ROVAČKA REPUBLIKA (1) „Mi imamo našu slavu, Kralj Nikolu, mudru glavu”

Piše: Vladimir Jovanović

„Napisao je Tajo Lakov

nasred sredana Bablje grede

ŽIVIO NIKOLA PRVI!

Ne napiso – no iskuco tajom,

tajnopisom i brzopisom,

i to noću – on i Bog znadu kako!

Samo je osvanulo pod nebo, na ono bilo,

đe nema ni travke gredare,

đe ni tice ne izlijeću sem naodmorke!

Otole kapa da pane, ne bi od nje ostalo obucka!

Ovrata se svijet, smaši vrat krsteći se,

i to niko i slovima – niko,

nikad ničim ne može istrijet“.

Ovo su stihovi Matije Bećkovića, srpskoga književnika, očevim porijeklom iz Rovaca, koje je 1976. objavio u knjizi „Međa Vuka Manitoga“ (str. 49-50). Kako navodi Ljubomir Simović u „Pogovoru“, autor „prikazuje onaj trenutak kad viteški i patrijarhalni crnogorski svet, pošto je završena njegova izuzetna istorijska uloga, silazi sa istorijske scene“ (str. 257).

Nema sumnje da je inspiracija potekla iz predanja, kolektivne memorije prije par decenija još živih Rovčana o svojoj golgoti u godinama nakon „ujedinjenja“ Crne Gore sa Srbijom. Bablja greda je greben, dominira naspram Kolašina, na ulazu u grad, iznad mosta na Tari, a Bećković, između ostaloga, u nastavku za natpis „ŽIVIO NIKOLA PRVI“ veli:

„Zaludu je zrnobojinama,

svako slovo bilo mušketano.

Sem kad krenu brda sravnjivati,

a samo još to nijesu, a jesu dosta,

dobro su ih zdolili.

Dok ne dođe kosa do kamena,

stajaće im to ko šaka u nos.

ZALUD ĆE I NJIH OBALJIVAT,

KO JE JEDNOM TU SLIKU VIDIO,

NE MOŽE JE IZ OČI IZBAČIT!“

„ŽIVIO NIKOLA PRVI“ je zaista urezano u istoriju Rovaca. Nakon srpske okupacije 1918, jedino u Rovcima, tokom dužih vremenskih intervala, postoji ustanička slobodna teritorija, sa tradicionalnim plemenskim vlastima i od njih deklarisanim suverenitetom Kraljevine Crne Gore, manifestovanim, ne samo nošenjem službenih vojnih oznaka i uniformi, nego i isticanjem državnih i vojnih zastava i slika Nikole I Petrovića Njegoša.

U avgustu 1919. kod brojnih ustanika Rovčana, pristigli su njihovi saborci iz drugih krajeva Crne Gore – uključujući Živka Nikčevića, Milisava Nikolića, Dragišu Bojovića, Vaska Marojevića iz okoline Nikšića, te Miliju Rakočevića i Todora Dulovića iz Morače.

„Svi ustaši [ustanici] rovački i oni koji su bili došli kod nas u Rovca, pošli su do crkve rovačke”, navodi u jednome raportu major Ivan Bulatović. „Arhimandrit Nikodim [Janjušević] držao je blagodarenje za dug život kralja Nikole, uz uzvike ustanika: ‘ŽIVO KRALJ NIKOLA’, ‘ŽIVJELA CRNA GORA!’ Oduševljenje je bilo veliko; ustanici, naoružani puškama raznih sistema, objesili puške preko prsi, cijevi naprijed, bombe i fišektare oko sebe, uhvatili su pred crkvom nekolika kola i pjevali”.

Skup je održan u Međuriječju, na Ćećima. Tu je bilo administrativno śedište plemena rovačkoga još od knjaza Danila I Petrovića Njegoša. „Na plemenskoj kancelariji blizu nas, vila se crnogorska zastava, a u njoj postavljene su slike crnogorskog kralja Nikole i kraljice Milene”.

Uz sukob kod Cetinja, na Božić 1918, jedino na teritoriji Rovaca su 1919. i 1920. izvođene vojne operacije u klasičnome smislu – sa jasnim linijama fronta, te od strane trupa Kraljevine SHS masivnom upotrebom artiljerije i mitraljeza.

Rovčani nijesu izvodili samo defanzivna oružana djejstva – u smislu borbi na svojoj plemenskoj teritoriji. Veće operacije van Rovaca imali su u sadjejstvu sa komitima i u neposrednoj i široj okolini Nikšića; takođe, bili su pripravni, uoči Božićnoga ustanka za napad na Podgoricu, a krajem 1919. i za prodor do Bara, zatim za sadjejstva u Piperima, Bjelopavlićima, Martinićima; sa Župljanima učestvuju u borbama u Morakovu, etc.

Po okupaciji, Srbi pokušavaju da stavove i mišljenja Rovčana korumpiraju obećanjima o primanju u državnu službu, o penzijama i invalidninama: „Pristalice kralja Nikole češće su se pojavljivale u Rovcima, nego u drugim mestima“, piše u novije vrijeme srpska istoriografija.

„Na primer, lekarskoj komisiji, sa kojom se nalazio načelnik sreza u Manastiru Morači, koja je pošla u Rovca da pregleda invalide, dok je još radila, došle su pristalice kralja Nikole i naredile načelniku da odmah napusti kancelariju, a u kancelariji su postavili sliku kralja Nikole i slike članova njegove dinastije“ („Naučni skup Srbija na kraju prvog svetskog rata, Beograd 1990, str. 167).

Najistaknutiji u otporu srpskim vlastima su Bulatovići i Vlahovići – najjača rovačka bratstva. Jedan od ideologa srpskoga nacionalizma, akademik Jovan Cvijić, 1924. piše: „Rovčani, naročito hajdučko i ekspanzivno bratstvo Bulatovići, OD KOJIH I DANAS IMA ODMETNIKA U CRNOJ GORI, uvek su se junački isticali među svim brđanima u čestim borbama sa Turcima“.

Slobodarska tradicija i organska privrženost Crnoj Gori manifestovala se još u kasnu jesen 1918, kada srpske vojne vlasti pozivaju Rovčane, najprije oficire, da se jave u varoš Kolašin radi polaganja zakletve kralju Srbije – Petru I Karađorđeviću. Odziv je nikakav, a za one oficire koji su pogazili crnogorsku zakletvu u Rovcima se pjeva:

„Oficiri, kraljevog vi skuta,

Koji ste se kleli po dva puta,

Sramno reći ime oficira,

Za večeru koji se okupira”.

„Ne treba nam tuđi vjetar,

Što će nama čika Petar?

Mi imamo našu slavu,

Kralj Nikolu, mudru glavu”.

„Čim je donešena odluka u Podgorici SKUPA SRBIJANSKIH PLAĆENIKA 13. novembra 1918”, navodi se u izvještaju jednoga oficira iz Rovaca, „munjevitom brzinom prošao je kroz narod taj ZLI GLAS. I odmah se u narodu viđelo, poslije nekoliko održatih sjednica, da podgoričku odluku NI U ČEMU NE PRIZNAJE”…

(Nastavak feljtona u četvrtak 19. oktobra)