23 °

max 31 ° / min 20 °

Ponedjeljak

13.07.

31° / 20°

Utorak

14.07.

32° / 18°

Srijeda

15.07.

31° / 19°

Četvrtak

16.07.

31° / 20°

Petak

17.07.

31° / 21°

Subota

18.07.

29° / 21°

Nedjelja

19.07.

32° / 20°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Umjetnik koji se rvao s đavolom

Istorija

Comments 2

Autor: Milena Aprcović

  • Viber

Umjetnik koji se rvao s đavolom

Navršava se 109 godina od rođenja Petra Lubarde.

Jedan od najznačajnijih likovnih stvaralaca sa ovih prostora rođen je u Ljubotinju, u Crnoj Gori, 1907., a životni i umjetnički putevi vodiće ga svuda – od pariške akademije, preko ratnih logora do duhovnih proputovanja po Aziji.

Likovni kritičar Lazar Trifunović je o Lubardi zapisao:

On nije slikuckao, ni prebrojavao tonove, ni pipkao platno mekim četkicama, - slikao je četketinama, noževima, šakama, prstima, pesnicama, mlatio je metlama, polivao, gazio, grebao, prosipao boju iz kofe, gađao platno natopljenim sunđerima. On se rvao s nekim bijesnim đavolima koje je istjerivao iz sebe, zatvarao ih u stijenje, vraćao u krš, u legendu, ponovo u mrak... seljački je to sin, gorštak, sagrađen od čvrste i opore japije, nesavitljiv, ličnost sa objema nogama na zemlji.

Lubarda je djetinjstvo proveo na Cetinju i u Herceg Novom, zatim nastavio školovanje u Splitu i Nikšiću zbog očevih obaveza.

Upisao je Umjetničku školu u Beogradu, ali je nakon nekoliko mjeseci prekinuo da bi pošao u Pariz. U Beograd se vratio 1932. godine, i priredio dvije samostalne izložbe 1933. i 1934. godine.

Kasnije je ponovo odlazio u Francusku, ali je imao prilike i da proputuje svijetom. Sve do rata...

Zaklano jagnje, 1940

Lubarda je bio zarobljenik u logorima u Austriji i Italiji. I po oslobođenju, uslijedio je mučan životni period. Izgubio je oca, brata i tek rođeno dijete, razveo se od Jelene Jovanović. 

Brat je obolio od tuberkuloze radeći kao fizički radnik nakon što je otpušten s posla geologa.

Otac Đuro je bio uhapšen zbog govora u proljeće 1942. nad posmrtnim ostacima sanitetskog generala Mila Iličkovića, izvađenim iz partizanske jame, u koju je ubačen zajedno sa suprugom, ruskom groficom.

"Đuro je strijeljan na lakat od puta koj vodi od Umaca ka Njegoševom grobu na Lovćenu", piše Brajović u "Slika i misao Lubarde"

Poslijeratno doba donosi jasne zadatke umjetniku, pa Pobjeda godine 1946. objavljuje:

“Našim umjetnicima koji rade u većim kulturnim mjestima i nije nužno da se nalaze na Cetinju, ali ovi crnogorski umjetnici se moraju vraćati svom kraju, bar s vremena na vrijeme, kao Antej zemlji, inače ne bi mogli dati narodu ono što se od njih očekuje. U tu svrhu biće potrebno da umjetnici CG, koji se nalaze van nje, da pomognu svoje drugove ovdje“.

Tako slikar Niko Đurović, u ime crnogorske Vlade, zove Lubardu. Intenzivno radi, dodjeljuju mu veliki broj funkcija u školama, odborima, jer, kako piše Brajović: 

“Petra Lubardu je trebalo što više zaposliti, kako ne bi imao mnogo vremena da eksperimentiše s modernijim pravcima, čemu je inače bio sklon, kad je već postojao uvezeni sovjetski socrealistički pravac, kakav se morao po svaku cijenu uvoditi u likovnu umjetnost nove Jugoslavije“.

Agitprop je budno vodio brigu da neko ne skrene od partijskih direktiva, ali je Lubarda, ipak, izbjegao ulogu ketmana i vješto izmakao socrealizmu služeći se pejzažima, motivima iz prošlosti, neobičnom kompozicjom i koloritom.

Uprkos rigidnoj socrealističkoj misli, umjetnik se lukavo odmiče od nametnute stvarnosti i dogme tadašnjeg „ispravnog mišljenja“.

Lubarda je o svom stvaralaštvu i atmosferi koja je tada vladala izjavio:

“Čak ni u vrijeme socijalističkog realizma nijesam slikao vagone i pruge zato što mi je to neko rekao ili naredio, jer to bi bilo monstruozno, niko nikom nema šta naređivati u umjetnosti, već zbog toga što me je impresionirao džinovski spektakl koji su ljudi sami sebi priredili, te eksplozije, pomijeranje brda i blještavi sjaj razmrvljenog kamenja.”

Petar Lubarda je bio vrlo aktivan u tom periodu, kako na društvenom, tako i aktivnom polju, ali ne dobija titulu "majstora" poput Milunovića. I pored nekih nagrada, ne postavlja samostalnu izložbu tokom cijelog boravka u Crnoj Gori.

Kamena pučina, 1951

U Beograd se vraća 1950, gdje će ostati do smrti.

Vrlo značajna djela, koja je stvorio tokom boravka u Crnoj Gori, bila su predstavljena na izložbi 1951. u galeriji ULUS-a na Terazijama i izazvala su burne reakcije javnosti.

Učestvovao je na Venecijanskom bijenalu 1950. i 1960, izlagao u Parizu, Londonu, Tokiju, Indiji i stekao međunarodno priznanje.

 Trinaestog februara 1974. Lubarda umire u Beogradu, a uzrok smrti nije poznat porodici.

Sahranjen je u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu, gdje i Danilo Kiš, Stojan Aralica i Matija Vuković.

Sunce, 1965

Za tekst je korišćena građa iz magistarske teze Maše Jovović, "Petar Lubarda u Crnoj Gori 1945-1951"

Komentari (2)

POŠALJI KOMENTAR

mr

Znam da ce mnogi reci, pogledaj čim se bavi, ali uz ovaj akcenat nikako ne ide ekavica...Ali, ima puno vrhunskih umjetnika sa ovih prostora, koje kad cujem kako zbore ekavski, tako slatko se nasmijem...Bez zlobe vjerujte... Mima i Andrija me prosto zabave, kad ih slusam, i to ne u predstavama, na tv...Opustanje...

podgorica

Lijepa priča. Ko god da je priredio, odlično je to uradio. Antena M je zaista civilizovan portal i valjalo bi da takav ostane.