3 °

max 5 ° / min -2 °

Ponedjeljak

18.01.

5° / -2°

Utorak

19.01.

6° / -2°

Srijeda

20.01.

6° / 1°

Četvrtak

21.01.

9° / 6°

Petak

22.01.

12° / 8°

Subota

23.01.

11° / 8°

Nedjelja

24.01.

9° / 7°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
KRSTO POPOVIĆ - Sedamdeset godina od pogibije (10)

Istorija

Comments 7

  • Viber

KRSTO POPOVIĆ - Sedamdeset godina od pogibije (10)

Piše: Vladimir Jovanović

„Ostali smo u šumi tako dugo zahvaljujući ugledu KRSTA POPOVIĆA“, reći će kasnije NIKOLA ĆOSOVIĆ, pripadnik Lovćenske brigade koji se 1945. „legalizovao“. Međutim, početkom 1946, pod sumnjom da jatakuje odmetnutim „zelenašima“, hapse ga i sprovode prema stanici milicije. Iako vezan, otrgao se pratiocima. Bježi do kuće VUKA ANDRIĆA, bivšega saborca iz Lovćenske brigade, đe su mu prešegali lisice. I pridružuje se grupi Krsta Popovića blizu Veljega vrha (1311 m), u pećini poviše Risna, unutar koje su „napravili dvije kolibe“.


„Nekada su zalihe hrane dolazile na malo, zbog lošeg vremena i poćera“, kazao je Ćosović. „Nešto brašna, krtole i pasulja, uglavnom. Vodu za piće i kuvanje trošili smo od nahvatanih kapavica u pećini. Vatru smo ložili do dva sata ispred zore; a tada smo je, zbog dima, gasili“.


Rekao je da su se „pokrivali sa vlažnim ćebadima“, a „zbog više dana provedenih pod zemljom, postojao je strah da ćemo ostati bez vida, što smo osjećali po izlasku na dnevnu svjetlost“.
S vremena na vrijeme, sa njima je i MIRKO BIGOVIĆ. On je, sa Krstom i manjim grupama drugih „zelenaša“, od kraja avgusta 1944. takođe „u odmetništvu“. Međutim, kazao je Ćosović, „MIRKO BIGOVIĆ je bio u partizanima do 1943, kada je, jula te godine, ubio jednog partizana na nedostojan način“. Tada je, naime, smaknut partizanski prvoborac, ANTE-AGA USANOVIĆ iz Boke Kotorske, a ranjen RADOVAN STEVOVIĆ; prema nekim izvorima, ranjen je i još jedan komunista. O tome, decenijama kasnije, priča i VUKAŠIN DRAŠKOVIĆ, iz grupe posljednjih Krstovih saboraca:


„Pričao mi je ANTO VUKAŠINOVIĆ, prvoborac iz Kotora, da je MIRKO BIGOVIĆ, zadužen od strane NOVAKA ROGANOVIĆA, komandira Cucke partizanske čete, da grupu partizana, u kojoj se nalazio ubijeni ANTO USANOVIĆ, prevede od Zalaza prema Boki Kotorskoj. Ostali su uspjeli da pobjegnu, a MIRKO je prešao u vojsku KRSTA POPOVIĆA“.


Što je konkretan povod Mirku Bigoviću da sredinom 1943. otvori vatru na partizane, tadašnje svoje saborce? Teško je pouzdano utvrditi. BIGOVIĆI su, uglavnom, prišli Krstu nakon događaja koji su počeli najkasnije 22. februara 1942.  u jeku komunističkih „lijevih grešaka“.


