22 °

max 31 ° / min 21 °

Ponedjeljak

13.07.

31° / 21°

Utorak

14.07.

32° / 18°

Srijeda

15.07.

31° / 19°

Četvrtak

16.07.

31° / 20°

Petak

17.07.

31° / 21°

Subota

18.07.

29° / 21°

Nedjelja

19.07.

32° / 20°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
NEPOZNATI NJEGOŠ: Kako je kanonizovan Petar Cetinjski (10)

Istorija

Tag Gallery
Comments 1

Autor: Mirjana Dragaš

  • Viber

NEPOZNATI NJEGOŠ: Kako je kanonizovan Petar Cetinjski (10)

Piše: Vladimir Jovanović

Petar II Petrović Njegoš nije samo poradi književnosti najpoznatiji Crnogorac. Jedan je od utemeljivača moderne crnogorske nacionalne svijesti. Radovan Zogović, naš najveći pjesnik 20. vijeka, ocjenjuje: „Njegoš je ne samo najbogatije nasljeđe crnogorske nacije i kulture, nego i do sada najjači književni izraz posebne nacionalne psihologije” („Na poprištu”, Beograd 1947, str. 269).

Prije nego će sa amvona postati sikofant velikosrpstva, predavač u jednoj beogradskoj školi, Nikolaj Velimirović će 1910. tačno zaključiti: „Da su CRNOGORCI NAROD IZABRANI, TO JE VERA NJEGOŠEVA, ne manje silna i ne manje oduševljena od vere proroka Isaije u bogoizbranost izrailjskog naroda. Postoje, naravno, veći, bogatiji i kulturniji narodi, i oni, svaki od svoje strane, prilažu izvesne žrtve na oltar pravde. No, svaki od njih prilaže od svog suviška – Crnogorci, pak, prilažu na taj oltar sve što imaju, kao jevanđelska udovica” („Religija Njegoševa”, Beograd 1969, str. 162).

Njegoš je, koliko sam istražio, prvi Crnogorac koji u nekome zapisu autokefalnu Mitropoliju imenuje – CRNOGORSKA PRAVOSLAVNA CRKVA (1832), takođe, Njegoš prvi pominje CRNOGORSTVO (1834), ali i CRNOGORSKI JEZIK (1839). Sa drugim glavarima, potpisuje državna akta u kojem se imenuje CRNOGORSKA NACIJA (1837, 1839), a u crnogorskim pasošima (Црногорскiй паспортъ) unosi nacionalnost – ЦРНОГОРАЦЪ, etc.

Ukoliko Njegošava djelatnost i stavovi ničim nijesu ugrozili narodnosnu, crkvenu, jezičku i državnu samobitnost Crnogoraca – naprotiv, za njegova života, ojačali su je – to će se desiti kroz notorne srpske reinterpretacije.

Hiljade i hiljade članaka, studija i knjiga je napisano u značajnim dijelom uspjelome propagandnome poduhvatu da se, „istumačeni” van konteksta, suštinski i numerički neznatni Njegoševi pomeni Srbin-srpstvo i sinonima (najpribližnije = pravoslavac-pravoslavlje) predstave glavnom ili jedinom definicijom njegova djela i lika.

U korespodenciji sa stranim vladama i njihovim predstavnicima, uvijek Njegoš piše o Crnogorcma i crnogorskoj državi; isto je i u aktima koje je izdavao radi sprovođenja unutrašnje politike ili u sačuvanim privatnim pismima i književnim djelima.

Prema Sretenu Zekoviću, podaci su provjerljivi, Njegoš etnonim Crnogorac (Cernogorci, Черногорци, Montenegrini, Montenerini, Crnogorka), zatim narod (viteški) crnogorski, , zemlju crnogorsku, otečestvo crnogorsko, ime crnogorsko, obraz crnogorski, primorje crnogorsko, gore crnogorske, mladež crnogorsku, senat crnogorski, naciju crnogorsku, puške crnogorske, vojsku crnogorsku… – pominje preko 700 puta (up. „Njegoševo crnogorstvo i srpstvo”, „Crnogorski anali, br. 4, 2013, str. 185-241).

Na drugoj strani, primjećuje Božo Bulatović, „postojala je i zavjera ćutanja u Njegoševoj domovini – Crnoj Gori; poznato je da knjaz, odnosno kralj Nikola, nije volio da se o Njegošu priča” („Njegoš izbliza”, Podgorica 2004, str. 134). Prvo štampanje „Gorskoga vijenca”u Crnoj Gori biće 1913, tačno 66 godina nakon originalnoga izdanja! U čast Njegoša, prvi javni spomenik u Crnoj Gori postavljen je tek 1954. godine; i to u Prčnju, ispred katoličke župne crkve.

Politička emigracija iz Crne Gore, finansirana i organizovana od srpske vlade, Njegoša je krajem 19. i početkom 20. stoljeća difamirala, između ostaloga, da je „sramni izdajnik” jer je zastupao „separatističke interese” („Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrović-Njegoševog doma”, Beograd 1898, passim).

U brošuri Toma P. Oraovca, jednoga od tih plaćenika, tvrdi se da je, izvjesnoga Vukića Popovića, „vladika Rade preko kupljenih najamnika ubio sjekirom u glavu zato što je Vukić mimo drugih Srba srbovao”, kao i Džudža Radonjina Čejovića: „A zašto? zato što je Džudžo bio [...] Srbin” („Pismo Nj. V. kralju Nikoli I”, Njujork 1917).

