Piše: Elizabeth Anderson
* * *
(U radu naslovljenom, u prijevodu, „Specifične ranjivosti države na ruski uticaj: studija slučaja Crne Gore”, koji je objavljen početkom 2019, a iz kojeg „Antena M” u nastavcima objavljuje najinteresantnije djelove — autorka je u glavnim potezima anticipirala zbivanja kod nas posljednjih godina)
* * *
Kako po prilici tenzije između bivših rivala iz Hladnoga rata, SAD i Rusije, rastu, zemlje na zapadu Balkana suočavaju se sa povećanim pritiscima da izaberu stranu i dalje se usklade s Evropskom unijom (EU) i NATO ili Rusijom. Mediji su se uhvatili u koštac s ovim tenzijama i često aludiraju na rastuće tenzije između Zapada i njegovih saveznika s jedne strane i Rusije s druge. Usred sve retorike, kako iz ruskih tako i iz zapadnih izvora, raste nacionalizam i strah od „drugoga”, prijeteći da se pokrenu etnička rivalstva i ponovo rasplamsaju napetosti koje su na balkanskom prostoru jedva zakopane ispod površine.
Uticaj iz sijenke, a ponekad i vidljiv iz središta svega ovoga — dolazi iz Rusije. Smatra se da sve veća svirepost takozvane ruske mašinerije za dezinformacije pogoršava polarizaciju unutar nacija i geografskih regiona širom svijeta. Rusija se infiltrirala i aktivno utiče na zaoštreni diskurs u nastojanju da napravi još veći razdor u društvima no što trenutno postoji.
Novi dokazi o ruskome miješanju pojavljuju se gotovo svakodnevno, a pipci dosežu brzmalo do svih nivoa društava koja su na Zapadu ili žele bliže veze sa njim. Stoga je vrijeme da se kritički analizira: - kako i zašto Rusija vrši zlonamjerni uticaj u drugim zemljama. Istražujući tu temu, cilj je kvantifikovati ruski uticaj u realnim uslovima. Da bi se to uradilo, Crna Gora će biti korišćena kao studija slučaja.
Crna Gora je mala zemlja sa oko 640.000 građana na Zapadnom Balkanu, koji Evropska komisija (2018) definiše kao: Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, BJR Makedoniju, Kosovo, Crnu Goru i Srbiju. Sve ove zemlje imaju istorijske, kulturne i privredne veze sa Rusijom, što ih čini osobito podložnim njezinom uticaju. Sa loše definisanim granicama, slabim demokratskim institucijama i śećanjima na Jugoslaviju — sukobi iz 1990-ih i dalje su u glavama većine građana — ovaj region je stalno u opasnosti od rasplamsavanja i ključanja sukoba….
- Uz nekoliko značajnih izuzetaka, sprovedeno je minimalno akademskih istraživanja specifičnih za Crnu Goru o implikacijama rastućega uticaja Rusije na Zapadnom Balkanu. Uprkos publicitetu koji okružuje visokoprofilne operacije ruskoga uticaja — poput pokušaja državnoga udara (coup) u Crnoj Gori 2016. koji su organizovali ruski agenti, ili sajber napada 2017. godine — prava dubina ruskoga uticaja u Crnoj Gori (i što znači za tu zemlju) uglavnom je nepoznanica. Ova teza ima za cilj da popuni tu prazninu pružanjem temeljne slike ranjivosti Crne Gore na ruski uticaj.
- Takođe, ima za cilj da razvije model koji će omogućiti analitičarima iz bilo koje zemlje da ispitaju ranjivosti svoje zemlje. Glavni cilj svake ruske kampanje uticaja je ciljanje i iskorišćavanje slabosti u državama: da se ideologije i pripadnosti zemlje odvrate od Zapada i usmjere ka Rusiji. Ako zemlja ne razumije sopstvene ranjivosti na vanjski uticaj, ona je loše pripremljena da spriječi strane poput Rusije da je promijene na nepopravljiv način…
RUSKI ISTORIJSKI ZNAČAJ. - Kraj Hladnoga rata označio je prvi put od 17. vijeka da je Rusija zaista djelovala slabo i beznačajno na svjetskoj sceni.