„Predvođeni od strane MATA BIGOVIĆA i još dvojice BIGOVIĆA“, „oko 30“ partizana Malocucke čete, podstaknuti najavama da se Krsto sprema da iz Cetinja naoružan izađe, mobiliše „zelenaše“ i obuzda komunistički teror, „davali su petokolonaške izjave”. Zatim, 3. marta 1942, dvojica partizanskih starješina učestvuju u likvidaciji MATA BIGOVIĆA; a to su, prema komunističkim arhivskim izvorima: VELJKO RAŽNATOVIĆ (1920–1986), nakon rata pukovnik jugoslovenske avijacije, poznatiji kao otac ŽELJKA-ARKANA RAŽNATOVIĆA, te Radovan Stevović (1910–1989), kasnije osnivač crnogorske kolonije u Lovćencu – koga je, sredinom 1943, Mirko Bigović ranio.


Upravo, NIKOLA POPOVIĆ (1916–2005), stariji sin Krsta Popovića, 5. marta 1942, nakon ubistva Mata Bigovića, u svojstvu tadašnjega komandanta Cucko-ćeklićkoga bataljona Lovćenskoga partizanskoga odreda, izvještava višu komandu:


„Izašao je bio, PO ODREĐENOM RADU, drug VELJKO RAŽNATOVIĆ kod političkog komesara Malocucke čete [RADOVANA STEVOVIĆA] za informacije DA PREDUZME SVOJ RAD ZA KOJI JE ODREĐEN; i nalazio se, u kući istog, 3. marta o.g. u pet sati poslije podne; tada je došao u istu kuću MATO BIGOVIĆ i počeo da prijeti političkom komesaru drugu STEVOVIĆU, sa riječima: zašto da se on poziva u Štab? I u tome prepiranju, počeo je vaditi bombu iz džepa, koju je bio pripremio, na taj način što je pred kuću razvio i tako razvitu donio u kuću u namjeri da je bači među njima i familijom druga STEVOVIĆA. Motreći ga [MATA BIGOVIĆA], kao sumnjivo lice, drug RAŽNATOVIĆ primjetio je da bombu vadi iz džepa i preduhitrio ga je i ubio na lice mjesta uz pripomoć druga STEVOVIĆA koji se je već trzao sa BIGOVIĆEM oko bombe“ („Dokument br. 93“, „Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije“, III, 9, Beograd 1969).


U svakome slučaju, nakon što je Mirko Bigović, predratni član Saveza komunističke omladine Jugoslavije i partizanski prvoborac, sredinom 1943, otvorio moguće osvetničku paljbu – ubivši Anta Usanovića i ranivši Radovana Stevovića – „mi smo dobili naređenje od KRSTA POPOVIĆA“, svjedoči Nikola Ćosović, „da ubijenog partizana [USANOVIĆA] sahranimo u groblje pred crkvom“. E sad, zbog čega su, za našu temu, okolnosti oko Mirka Bigovića toliko važne?


Izgleda najkasnije 1946, „na osnovu nekih podataka koje je KRSTO dobio, da će ga MIRKO BIGOVIĆ izdati, u njega više nije imao povjerenja“ kazao je Ćosović. U knjizi „Krsto Popović u istorijskoj građi i literaturi“ (Podgorica, 1998), citiran je i pomenuti Vukašin Drašković, koji, naglašava autor Veljko Sjekloća, „ne dovodi u sumnju da MIRKO BIGOVIĆ nije namjestio zasjedu KRSTU POPOVIĆU“.
Naime, najveći dio rata pripadnik Lovćenske brigade, Vukašin Drašković, rođen 1914, kaže da je „avgusta 1944. stupio u partizansku vojsku sa mnogim mladićima, kada je KRSTO POPOVIĆ, pred školom u Trnjinama, rekao: ’Svi u partizane, bolje no u četnike’“. Ali, premda se rat u Crnoj Gori završio, kazao je Drašković, „po dolasku kući, saznavši da su mi uhapsili oca, odmah sam se priključio grupi KRSTA POPOVIĆA“.