Njegoš je, međutim, godine 1918. u tolikoj mjeri veliki Crnogorac, kroz školske sisteme i mas-medije još nedovoljno konfabuliran na anticrnogorskoj osnovi, da ni jedan diskutant tzv. Podgoričke skupštine, ne samo da ga nije mogao citirati u prilog svojoj raboti, nego ga tamo nijesu ni pomenuli.

Ma šta podrazumijeva pod političkim Srbima i političkim Jugoslovenima, Njegoš službeno nikada u njih Crnogorce nije ubrajao, niti je, naravno, ostavio amanet da se nezavisna Crna Gora razori, utopi u Srbiju, Srboslaviju i-ili Jugoslaviju.

Isto je i sa autokefalnom Crnogorskom pravoslavnom crkvom. Još 1843. Franjo Zah, agent srpske vlade, po čijem predlošku „Slovenski plan Srbije” Ilija Garašanin sastavlja konačnu verziju „Načertanija”, planira uništenje autokefalne katedre na Cetinju. Ljubomir Durković-Jakšić, potonji negator autokefalije Crnogorske crkve, pisao je 1939. o planovima F. Zaha i srpske vlade:

„Crkva pravoslavnih Slovena nije imala u Turskoj na Balkanu priznatu svoju AUTOKEFALNOST, osim JEDINO CRNE GORE. I radi toga upravo tamo na Cetinju trebalo je stvoriti verski centar koji se dotle nalazio u Carigradu; dostojanstvo, pak, crkvenog starešine dati ctrnogorskom vladici. To se mora – kaže Zah – dopasti vladici, koji je ‘čovek prosvećen, mudar, željan velikih stvari i koji vidi da kao poglavar Crne Gore ne utiče na sudbinu Slovena u Turskoj’. Crnogorci, videći svoga vladiku na čelu zajedničke crkve, lakše bi pristali na ujedinjenje sa Srbijom, a docnije i ostalim jugoslovenskim krajevima. Ovaj plan Zaha bio je docnije preko predstavnika Srbije predstavljen vladici” („Zapisi”, 21, Cetinje 1939, str. 347).

I dr Dejvid Mekenzi, istoričar sa Kolumbijskoga univerziteta (Columbia University in the City of New York), piše: „Garašanin je obećao Petru II, koji je bio na čelu CRNOGORSKE CRKVE, najviši čin u budućoj srpsko-crnogorskoj državi” („Ilija Garašanin: Balkan Bismarck”, 1985, str. 71).

No, od toga segmenta plana nije bilo ništa: „Načertanije” (1844), autentično i dopisivane verzije, ne pominje ga. Ma koliko mu podilazili, „predstavnici Srbije” od Njegoša nijesu dobili nikakav pristanak da se za račun „zajedničke crkve” uništi drevna autokefalnost katedre na Cetinju; niti je Njegoš, ili bilo koji drugi pojedinac, ili grupa pojedinaca, takvu kanonski ispravnu saglasnost mogao dati. Tvrdnje da je Njegoš pristao na tzv. obnovu Pećke patrijaršije – koja, uostalom, nikad i nije obnovljena, banalni je falsifikat, pripisan „garašaninovskome” agentu, bivšem fratru Matiji Banu (1818–1903) – objavljen 22 godine po njegovoj smrti.

U stvarnosti, Njegoš u oko 2.000 sačuvanih pisama, među njima i onih najpovjerljivijih, samo na jednome mjestu pominje Peć, ne i Pećku patrijaršiju – i to kao zgodno mjesto za nabavku dobra konja! A u književnim djelima, Pećku patrijaršiju, tj. patrijarha pećkoga Vasilija Brkića, opisaće u „Lažnome caru Šćepanu Malome”, nimalo pohvalno, pripisujući mu stihovanu izjavu:

„У ропству сам рођен и пораста’,
Страх је турски крв моју смрзао“.

Njegoš nije pokazivao interesovanje za inače veoma oskudnu zostavštinu Srpske pravoslavne crkve tj. njene eparhije koju je u Zeti, tvrdi se, Sv. Sava Srpski u 13. vijeku utemeljio – ne zna se ni danas pouzdano đe joj je bilo prvotno śedište, kao ni kada je, koje godine, to tačno bilo. Čak ni onda kad mu se poznati istraživač, poput slaviste Pavela J. Šafarika, preko posrednika, ruskoga konzula u Dubrovniku, obraća za takve informacije, materijalno i eventualno duhovno naslijeđe srpske srednjovjekovne crkvene organizacije na prostorima Crne Gore – Njegoš ih nije ni pomenuo…

On je, kada su svetitelji u pitanju, otvorio novo poglavlje. Objava 1834. i liturgijsko proslavljanje svetitelja Petra Cetinjskoga Čudotvorca, pod arhipastirstvom Njegoševim, najkrupnija je do tada, vjerovatno i nakon toga, manifestacija autokefalnosti Crkve u slobodnoj Crnoj Gori.

Ni Ruska ni Srpska crkve, kako smo viđeli, iako su pokušale, nijesu mogle osporiti pravo Crnogorskoj crkvi da kanonizuje svoga narodnoga svetitelja. Svetopetrovski kult je, na drugoj strani, doprino stišavanju opasnih unutarcrnogorskih zađevica, svađa i krvnih osveta – stvorivši na taj način uslove za daleskosežni preobražaj crnogorske države.

(Kraj feljtona)

Komentari (1)

POŠALJI KOMENTAR

ja

Bravo! hvala Vam! i što je najinteresantnije, nema nikad niđe nikakvoga demantija Vašega pisanja i objava! :) nema dokumenata da se iznesu i zamašu da Vi reče da je laž ovo što pišete. :)