Možda je baš tog dvadeset trećeg aprilskog jutra 1923. osamdesetogodišnja Đurđa Zvicer gledala tek zalistalu trešnju pred kućom, pitajući se – hoće li, falim te Bože, bar ove godine imati ploda da nečim slatkim obraduje gladnu Petrovu đecu.
Biće da su tog istog dana, prije ravno jedan vijek, Anđe, Zagorka, Plana i Vidak Zvicer potiho zapodjenuli vazda istu priču – hoće li se ikad okončati ova srpska okupacija, hoće li se njihov junak Petar, zdrav i živ bio, vratiti iz komita, hoće li Crnoj Gori granuti sloboda…
Bješe to već peta godina poslije Velikog rata i peta godina ropstva za brojne crnogorske familije koje nijesu priznale tragične odluke Podgoričke skupštine i nijesu pristale da se zatre država, ime i obraz Crne Gore.
Samo zbog tog “grijeha” porodica Petra Zvicera izgorjela je u kamenoj prizemljuši u Rokočima podno Lovćena, u noći punog Mjeseca između 24. i 25. aprila prije stotinu godina.
Svezana za onu istu trešnju, Đurđa Zvicer gledala je kako joj srpski žandari predvođeni majorom Kecmanovićem muče šezdesetogodišnju snahu Anđe, mladu Petrovu nevjestu Zagorku, dvadesetogodišnju unuku Planu i trinaestogodišnjeg unuka Vidaka. I kako zajedno s njima u ognju gori i Petrova nejač, troje praunučadi od kojih je najstarije tek petu godinu navršilo.
Osam mjeseci kasnije, krajem decembra 1923. srpska vojska i žandarmerija zvjerski je ubila i Petra Zvicera, vođu komitske čete i borca za pravo, čast i slobodu Crne Gore, zajedno sa još deset crnogorskih patriota u mjestu Rubeži kod Nikšića.
Od tuge i teške duševne boli Đurđa Zvicer se nikad nije oporavila. Preminula je nepunu godinu poslije aprilske noći u kojoj je, u ognju velikosrpske nacionalne politike, od njene familije ostalo samo zgarište.
Pokušavajući da pokori pobunjenu Crnu Goru, srpska okupaciona vlast je tokom godina bijelog terora, prema nepotpunim podacima, zapalila pet hiljada kuća i ubila oko šest hiljada nepokornih stanovnika nekadašnje države koja je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca degradirana i preimenovana u Zetsku oblast.
O tragičnoj sudbini porodice Zvicer, za koju niko nije odgovarao, govorili su u Skupštini Kraljevine SHS poslanici Crnogorske federalističke stranke Savo Vuletić i Sekula Drljević, optužujući beogradski režim da je Crnu Goru pretvorio u zgarište i groblje i poručujući da će mjesto “na kojem je spaljena majka sa djecom ostati sveto mjesto dok je Lovćena i njegove Crne Gore“.
Zločin nad porodicom Zvicer opisao je u jednom pismu i nekadašnji predsjednik crnogorske Vlade Jovan Plamenac. Iznoseći jezive detalje, Plamenac navodi i podatak da je “krvava beogradska vlada nagradila komandanta ovih janjičara sa unaprjeđenjem i ordenom za zasluge”.
Sličan zapis o stradanju Zvicera ostavio je i Mihailo Lalić, koji piše da izvršioca zločina “nikakav sud nije pozvao na odgovornost”.
“Ostao je Kecmanović na Cetinju kao pobjednik i na grobljima je držao govore, kad pogine neki žandarm, prijeteći da on može i umije, i da mu je dato punomoćje, preporuka da učini i još gore od onoga u Cucima”, navodi Lalić tužan epilog jedne tragične priče o zlom vremenu, zlim ljudima i posljedicama jednog pogubnog projekta koji, nažalost, i danas demonstrira svoju osionost. Uprkos bremenu teških uspomena i dubokih ožiljaka iz vremena koje simbolizuje i stradanje Zvicera.
Slava porodici Zvicer, nedužnim žrtvama zločina bez kazne.
Zhika Kuzmanovski
Za cast, dostojantsvo i slobodu Crne Gore! Da je vjecna Crna Gora!
Rovačka republika
Slava im proglašeni su za svetu porodicu u CPC, mislili su da ce ako ih zapale ugasiti Crnu Goru a nisi ni svjesni bili da su zapalili Vječni plamen koji niko nikad neće ugasiti u Crnoj Gori. Neka im je vječna slava što su dali svoje mlade živote za Crnu Goru. A mi treba da znamo sto nam je cinjet.
jovo
Ne smije da se zaboravi. Generacije koje dolaze treba da znaju kako je uništena naša mala ali dična kraljevina. Sve u korist toga, da se opet ne desi.