U 17. vijeku, Petar Veliki je postao prvi car Rusije i donio je modernizaciju, moć, obrazovanje i ugled zemlji. U 18. vijeku, Katarina Velika je vodila zemlju do značajnih vojnih pobjeda u njezinom zlatnom dobu i priznanju kao jedne od velikih evropskih sila. Zatim, 1812. godine, car Aleksandar I pobijeđuje Francuze, što je dovelo do kraja Napoleonovih osvajanja. Od toga trenutka, uspon Rusije izgledao je gotovo izvjesno, uprkos produbljivanju problema kod kuće. Slijedeće decenije 19. vijeka su dovele do pojave novih careva koji su uveli nove reforme s industrijalizacijom zemlje. U inostranstvu, Rusija se takmičila sa Britanskom imperijom za moć u Centralnoj Aziji i na Kavkazu u onome što je nazvano Great Game (Velika Igra).
Rusija je, dakle, bila u usponu na globalnoj sceni; i čak ni Ruska revolucija 1917. nije je zaustavila. Rusija tj. Sovjetski Savez (SSSR) značajna je sila i u Prvome i u Drugome svjetskom ratu, uprkos masivnim problemima kod kuće. Gotovo odmah poslije završetka Drugoga svjetskog rata, tenzije između SAD i saveznika i SSSR-a i njegovih satelita počele su da rastu. Hladni rat eskalira narednih decenija, a obje strane se bore za kontrolu i uticaj širom svijeta.
Hladni rat je 1991. završen raspadom SSSR-a. Iako Zapad jasno smatra to velikom pobjedom, za Rusiju je to krajnje poniženje. Ruska unutrašnja situacija, ekonomija i međunarodni ugled su bili narušeni, a zemlja je šepala tokom naredne decenije. Želja za obnavljanjem globalne ravnoteže i ispravljanjem nepravdi koje je Zapad nanio Rusiji bila je u prvom planu ruskih umova otkako je Putin došao na vlast 31. decembra 1999. godine. Uprkos početnim pozivima za bolje odnose između Zapada i Rusije, Putinovo nepovjerenje se prema Zapadu brzo vrnulo, a dvije suprotstavljene ideologije su na relativnom kursu eskalacije tenzija već skoro dvije decenije.
- „Izgleda da ne postoji master plan, već preširoka [ruska] strategija: slabljenja EU i NATO-a, distanciranja Evrope i SAD jedne od drugih i stvaranja političkog i kulturnog okruženja pogodnijeg za Moskvu i njezine interese” (M. Galeotti, „Controlling Chaos: How Russia Manages its Political War in Europe”, European Council on Foreign Relations, London, 2017).
- Moderni strateški ciljevi Rusije su mješavina prometejizma i haosa, sa krajnjim ciljem stvaranja okruženja u kojem strana koja se „najbolje nosi sa haosom pobjeđuje” (D. N. Jensen & P. B. Doran, „CHAOS AS A STRATEGY Putin’s ‘Promethean’ Gamble”, Center for European Policy Analysis, Vašington, 2018, 16).
- „Široki osnovni cilj je da se podjeli društvo i probude raskoli javnoga nezadovoljstva i nepoverenja đegod se mogu prnaći” (M. Kofman & M. Rojansky, „A Closer look at Russia’s ‘Hybrid War’”, Kennan Cable, 7. april 2015).
Na ovaj način, strategija Rusije je u velikoj mjeri oportunistička. Iako primjena postoji vijekovima, prometejizam je strategija koju je prvotno skovao poljski državnik 20. vijeka Jozef Pilsudski. Ukratko, Pilsudski je nastojao da uništi SSSR podsticanjem nacionalizma u njegovim republikama i među etničkim grupama stvarajući podjelu i ometanja širom imperije. Cilj je bio da se iskoristi ranjivost SSSR-a, što bi imperiju na kraju uništilo u tom procesu. Jensen i Doran tvrde da je prometejizam, koji i definišu kao „proračunatu primjenu nelinearnog državničkog umjeća (npr. korišćenje dezinformacija, subverzije, etc) da bi se oslabio protivnik stvaranjem podjela kod kuće i izolacije u inostranstvu”, danas široko primjenljiv kada se govori o strategiji Rusije.