RAKU MUGOŠI, kapetanu crnogorske Uprave državne bezbjednosti (UDB-e), tvrdi se, pošlo je za rukom da stupi u povjerljivu vezu sa Mirkom Bigovićem. U pećinu pokraj Crnoga vrha, međutim, tada dolazi ILIJA GARDAŠEVIĆ, još jedan od pripadnika Lovćenske brigade koji nijesu položili oružje.


„Tom prilikom ILIJA GARDAŠEVIĆ je obavijestio KRSTA POPOVIĆA da mu MIRKO BIGOVIĆ priprema likvidaciju“, kazao je Vukašin Drašković, te dodao: „Znam da je MIRKO, dok se nalazio u odmetništvu, sam išao na Cetinje i vraćao se“.
Odakle Iliji Gardaševiću informacija da je Mirko Bigović zavrbovan od UDB-e? Prije nego su iz UDB-a zaigrali na Mirka Bigovića, uspostavili su kontakte upravo sa Ilijom Gardaševićem. Dva važna svjedoka, čijim iskazima nema razloga da se ne vjeruje, to potvrđuju.

Pukovnik VELJKO MILATOVIĆ, koji je 1947. šef UDB-e MUP-a Crne Gore, nije sporio da je sa Ilijom Gardaševićem razgovarao o predaji. Ilijin mlađi rođeni brat, PEKO GARDAŠEVIĆ (1928 –2015), takođe odmetnuti „zelenaš“, Veljku Sjekloći je saopštio:
„Znam i dobro se sjećam da se moj, sada pokojni brat ILIJA, dok se nalazio u odmetništvu dva puta sastao sa VELJKOM MILATOVIĆEM u kući KRSTA PEROVIĆA u Trešnjevu. Oni su razgovarali o uslovima ILIJINE predaje. Da li je MILATOVIĆ uslovljavao ILIJU, da neće odgovarati za odmetništvo ako namjesti hvatanje ili likvidaciju KRSTA POPOVIĆA, to ne znam i o tome ne želim da razgovaram“.
„VELJKO mu je [ILIJI GARDAŠEVIĆU] obećao slobodu, ukoliko nije dužan nečiju krv, pod uslovom: da pomogne u Krstovom hvatanju. Prema njemu [VELJKU], to ILIJA nije prihvatio“, piše Miodrag-Mališa Marović („Veljko Milatović“, Podgorica 2006).

Ilija Gardašević, vanredno fizički snažan, hrabar i opasan, poput Mirka Bigovića je takođe veći dio rata partizan. Uhvaćen je i zatvoren u Klosu, italijanskome logoru u centralnoj Albaniji. Međutim, komunisti mu 3. avgusta 1943, izgleda i kao rezultat podmukle zavjere sa četnicima, ubijaju oca, PAVLA J. GARDAŠEVIĆA, komitu protiv okupacije Srba iz 1918, člana Crnogorske federalističke stranke. Na vijest o ubistvu oca, Ilija bježi iz Klosa i stiže u Crnu Goru. Đe ga je, navodi se, „osvojila osvetnička pomama“. Kakva?

O njoj nije bilo svjedoka; ili su ćutali kao zaliveni; ili ih Gardašević, moguće, nije ostavljao u životu. UDB-a je, viđeli smo, baratala samo pretpostavkom da je Ilija eventualno „dužan nečiju krv“; takva formulacija se odnosila na partizane, ali ne i na četnike. U međuvremenu, Iliji su komunisti u februaru 1945. ubili i jednoga od braće.
Uprkos kontaktima sa UDB-om tokom 1946. – vjerovatno da se preda uz uslov da mu barem mlađega brata, Peka Gardaševića, tada 18-ogodišnjaka, ostave na miru i poštede dužega robijanja – činjenica je da se Ilija Gardašević nije predao. Upravo su ga komunističke vlasti ubile poslije Krstove pogibije. To se desilo 10. oktobra 1947. u Pješivcima. Ilija Gardašević je, koliko sam uspio utvrditi, posljednji likvidirani autentični „zelenaš“.

