Prije 80 godina, svijet se mučio da shvati razmjere tragedije Drugog svjetskog rata.
Na svjetlost dana isplivali su užasi koncentracionih logora preko kojih je nacistički režim pokušao da istrebi Jevreje, Rome, homoseksualce i političke protivnike.
Kako su ljudi mogli biti sposobni za takvu svirepost?
Čovječanstvo je očekivalo odgovore od Međunarodnog vojnog tribunala koji su osnovale sile pobjednice u njemačkom gradu Nirnbergu.
Dvadesetog novembra 1945. počelo je suđenje 24 lidera palog Trećeg rajha.
Međutim, bilo je potrebno razriješiti brojne pravne i tehničke probleme: za koje zločine će biti optuženi, ko će im suditi i koji će se postupak poštovati da bi optuženi imali fer suđenje.
Iznad svega, trebalo je odgovoriti na jedno ključno pitanje: da li su optuženi mentalno sposobni za suđenje?
Taj zadatak povjeren je američkom psihijatru dr Daglasu M. Keliju.
Primat mentalnog zdravlja
„Ako neko ne postupa po slobodnoj volji, već zbog mentalne bolesti ili poremećaja, demokratsko krivično pravo ga izuzima od odgovornosti ili je makar smanjuje“, objašnjava Karlos Ajala Korao, predsjednik Međunarodnog savjeta pravnika.
Zato je zaključak do kojeg je došao Keli morao imati ogroman uticaj na sudbinu optuženih.
Keli, psihijatar sa Univerziteta Kalifornije, prijavio se u američku vojsku, dostigao čin potpukovnika i liječio savezničke vojnike u Evropi od „borbene iscrpljenosti“ i „ratnog šoka“ — onoga što danas nazivamo posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP).
Proveo je više od osam mjeseci u Nirnbergu intervjuišući i testirajući nacističke vođe.
Keli i psihološki profili nacista
Doktor Keli koristio je kombinaciju psihijatrijskih tehnika: razgovore, Roršahov test, Test tematske percepcije i testove inteligencije — koji su pokazali da su optuženi bili prosječno ili natprosječno inteligentni.
Posebnu pažnju posvetio je Hermanu Geringu, Hitlerovom nasljedniku i komandantu Luftvafea.
„Gering je intrigirao Kelija, dijelom zato što su imali sličnih osobina: inteligentni, harizmatični, egocentrični i donekle narcisoidni“, kaže američki novinar Džek El-Hai, autor knjige Nacisti i psihijatar.
Prema sačuvanim rukopisima, Keli je opisivao kako ga je Gering svakodnevno dočekivao sa smiješkom, srdačno i uz mnogo samopouzdanja.
Njihov odnos postao je toliko prisan da je Gering zamolio Kelija da — ako on i supruga ne prežive — usvoji njegovu ćerku Edu. Kelijeva supruga to je odbila.
Pored toga, Keli je tajno prenosio Geringova pisma supruzi, što mu je kasnije ozbiljno narušilo reputaciju.
„Prestrašen“ istinom koju je otkrio
Na početku istraživanja Keli je vjerovao da su nacistički lideri bili mentalno poremećeni.
Ali kada je zaključio da nisu mentalno bolesni, već da njihovo ponašanje spada u okvire normalnog — bio je duboko uznemiren.
„Ovi nalazi ukazivali su na to da među nama ima mnogo ljudi poput njih, u svakoj zemlji i u svakom trenutku“, navodi El-Hai.
To je značilo da fašizam nije proizvod ludila, već okruženja, ideologije, birokratije — i da se može pojaviti bilo gdje, čak i u Sjedinjenim Državama.
Povratak u SAD i promjena životnog puta
Po povratku u SAD 1946, Keli je održavao predavanja upozoravajući na rizik da fašizam uhvati korijena u američkom društvu — naročito u državama gdje je rasna segregacija bila zakon.
Iskustvo u Nirnbergu promijenilo je njegov pogled na mentalne poremećaje i samu psihijatriju. Smatrao je da psihijatrija ne može objasniti zločine „normalnih“ ljudi, pa se okrenuo kriminologiji.
Tragičan kraj
Prvog januara 1958, nakon burne rasprave sa suprugom i godina borbe s depresijom i alkoholizmom, Keli je iznenada progutao kapsulu cijanida — isto onako kako je dvanaest godina ranije život okončao Herman Gering, svega nekoliko sati prije nego što je trebalo da bude pogubljen.
Jocko
Još jedna žrtva Hermana Geringa..