Za postizanje željenoga cilja u inostranstvu, Rusija je prilično vješta sa korupcijom, haosom i neformalnim metodama. Rusija napreduje u okruženju „kontrolisane destabilizacije” (S. Maister „Military Might Replaces Realpolitik: President Vladimir Putin Leaves the Liberal World Order”, u: „Between Old and New World Order: Russia’s Foreign and Security Policy Rationale”, Berlin, 2018, 4).
Za Rusiju „opstanak je cilj. Haos je sredstvo” (Jensen & Doran). Slično načinu na koji je Pilsudski nastojao da uništi SSSR — stvaranjem unutrašnjih podjela — Rusija nastoji da uništi Zapad iznutra napadanjem i eksploatisanjem pojedinačnih zemalja unutar međunarodnoga sistema.
RUSKA UPOTREBA DEZINFORMACIJA. - Vladimir Iljič Ljenin je definisao: „Najmoćniji neprijatelj može biti pobijeđen samo ulaganjem maksimalnih napora i najtemeljitijim, najpažljivijim, vještim i obaveznim korišćenjem bilo kakvog, čak i najmanjega razdora između neprijatelja, bilo kojega sukoba interesâ među buržoazijom različitih zemalja i među različitim grupama ili tipovima buržoazije unutar različitih zemalja, a takođe iskorišćavanjem bilo koje, čak i najmanje, prilike za dobijanje masovnog saveznika, čak i ako je taj saveznik privremen, kolebljiv, nestabilan, nepouzdan i uslovan”.
Iako i u savremenosti Rusija ima određeni skup taktika koje koristi da stvori ovakvu korozivnu neslogu i haos, poseban način na koji cilja svaku zemlju je drugačiji. Rusija želi da „smanji kredibilitet vladâ i političara, da poremeti funkcionisanje demokratskih institucija ili medijâ i da diskredituje zapadni liberalizam uopšte” (Maister). Putinov je glavni cilj da oslabi svoje inostrane protivnike potkopavanjem njihova i samopouzdanjâ onih koje predstavljaju, čineći tako da „ruski način” izgleda za njih povoljniji.
Rusija može da teži i bude prilično uspješna u svome cilju slabljenja zapadnog liberalnoga poretka i ubrzavanja njegova raspada, ali joj nedostaju politike za stvaranje održivog alternativnog sistema koji je više od pukog poremećaja. Iako joj, dakle, nedostaju alternative zapadnom svjetskom poretku, cilj Rusije nije nužno stvaranje novoga svjetskog poretka. Već uništavanje postojećega, tako što će smanjiti povjerenje javnosti u institucije za koje Rusija smatra da su pod kontrolom Zapada.
Postoji brojni načini na koje Rusija to obično radi, ali dezinformacije često dotiču sve njih. Dezinformacije su možda najrasprostranjenija taktika koju Rusija danas koristi. Dezinformacija se definiše kao „lažne informacije namjerno i često prikriveno širene (na primjer: podmetanjem glasina) kako bi se uticalo na javno mnjenje ili prikrila istina” („Disinformation”, Merriam-Webster.com).
Širenje dezinformacija postaje jedno od najrasprostranjenijih i najuspješnijih oruđa koje Rusija koristi da utiče na društvo i namjerno zbunjuje i zavarava njegovo stanovništvo. „New York Times” je sasvim prikladno sumirao ključne taktike koje Rusija koristi u svojih 7 zapovijesti za lažne vijesti:
Pravilo 1 - Tražite pukotine u ciljanom društvu — društvene podjele koje možete iskoristiti, kao što su ekonomske, socijalne, demografske, jezičke, etničke, regionalne razlike. Naglasite podjele, kako bi ljudi počeli da gube povjerenje jedni u druge, a zatim učinite sve što možete da sve pogoršate.