„Ja sam bio sa njim [bratom ILIJOM] u odmetništvu do 15 dana prije njegove pogibije“, rekao je Peko Gardašević. „Oficiri OZN-e, KOSTO VRBICA i MIHAILO-ŠARO BRAJOVIĆ, lišili su me slobode u kući KRSTA PEROVIĆA u Trešnjevu“. Nakon što je bio u zatvoru, Peko je, časno i skromno, živio u Nikšiću. Kada je, pretprošle godine umro, na porodičnoj umrliici, ispod njegova imena, odštampano je: KOMITSKI POTOMAK.
Pošto, dakle, od dogovora Milatovića, ispred UDB-e, sa Ilijom Gardaševićem nije bilo ništa, „kapetan RAKO MUGOŠA“, piše Veljko Sjekloča, „uspostavio je vezu sa MIRKOM BIGOVIĆEM“, a „MUGOŠA je sa MIRKOM održavao sastanke u svojoj kancelariji, koja se nalazila u kući majora SPASOJA GARDAŠEVIĆA u Ublima“. Prema drugim izvorima, najkasnije 1. septembra 1946. sa Bigovićem je na Čevu sastanak imao i Veljko Milatović.

Da je UDB-a zavrbovala Mirka Bigovića, tvrdio je i RADOVAN KRIVOKAPIĆ, partizanski prvoborac, pukovnik, nekadašnji pripadnik jugoslovenskih službi bezbjednosti. UDB-a je Bigoviću, kazao je Krivokapić, „obećala da će mu oprostiti ubistvo partizana USANOVIĆA i ranjavanje STEVOVIĆA, pod uslovom da izda KRSTA POPOVIĆA“.
„MIRKO je uslov prihvatio i dao se na posao. U najpogodnijem trenutku, najvjerovatnije dok je KRSTO spavao, zalomio mu je udarnu iglu mašinke, ili je zamijenio svoju za KRSTOVU, jer su obje bile iste marke. Zatim je iz svojih bombi izvdio upaljače, pa ih zamijenio KRSTOVIM bombama. Tako je obavio dio posla“, riječi su Krivokapića na str. 330. knjige Veljka Sjekloće "Krsto Popović u istorijskoj građi i literaturi".
Krsto je, napomenuh u prethodnom nastavku, osim kame, od naoružanja u momentu pogibije imao englesku mašinku tipa STEN Mk. II kal. 9 X 19 mm Parabellum, te najmanje dvije italijanske ručne bombe BREDA Mod. 35., kao i pištolj.

Zbog praktičnosti i vatrene moć, „submachine gun” STEN Mk. II koriste u Drugome svjetskome ratu britanski komandosi. Ovu mašinku, pouzdaniju od njemačkoga „šmajsera“ (Maschinenpistole 40) ili ruskoga „špagina“ (PPŠ-41), Britanci dostavljaju u Crnu Goru kao dio vojne pomoći: najprije četnicima, a onda, u većim količinama, i komunistima. Ručne bombe BREDA Mod. 35 upotrebljavale su masovno sve ovdašnje zaraćene strane nakon što su, od kapitalacije italijanske vojske, razgrabljeni njeni magacini.  A prema podacima koje mi je dao DANILO POPOVIĆ, na dan pogibije, Krsto je kod sebe imao i „kratku devetku“ kapaciteta sedam metaka: poluautomatski pištolj kal. 9 x 17  mm BERETTA CORTO-M9 1934 BREVETTATO.

