo ostali napolju. Poče pljusak.

- U tom momentu, ja sam primijetio da Dapčević, Petričević i Arso Jovanović imaju pištolje, i to velike „parabelume” — nastavlja svjedok. — Počeli su da ih pune mecima koje su pozajmljivali između sebe. Ne znam tačno ko ih je držao. Tom prilikom Dapčević se odvoji od Arsa Jovanovića i Petričevića i reče mi da malo prošetamo, dok ne naiđu konji s kolima. Pošli smo naprijed. Dapčević tada veli: „Pa dobro, tvoj stav je prema CK jasan”. Ne mogu svakako detaljno da se śećam svega što mi je rekao, ali osnovno je to da je Dapčević pokušavao da ocijeni kakav je moj stav u potpunosti. Tada mi je rekao i to da je TITO izdajnik; da su hapšenja u Crnoj Gori, hapšenja u Sarajevu; da je Generalštab u rasturenom stanju. Još ranije mi je rekao da je moj ujak, general BLAŽO JANKOVIĆ, nestao. On je to govorio povišenim glasom, tako da su to mogli da čuju i Petričević i Arso Jovanović. Imao je pištolj, igrao se s njim.

- Ja mu rekah da o tome neću da diskutujem; da dobijam direktive koje sprovodim; i koliko sam ja sposoban, po svome znanju da ocijenim, vidim da su te direktive na liniji marksizma-lenjinizma; da ja konkretno sprovodim socijalizam na selu, na što mi je on rekao: „Ti si budala i takve budale treba pobiti!”

- Naljutio sam se na njega i pošao natrag — tvrdio je Vukmirović. — Međutim, on dalje ćera svoje. Ja nijesam htio da diskutujem i počeo sam da se nerviram. On mi na to reče da o ovome ništa ne pričam, jer da će njemu, kad se vrne u Beograd, zbog toga glava lećeti. U tom momentu, Petričević reče: „Vidiš on te provocira. Dobro je, ti se držiš muški".

Pošto su stigla kola s konjima, Jovanović, Petričević i Dapčević, zajedno sa Milom Vukmirovićem i sekretarom partijske ćelije iz Jablanke, LJUBOM GVOZDENOVIM, stigli su do imanja Sočica. Pozvali su upravnika, Svetolika-Tola Rabljaca. U njegovoj kući, priśeća se svjedok Vukmirović, „gen. Jovanović i optuženi vrlo su malo jeli i pili, iako su cijelo vrijeme puta govorili da su gladni”. Kada su njih trojica sa upravnikom imanja otišli, Vukmirović ostao sa Gvozdenovim da prenoće na imanju. Iźutra, čim su se on i Gvozdenov probudili, pitali su da li su se ona četvorica (Jovanović, Petričević, Dapčević i vodič Rabljac) vrnuli iz lova?

- U tom razgovoru — nastavlja svjedok Vukmirović — došao je Petričević sa pomoćnim milicionerom i vodnikom DUŠANOM KNEŽEVIĆEM. Petričević je bio sav prljav i znojav, sa tašnom u ruci. Ja sam prišao i pitao: đe su ostali? Reče mi je da je Tole pogriješio put i da su ih napali. Ja sam vidio da tu ima nešto. Vodnik reče da su ubijeni Arso Jovanović i Tole i da Petričević ima pištolj u tašni. Kada smo pošli, usput je pričao kako se desio slučaj. Kada smo došli u Jablanku, śeli smo u automobil. Nijesam pitao Petričevića đe su ostali.

Vukmirović je sa vodnikom Kneževićem i optuženim Petričevićem došao u Vršac. Petričević se u njegovom stanu oprao. U međuvremenu, Vukmirović je otišao u loklanu Upravu državne bezbjednosti (UDB-a) i tamo odnio pištolj Petričevića. Odatle je upućen telegram u Beograd: da se sumnja u bjekstvo! Sa Petričevićem „i dvojicom organa UDB-e”, Vukmirović je automobilom Arsa Jovanovića došao u Beograd.

U vojnome sudu, potom se prešlo na saslušanje svjedoka Ljuba Gvozdenova, bivšeg sekretara partijske ćelije u Jablanki. Njegov iskaz je podudaran s Vukmirovićevim. Gvozdenov je dodao da su se Jovanović, Petričević i Dapčević, putem prema Sočici, stalno interesovali o obezbjeđenju granice, rasporedu karaula, etc.