Pravilo 2 - Stvorite laž koja je toliko skandalozna da niko ne bi mogao povjerovati da je izmišljena.
Pravilo 3 - Omotajte laž oko zrna istine kako bi ljudi mislili ili znali da su fragmenti istiniti, pa će prihvatiti i ostatak kao istinu.
Pravilo 4 - Conceal your hand (Sakrij svoju ruku). Ne dozvoli da se sazna da je priča došla od tebe. Učini da izgleda kao da je priča došla odnekud, a ne od tebe, koristeći druge entitete za objavljivanje ili pominjanje imena u njoj. Nažalost, ljudi obično ne traže porijeklo priče.
Pravilo 5 - Pronađi korisnog idiota. Korisni idiot je neko ko će nesvjesno uzeti poruku (naravno, prerušenu u stvarni izvor) i proturiti je masama.
Pravilo 6 - Ako se istina otkrije, odlučno sve poricati. Ljudi imaju kratak raspon pažnje i relativno brzo će sve zaboraviti.
Pravilo 7 - Igraj dugoročnu igru. Što se tiče Rusije, oni su apsolutno spremni da igraju dugoročnu igru, ulažu velike resurse u stvari koje možda neće imati nikakav uticaj dugo vremena. Spajanje svih ovih operacija tokom dugog vremenskog perioda imaće štetan uticaj mnogo veći od kratkoročnih dobitaka.
---
„Odsustvo odmah vidljivih posljedica ruskih neprijateljskih aktivnosti otežava identifikaciju manipulativne agende koja stoji iza nje i moglo bi da prikrije činjenicu da Rusija, ipak, neumorno promoviše svoju agendu” (O. Popescu & R. Zamfir, „Propaganda Made-to-Measure: How Our Vulnerabilities Facilitate Russian Influence”, Bukurešt, 2018). Dakle, Rusija cilja svoje dezinformacije kako bi najefikasnije pogodila različite kulture, države, regione i grupe ljudi na načine koji će imati najveći uticaj na njih.
Stoga su dezinformacijske priče za Crnu Goru potpuno različite no što bi bile dezinformacije u Njemačkoj, s obzirom na to da su društva veoma različita. Rusija proizvodi spektre dezinformacije na osnovu socioekonomskih grupa. Koristi i različite kanale za različitu publiku — u nekim društvima postoje namjenski novinski mediji koji su istaknuto sredstvo širenja dezinformacija. U drugim društvima, veća je rasprostranjenost društvenih medija.
Posebno dirljiv i relevantan slučaj kako je Rusija koristila propagandu i dezinformacije u Ukrajini. Ne samo da mediji koje podržava ruska država šire propagandu, već su i sâmi građani najaktivniji u njezinom širenju. Građani aktivno učestvuju u sopstvenom lišavanju prava glasa koristeći društvene medije za generisanje, konzumiranje ili distribuciju lažnih informacija, doprinoseći novom poretku u kojem dezinformacije stiču sve veći autoritet (U. A. Mejias & N. E. Vokuev, „Disinformation and the media: the case of Russia and Ukraine”, „Media, Culture, and Society”, 39-7, 2017).
Dezinformacije se hrane emocijama. One se dopadaju ciljnoj grupi na koju namjeravaju da utiču na način koji ima za cilj da izazove neku vrstu emocionalne reakcije bez obzira na to da li su informacije činjenične ili ne. Na ovaj način, „ratovanje danas ima manje veze sa onim što se dešava na bojnome polju, a više sa manipulacijom percepcijama” (B. M. Jenkins, „A Revanchist Russia Versus an Uncertain West An Appreciation of the Situation Since the 2014 Ukrainian Crisis”, Center for the Study of Democracy, 2016, 2).