E, sad, kako je Bigović mogao uopšte imati pristup Krstu da mu ošteti mašinku, i-ili bombe; ili da ih zamijeni sa oštećenim – ako je Krsto, prethodno, od Ilije Gardaševića, dobio obavještenje da Bigović sarađuje sa UDB-om na njegovoj likvidaciji?
O tome da je Krsto povjerovao u informaciju da Bigović sarađuje sa UDB-om, svjedoči navod Vukašina Draškovića: da su pećinu na Crnome vrhu, u kojoj su se dotad krili, „napuštili; i razišli smo se po drugim skloništima“. Međutim, on isto tako kaže da je „zadnji u šumama Katunske nahije sa KRSTOM POPOVIĆEM ostao MIRKO BIGOVIĆ, koji se predao pošto je KRSTO poginuo“. Ostali iz Krstove grupe, njih ukupno desetorica, po Krstovoj naredbi, predali su se prije njegove pogibije.

„Dok sam bio u Bogdanovom kraju [zatvoru na Cetinju – prim.a]“, kazao je Nikola Ćosović, „tamo sam MIRKA BIGOVIĆA vidio pet-šest dana nakon KRSTOVE pogibije“. Navodno, i Bigović se predao. Zbog čega „navodno“? Pukovnik Radovan Krivokapić tvrdi da je u zaśedi UDB-e 13/14. marta 1947, skupa sa ofiicirima Veljkom Milatovićem, Mihailom-Šarom Brajovićem i Rakom Mugošom, bio i – Mirko Bigović!
„Određenog dana, kad su KRSTU donosili hranu, kod njegovog kućišta“, tvrdi Krivokapić, „u toku prethodne noći, to kućište su zaposjeli MRIKO BIGOVIĆ i KRSTOVI egzekutori“. Ova tvrdnja, ipak, nema potvrdu u drugim izvorima.

Međutim, daleko su za nas važnija okolnost da su komunisti sa Mirkom Bigovićem zaista postupili kranje benevolentno, bez obzira na optužbe da je ubio jednoga, a ranio barem još jednoga partiizana, iako su, za daleko manje krivice ili „krivice“, veoma lako odrezivali smrtne kazne! „Ovaj odmetnik [MIRKO BIGOVIĆ], uhvaćen poslije KRSTOVOG ubistva“, pisao je Miodrag-Mališa Marović, „ZATVOREN, PA UBRZO PUŠTEN NA SLOBODU, jedan je od mogućih aktera završnog čina drame KRSTA POPOVIĆA“.

No, ni to ne daje potpun odgovor na pitanje: kako je Bigović mogao imati pristup Krstu i, uopšte, doći u priliku da mu ošteti mašinku i-ili bombe, tj. kako je UDB-a namjestila Krstu  kobnu zaśedu?

Crnogorski i jugoslovenski "udbaš", autor interesantnih publicističkih djela, Đurica Labović (1930–2004), ocjenjuje da Krsto Popović nije samo „vješto i hrabro rukovao oružjem“, nego je, „za razliku od ostalih odmetnika, imao specijalnu logiku skrivanja i izbjegavanja opasnih mjesta“.
U knjizi „Tajni nevidljivi rat“ (Zemun, 1985), piše da je Krsto „sa kontraobavještajne tačke gledišta, tačno procjenjivao pravo vrijeme kada je trebalo da mijenja selo i prijatelje“. „Bio je to čudan čovjek, obdaren nekom neobjašnjivom snagom intuicije, koja je nalazila spoj sa željom da istraje u svojoj ideji“.

O njegovoj harizmi – osobito strijelovitome pogledu – zapis je ostavio Boško M. Jovanović (1928–2016), autor knjige „Monografija Cuca: Otimanje od zaborava” (Podgorica, 2013). Krsta je upoznao kao devetogodišnjak, „gorostasa, ljudskoga diva, gromadu, kakvu, čini mi se, ni prije, ni poslije, nijesam srio“. „Nikakva radost nije mogla suzbiti Krstovu tugu zbog izgubljene nezavisnosti Crne Gore“, a „iz njegove glave, toplijem sjajem, sijale su dvije zvijezde: dva nemirna, velika, kao trava zelena oka“.

Prenoseći dio predanja plemena Cuca, književnik Milorad Popović u romanu „Čovjek bez lica” (Zagreb, 2016), za Krsta veli da „nikad nije potvrdio, ali ni opovrgao legendu da je VJEDIT, onaj koji je rođen u majčinoj košuljici: što ga puška ne može ubiti, ni posjeći sablja“.
Na primjer, tokom Mojkovačke bitke – nakon koje ga JANKO VUKOTIĆ odlikuje Medaljom za hrabrost – dok komanduje svojim Izviđačkim odredom, jačine tri bataljona i baterijom ’debanžovih’ („de Bange“) topova, od Zaostra do Slijepač Mosta su austrougarskim mecima ili gelerima dva konja pod njim ubijena – ali smrt Krsta nije šćela...

Sin iz krvave košuljice Crne Gore, rašćerivač demona koji se na nju okomljuju – tj. VJEDIT po narodnome vjerovanju, 13/14. marta 1947, „u noći punoj mjesečine“, iako u svojoj 66-oj, ali vitalan, oštrouman i opasan kao u najboljim godinama, približava se zaśedi UDB-e postavljenoj u porodičnom mu kućištu Jame Vojvodine; otuda ga, „dok hladan vjetar u talasima struže između dva zida“, posmatraju oficiri UDB-e, navodno i Mirko Bigović.

Oni ga „izdaleka primjetiše, gdje, iskusnim koracima gorštaka, projuri kroz rukavac šume“, pisao je Đurica Labović. „Najedanput, zastade na rubu šume, držeći se objema rukama za kućište. Moguće da je trebalo da bude susret sa KĆERKOM i ŽENOM na tome mjestu“.

Krsto je BOSILJKU, rođenu 1914, mimo drugih šćeri, osobio. Milorad Popović u „Čovjeku bez lica“ – imenujući je drukčije – piše da je, za razliku od sestara Zlatane, Milosave, Stane i Savice, Bosiljka 1947. „jedina neudata“. Prethodno, ona odbija nekoliko mladića; a za to je, ispostavilo se, imala i važan razlog.
U ratu, stalno uz oca, pri Štabu Lovćenske brigade i kasnije u hotelu „Evropa“ na Cetinju, poradi Krstove predostrožnosti da ga okupatori ili četnici ne otruju, „svaki dan mu donosi ručak“. Ali, Bosiljka se tada fatalno zagledala u Krstova vojnika – „ljepuškastoga, plavookoga mladića“.

Kada se Krsto odmetnuo od komunističkih vlasti, Bosiljka se, da bi ocu jatakovala, povratila na selo majci, Krstovoj supruzi MARIJI – unuci serdara Šćepana Radojevića iz Rudina. Krsto je Bosiljki, od svih jataka, prirodno, najviše vjerovao. Nakon što bi, „prema dogovorenim znacima“, s njome stupio u kontakt, Krsto je „odvodi u tajna sklonivišta, jame i zemunice, koje je on u djetinstvu pronašao“, piše Milorad Popović.
„Takođe joj je pokazao skrovita mjesta u međama napuštenih kućišta, u kojima će, kad izvodi stoku na ispašu, ostaviti hranu, pribor za brijanje, gas, zavoje, a da to ne primjete saradnici OZN-e, koji su je svuda vrebali“.
Međutim, „zelenaš“ u odmetništvu je i Bosiljkin „ljepuškasti, plavooki mladić“. Sa kojim se, mimo Krstova znanja, ona preko dana sastaje. I Bosiljka „sad ne strijepi za život jednog, već dvojice muškaraca, koje oružane zasjede UDB-e i KNOJ-a [Korpusa narodne odbrane Jugoslavije] čekaju na nišan“.  

Osim toga, rekla je Bosiljka svome mladiću, Krsto bi „našu vezu smatrao najgorom izdajom; mogao bi nas oboje ubiti“. Njen mladić pokušava da je razuvjeri, pa tvrdi „da nema razloga za strah, jer i sama zna da se BRIGADIR kreće samo noću“; još će je upozoriti „da se treba paziti ILIJE GARDAŠEVIĆA, koji je nepredvidljiv“.