Kao svjedok je saslušan i Dušan Knežević, koji je avgusta 1948. bio vodnik i zamjenik komandira lokalne stanice milicije. On je ispričao da je postavio zaśede milicionera da bi pohvatali konjokradice i švercere koji su se prebačivali iz Rumunije u Jugoslaviju i obratno. Međutim, „naišli dezerteri i izdajnici”. Knežević je rekao da se bojao da će optuženi Petričević izvršiti samoubistvo; jer „Petričević trebalo je, kao viši oficir, da pritekne u pomoć Arsu Jovanoviću kada je počelo da se puca i kad je on pao”. Zato je i riješio da mu oduzme pištolj koji se nalazio u tašni — ne direktnim razoružavanjem, pošto se radilo o višem vojnom rukovodiocu, „nego drugim putem, tj. da mu neprimjetno oduzme tašnu u kojoj se nalazio pištolj”; što je uz pomoć svjedoka Vukmirovića i uradio.

Pred sudom je dao svoj iskaz i milicioner Vlado Kovačević koji je ubio Arsu Jovanovića i Svetolika Rabljaca.

- Ja sam ležao sve do jedan sat poslije pola noći — rekao je Kovačević. — Bila je velika pomrčina. Nijesam dobro poznavao teren. Ležao sam. I najednom primijetih kada je ispred mene prošla neka grupica ljudi. Dok sam se ja podigao, oni su već bili na 10 do 15 metara. Dižući se čuo sam da je neko od njih rekao: „Izgleda da nešto šušti". Kad sam to čuo, uzviknuh — „Stoj!” — oni ništa nijesu odgovorili, nego su opalili jedan, pa drugi metak. U to sam i ja već ustao i stojeći opalio dva metka. Tada sam čuo da je neko od njih rekao da je jedan poginuo. Opalio sam treći i četvrti, a peti metak mi se zaglavio. Tada sam se povukao nazad, u pravcu sela Sočice, tj. u pravcu svjedoka Dušana Kneževića. Kaže, da su poslije on i Knežević došli na mjesto pogibijâ Jovanovića i Rabljaca; tu su postavili obezjbeđenje, a kasnije tokom dana je na lice mjesta izišla i komisija.

Predśedavajući sudskoga vijeća je zatim pozvao vještake, NIKOLU KNEZIĆA i VUKA BALENOVIĆA. Oni su izjavili da je Arso Jovanović imao dvije rane, jednu na nozi a drugu na glavi. Rabljac je bio pogođen u leđa. Kod gen. Jovanovića našli su pištolj „parabelum" u kojem je „bio zaglavljen metak, koji nije ušao u cijev pošto se u cijevi već nalazila jedna čaura”. Pregledali su okolinu, da vide koliko je ispaljeno metaka „i pronašli u neposrednoj blizini još tri prazne čaure koje su ispaljene iz istog pištolja”. Na mjestu đe se nalazio milicioner Kovačević, „koji je bio u zaśedi, nađene su tri čaure i jedan metak koji nije mogao da opali”.

Na kraju su saslušani i svjedoci: graničar PETAR MILJAK, koji je uhvatio optuženog Vlada Dapčevića prilikom pokušaja prelaska jugoslavenske granice s Mađarskom, FRANC BILJANKO, učestvovao u tom hvatanju, i ČEDOMIR OBRADOVIĆ, komandir karaule.

Svjedok Miljak je 2. septembra 1948, sa još jednim svojim drugom, bio u patroli. Bilo je prilično mračno. U jednom vinogradu čuo se neki šušanj. On je skrenuo pažnju svome drugu na to, pošao naprijed i povikao — „Stoj, ko ide?" — optuženi Dapčević mu odgovori „Naši smo!” Naredio je Dapčeviću da digne ruke i sproveo ga do karaule.

Prilikom pretresa, kazao je svjedok, kod Dapčevića je nađen revolver; a iz legitimacije graničari su utvrdili o kome se radi. Dapčević im je rekao da se on nalazi na dužnosti u armiji, da je šef vojne akademije u Beogradu, da je momentano na odsustvu i da je došao da pośeti neke svoje rođake u Tavankutu i tu zalutao.

Pošto su i pomenuta dva druga svjedoka dali iskaze, koji su u bitnom podudarni s navodima Miljaka, a kako vojni tužilac nije imao nikakvih prijedloga za dopunu dokaznog postupka, nijesu imali ni odbrana i optuženi, predśedavajući objavljuje da je dokazni postupak završen…

(Nastavlja se)