Rusija široko koristi na društvenim mrežama botove i trolove za skretanje pažnje, otvorene laži, sramoćenje i okrivljavanje; za širenje dezinformacija bez znanja krajnjih korisnika ili onih koji dijele dezinformacije na društvenim mrežama. Vremenom, ove dezinformacijske mreže postaju sofisticiranije i lakše ih je iskoristiti.
Većina korisnika Tvitera i Fejsbuka nema pojma da informacije koje dijele uopšte ne dolaze od osobe, već od kompjuterskih programa podešenih da obavljaju zadatke u ime korisnika ili interesa koji nemaju nikakve veze i predstavljaju potpunu manipulaciju i dezinformaciju. Ove „informacije” su iskrivljene i zamršene kako bi se ruski interesi prikazali u pozitivnom ozračju.
Na mjestima poput Crne Gore, na kojima ionako postoji tendencija da se stane na stranu Rusije, korišćenje botova i trolova od strane Rusije za širenje dezinformacija i povećanje uticaja je posebno opasno.
ZAŠTO CRNA GORA KAO STUDIJA SLUČAJA? - Crna Gora je takođe nacija sa duboko ukorijenjenim istorijskim narativima — zemlja u kojoj istorijsko śećanje, folklor i dugogodišnje porodične veze pokreću mnoge današnje misli i perspektive. To je jedna od retkih zemalja u Evropi koja se još aktivno poziva na svoja plemena. Iako je takođe veoma zapadno i moderno društvo, Crna Gora duboko cijeni i svoje tradicije, što često zamućuje vodu, posebno kada je u pitanju Rusija.
Crna Gora je najnovija i najmanja članica NATO-a. Pridružila se Alijansi kontroverzno u junu 2017. bez većinske javne podrške (CIA, 2018). Iako je Crna Gora mala, ulazak u NATO se smatra velikom pobjedom za Alijansu. Ne zbog onoga što Crna Gora može da pruži vojno — ima armiju od samo 2.000 vojnika — već u smislu poruke koju šalje Rusiji i drugim zemljama Zapadnog Balkana.
Građani Crne Gore, s druge strane, ne smatraju članstvo u NATO-u velikom pobjedom. Prema anketi javnoga mnjenja sprovedenoj 2017. stanovništvo je prilično zabrinuto zbog članstva u NATO-u: sa 51% stanovništva protiv članstva u NATO-u, a samo 43% podrške stanovništva. Generalno, 54% stanovništva doživljava ulogu NATO-a u svijetu kao donekle negativnu ili negativnu, naspram samo 40% koji je donekle pozitivno ili pozitivno smatraju. Kao referencu, prema anketi Pew Research Centre, 61% ljudi u svim ostalim zemljama članicama NATO-a pozitivno gleda na NATO, uključujući većinu ljudi u svim zemljama NATO-a, sa izuzetkom Španije, Grčke i Turske.
Dalje, otprilike 55% crnogorskoga stanovništva vjeruje da „Rusiju treba smatrati partnerom u evropskoj bezbjednosti i uključiti u evropske bezbjednosne strukture... držanje Rusije napolju čini nas manje bezbjednim”. Ovo je uprkos činjenici da je Rusija aktivno nastojala da poremeti bezbjednosnu situaciju u zemlji više puta. A 68% stanovništva Crne Gore ipak pozitivno gleda na Vladimira Putina. Kako kaže gradonačelnik Budve, Dragan Krapović, „velika većina podržava Rusiju, ne možete isključiti emocije... Rusija je podržala referendum o nezavisnosti Crne Gore, a mnogi (Rusi) su uložili novac nakon toga; sada se ośećaju prevarenim”.
Prema crnogorskom premijeru Dušku Markoviću: „Balkan je vijekovima bio poprište borbe između Zapada i Istoka; kao i druge države u regionu, Crna Gora ima jake veze sa Istokom, ali smo 2006. donijeli ključnu odluku da želimo da usvojimo zapadne standarde i vrijednosti”. Od toga trenutka, politički i ekonomski kurs Crne Gore se drastično pomjerio ka Zapadu. Međutim, to se ne odražava uvijek u stavovima i simpatijama naroda, kao što se viđelo u podacima javnoga mnjenja u prethodnim pasusima.