Njihovu vezu, međutim, otkriva Marija, ali je „majčina reakcija začuđujuće smirena“; čak uprkos saznanju da je Bosiljka sa „ljepuškastim, plavookim mladićem“ ostala u drugome stanju.
„Svi trpimo u sadašnjoj situaciji“, mogla je Marija reći Bosiljki, „a najviše NIKOLA, koji bi sigurno, da mu se otac predao vlastima, već dobio čin generala i Orden narodnog heroja“.

Zaplet liči na kakvu antičku dramu?
Moguće, ali ova je istinita.
Iz duboke pozadine, režira je UDB-a Crne Gore.
„Ljepuškasti, plavooki mladić“, to je – Mirko Bigović...

5 krsto

 6 krsto

(Nastavlja se)

Komentari (7)

POŠALJI KOMENTAR

Milan

"Sve pokusavam da se Krsto Popovic privoli sudu pravde. Dovodim u MUP na dogovor za operaciju njegovog hvatanja, ali ne i likvidacije, Veljka Milatovica, mojega pomocnika za OZN-u, Mihaila Sara Brajovica, necelnika II odjeljanja u Ozni i Raka Mugosu, mladog, odanog i hrabrog covjeka, koji u cinovnickom smislu nije pokrivao polozaj. Sa ciljem da se Krsto uhvati ziv ja ne saljem obicne policajce ili udbase da ga uhapse, nego najsposobnije i najodgovornije oficire i svoje saradnike. To radim jer zelim da Krsto bude uhvacen ziv, jer sam smatrao da nije zasluzio da pogine u sumama Katunske nahije. Kazem im da treba Krsta Popovica da uhvate, da mu spasu glavu, da bude ziv doveden pred sud, a da ga ne ubiju. Oni odlaze u Cuce, u jedno staro kuciste. Njih trojica, Milatovic, Brajovic i Mugosa ga u zasjedi cekaju u kucistu. Krsto Popovic dolazi. Sa hajduckim instiktom ili necim drugim, osjetio je Krsto Popovic da su oni tamo, prije nego sto su osjetili oni da on dolazi. Osjetio je njih prije nego sto su oni osjetili njega. Oni su cekali u zasjedi. Sa ciljem da ga uhvate zivog. Spazivsi da ga ceka i kucistu zasjeda, Krsto baca bombu u kuciste, koja nije eksplodirala. Bila je to bomba kragujevka koja bi ubila svu trojicu kucistu da je ekspodirala. Ali je, zatalija. Bez dogovora sa Veljom Milatovicem i Sarom Bajovicem iz kucista je na vrata izletio Rako Mugosa. Krsto Popovic ga je smrtno pokosio rafalom iz svoje masinke. Na vratima od kucista Krsto Popovic je ubio Raka Mugosu rafalom i on je pao mrtav na zemlju. Potom Krsto Popovic krece uz uzbrdicu iznad kucista da se sakrije, zakloni, a iz kucista izlaze Veljko Milatovic i Mihailo Saro Brajovic i pucaju i ubijaju Krsta Popovica plotunom iz svojih pusaka. Odmah iza toga, Rako Mugosa je proglasen narodnim herojem a niko mu nije naredio da izadje iz kucista i Krsta uhvati ziva. U kucistu u zasjedi koja je cekala Krsta Popovica bili su Veljko Milatovic, Saro Brajovic i Rako Mugosa i niko vise. "

Pavle Novaković

Poštovani NIko, na brigadirskom grbu orao i lav nijesu postavljeni na "ploči ".

Milorad

Druže Boško, prilično je neodgovorno citirati olako izgovorene, teške riječi i tako dovoditi u pitanje pisani i poznat izvor.