Crnogorci, koji su povrnuli nezavisnost od Srbije 2006. godine, često simpatišu Rusiju; i najbližu balkanskom prijateljicu Rusije, Srbiju. Crna Gora dijeli bliske fizičke, kulturne, ideološke i demografske veze sa snažno anti-NATO i proruskom Srbijom. Śećanja na NATO bombardovanje 1999. u Srbiji i Crnoj Gori su još svježa u mislima većine. Stoga, velika manjina crnogorskih građana, od kojih su mnogi i sâmi Srbi, često se izjašnjavaju za sve što je srpsko. To nije iznenađujuće kada se pogleda demografija Crne Gore, kao i komplikovana istorija. Na osnovu najnovijeg popisa stanovništva u Crnoj Gori (2011. godine), 45% stanovništva smatra sebe Crnogorcima; 29% smatra se Srbima; a 17% muslimanima, Bošnjacima ili Albancima. Preostalih 9% stanovništva čine Hrvati, Makedonci, Romi i ljudi koji su odlučili da se ne izjasne.
Uz to, državljanstvo, etnička pripadnost i identitet u Crnoj Gori, kao i u svim balkanskim zemljama, mogu biti pomalo zamagljeni. Crna Gora je istorijski bila zemlja u kojoj se državljanstvo prenosilo po patrilinearnom poreklu. To je slučaj od Zakona o državljanstvu iz 1928. godine u Kraljevini Jugoslaviji [SHS]. Stoga, iako se ljudi mogu identifikovati kao Crnogorci, mogu imati majku ili drugoga člana porodice koji je iz Srbije ili druge balkanske zemlje, pa se takvi i dalje najponosnije ośećaju i identifikuju kao „Srbi”. Jedna studija o mješovitim brakovima u bivšoj Jugoslaviji otkrila je da su od svih glavnih balkanskih etničkih grupa, Crnogorci imali najveći udio mješovitih brakova u regionu, sa 15% svih Crnogoraca koji su se vjenčali sa Srbima prema popisu iz 1981. godine.
Bliske veze sa Srbijom postoje ne samo u porodičnim vezama, već i u kulturi, istoriji i religiji. Crna Gora je pretežno pravoslavna zemlja, sa otprilike 72% građana koji praktikuju pravoslavno hrišćanstvo. Balkanska slovenska kultura i pravoslavna vjera znače da „narativna struktura (već) teži da favorizuje Rusiju” i čini ga plodnim tlom za ispoljavanje ruske meke moći (O. Lutsevych, „Agents of the Russian World Proxy Groups in the Contested Neighbourhood”, Russia and Eurasia Programme: The Royal Institute of International Affairs, Londom, 2016).
Odnos između Rusije i Crne Gore ima preko tristagodišnju istoriju. Pripovijeda se da je počeo 1711. pozivom Petra Velikog Crnogorcima da se podignu sa njim kako bi jednom za vazda izbačili Osmanlije sa Balkana u zamjenu za rusku zaštitu. Ovo je bio početak diplomatskih odnosa između Rusije i Crne Gore. Kaže se i da su Crnogorci među prvim Južnim Slovenima koje je Rusija regrutovala.
Ipak, odnos između Crne Gore i Rusije nije vazda harmoničan. Rusija je pokazala spremnost da ispolji i tvrdu moć u zemlji. Najznačajniji primjer je pokušaj državnoga udara za koji se smatra da ga je sponzorisala Ruska Federacija.
Taj pokušaj, planiran za 16. oktobra 2016. godine, a tada i osujećen — na dan parlamentarnih izbora — bio je kulminacija skoro godinu protesta koji su se povremeno dešavali u Crnoj Gori.
Smatra se da je Rusija umiješana u podsticanje tenzija uoči parlamentarnih izbora i za pružanje podrške opozicionim strankama i sâmim demonstrantima. (I protesti iz 2015-2016. i pokušaj puča biće detaljnije razmotreni u političkom odjeljku.) Cilj pokušaja državnoga udara bio je da se poremete parlamentarni izbori, svrgne prozapadna vlada i ubije tadašnji premijer, sadašnji predśednik, Đukanović, kako bi se instalirala proruska vlada koja bi promijenila prozapadni napredak zemlje.
Brojni izvori i istrage crnogorskih vlasti, zajedno sa spoljnim stručnjacima, dokazali su da je Rusija koordinirala planirani napad zajedno sa srpskim nacionalistima. Rusija je više puta negirala te optužbe. Pokušaj puča je „prvi put da je Rusija pokušala da [na Balkanu] upotrijebi nasilje van bivšeg SSSR-a kako bi ostvarila svoje političke ciljeve”, što pokazuje koliko je Crna Gora važna Rusiji.
- - -
Ruski interesi u Crnoj Gori su strateški iz više razloga. Jedan od njih je fakat da se Crna Gora nalazi na obali i ima luke sa toplim vodama.
Rusija trenutno ima samo četiri luke sa toplim vodama: Sevastopolj, Sankt Peterburg, Murmansk, Vladivostok. Takođe ima malu pomorsku bazu u Tartusu, u Siriji. Sevastopolj se nalazi u Crnom moru, što je od glavnijih razloga zašto je Rusija toliko očajnički željela Krim. Luka sa toplim vodama je ključna za prijevoz robe u i iz sopstvene zemlje i neophodna je za normalan pomorski pristup plovnim putevima koji nisu zaleđeni zimi.
Želja da u Crnoj Gori ima svoju luku na toplim vodama bila je dio ruskih razloga da spriječi pridruživanje ove zemlje NATO-u.
Naime, poslije baze u Tartusu, Sevastopolj je najbliža ruska pomorska baza na Mediteranu, ključnom moru za trgovinu. Ali, njegova lokacija je daleko od idealne. Pristup iz Crnoga mora u Mediteran je ograničen Montrealskom konvencijom iz 1936. godine, koja je dala Turskoj kontrolu nad Bosforskim moreuzom. Ruskim trgovačkim i pomorskim brodovima je dozvoljeno da koriste moreuz, ali samo u ograničenom broju koji je strogo kontrolisan. S obzirom na to da je Turska takođe u NATO-u (i da Turska i Rusija imaju konkurentski odnos na mnogim nivoima), veoma je sumnjivo da bi Rusija mogla da koristi ovu luku tokom sukoba. Takođe, Skagerački moreuz povezuje Baltičko sa Śevernim morem i omogućava pristup Sankt Peterburgu i Kalinjingradu, ali je pod kontrolom Danske i Norveške, pa bi mogao biti zatvoren i u vremenima sukoba. Stoga je za Rusiju ključno da ima luke sa toplim vodama koje nijesu pod kontrolom članica NATO-a i kojima bi mogla lako pristupiti u ratnim vremenima…
Značaj pristupa Mediteranu se takođe vidi u Pomorskoj doktrini Ruske Federacije, koja govori o važnosti uspostavljanja stalne ruske luke u Sredozemnom moru zbog širenja NATO-a.
Godine 2013, Rusija je podnijela zvanični zahtjev da koristi luku Bar u Crnoj Gori kao svoju mediteransku pomorsku logističku bazu. Mada nije potvrđeno, Rusija je, navodno, naznačila prijedlog vrijedan više milijardi eura, aproksimativno polovinu crnogorskoga GDP. S obzirom na svoju želju da nastavi putem ka punoj zapadnoj integraciji i pod pritiskom NATO-a — Crna Gora odbija ponudu.
Ovo je dodatno podstaklo vatru između Crne Gore i Rusije…
(Nastavlja se)
* * *
Autorka je ovaj rad kao magistarsku tezu odbranila 2019. na katedri politikologije Fakulta sociálních studií Masarikova univerzita, Brno - Češka Republika.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR