Poslušajte četvrtu emisiju
Janko Đonović, crnogorski pisac i pjesnik, rođen je u Tomićima kod Virpazara 1909. godine, umro je u Beogradu 1991. godine.
Gimnaziju završio je u Podgorici. Diplomirao je 1939. godine na Pravnom fakultetu u Beogradu. Književnim i publicističkim radom počeo se baviti u srednjoj školi. Prvu pjesmu objavio je u „Lovćenskom odjeku“ 1925. Sarađivao je potom u „Mladosti“ Antuna Barca, „Vencu“ Jeremije Živanovića, „Književnom severu“, „Srpskom književnom glasniku“, „Novoj literaturi“, „Pregledu“, „Našoj stvarnosti“, „Književnosti“, „Savremeniku“, „Stožeru“, „Razvršju“, Poslije rata najviše je sarađivao u „Stvaranju“, „Pobjedi“, „Borbi“, „Politici“ i „Književnim novinama“.
Bio je i urednik „Narodne knjige“ na Cetinju i direktor Centralne biblioteke od 1947–1951, bio je urednik u beogradskom izdavačkom preduzećuProsveta.
Pripadao je naprednom studentskom pokretu i zbog toga bio proganjan i hapšen. Učestvovao je u trinaestojulskom ustanku 1941. godine. Poslije je pao u italijansko zarobljeništvo, gdje je ostao do kraja rata. Prošao je kroz logore Kavaja, Preza, Kampelo, Kolfjorito, Mozburg, pojas Minhena. U vrijeme kapitulacije Italije pokušao je da se prebaci na oslobođenu teritoriju ali je pao u njemačko zarobljeništvo. Sticajemokolonosti kasno se vratio kući pa je na Prvom kongresu Saveza književnika Jugoslavije bio ubrojen u ratne žrtve.
Pisao je pjesme, pripovijetke, eseje, književne reportaže i putopise. Sarađivao je u mnogim periodičnim publikacijama. Pjesme su mu prevedene na strane jezike. Bio je redovni član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Za književni rad dobio je nagradu Vlade FNRJ za Gorske tokovei Trinaestojulsku nagradu za Izabrane pjesme i poeme, kao i dvije republičke nagrade.
Njegova najvažnija djela su:
Živi portreti, pjesme, Nikšić, 1927.
Dvije rijeke, pjesme, zajedno sa TanasijemMladenovićem, Smederevo, 1938.
Gorski tokovi, izbor iz poezije, Beograd, 1947.
Na Vltavi, putopisi, Cetinje, 1948
Hronike i putopisi, Cetinje, 1950.
Poezija i proza šestorice, Beograd, 1951.
Na leđima Apenina, ratna hronika, Beograd, 1953.
Kamena počivala, pjesme, Beograd, 1954.
Žeđ drumova, pjesme, Beograd, 1955.
Lirika Crne Gore 1918-1962, Antologija, Cetinje, 1962.
Izabrane pjesme i poezija, Cetinje, 1963.
Nuno iz Urugvaja, proza, Nikšić, 1963.
Kamenice, izbor iz poezije, Titograd, 1971.
Strah od zaborava, odabrana djela (priredio Radomir Ivanović, Titograd, 1988.
Branko Banjević je zapisao u knjizi Crnogorska moderna: „tridesetih godina dvadesetog vijeka dogodio se preporod crnogorske umjetnosti.“ Tom preporodu pripada i pjesnik Janko Đonović.
Janko Đonović je u kritici tretiran kao umjetnik čiji opus se svodi na socijalne teme i teme sela i prirode: „u njegovom razvoju nema mnogo odstupanja od pravca izabranog u tim gimnazijskim danima.“ Ipak, Janko Đonović je živeći i stvarajući između dva svjetska rata i nakon toga morao preživjeti ratove, društvene i političke mjene, te književne pravce i promjene u kulturi i umjetnosti. PosmatrajućiĐonovićev rad iz te perspektive iskreni pobornici umjetnosti i poezije bi morali reći da je njegova orijentacija bila prirodna i iskrena te da je dolazila iz pjesnikovog lirskog a ne ideološkog doživljaja svijeta. Često se zaboravlja da je Đonović pripadao generaciji koja je književnost i poeziju, kako veli Branko Banjevićvratila živom književnom jeziku i postala ono što mora biti, individualna, stvaralački čin, u kome je raspeta lična i opšta egzistencija.
Đonovićeva poezija je neposredna i direktna.Rotkovićveoma precizno zaključujedajući jedan poetički presjek cjelokupnog njegovog poetskog stvaralaštva: „Đonović je najduže i najdosljednije njegovao tematiku sela. Napisao je zato i mnogo sličnih pjesama o Crmnici. Zbog toga je izgledalo kao da se on grčevito drži sela i iz averzije prema urbanizaciji, iako su uočljiva upravo njegova maštanja o novom gradu. Vidjeli smo da su seoski simboli u metropolama našli svoj pandan u gradskim simbolima u prirodi… Kod njega nema svjesnog konzervativizma, ali su njegove pjesme o nemaštini, poplavama, rudokopima, ratovima i žicama i same oskudne kao život koji opisuju, i u susretu sa uglađenim proizvodima izgledaju hrapavo. No, pod grubim seljačkim suknom njegovih stihova kuca toplo srce…“ Ono što Rotković želi reći jeste da se Đonovićeva poezija u jeziku čini previše jednostavnom, ne odviše stilizovanom, ipak njeno emotivno i značenjsko biće se pri svakom čitanju i slušanju snažno osjeća kao u pjesmama Crnci i Crnogorci, Jasen i druge. U Đonovićevom pjesništvu crnogorski jezik je moćan, dubok,
Sam Janko Đonović će, u jednom od svojih mnogobrojnih poetičkih osvrta, reći da: „Jedna umjetnost ili uopšte jedna kultura, bit će dobra samo onda, ako se u nju unosi istina, iskrenost, bude široka i raznovrsna…“ Ovaj čisto mimetički književni credoupućuje na čvrstu Đonovićevu orijentaciju na ono što je kritika nazivala socijalna književnost. Ipak, njegovu poeziju svesti samo na socijalnu „ideološku“ i „reprezentacijsku“ dimenziju bilo bi veoma usko, pa i onu koju nazivaju poeziju sela svesti na elemenat pjevanja o selu. Značilo bi oduzeti joj esenciju, bunt, prirodnost, slojevitost, zvučnost, evokativnost, simboličnost, alegoričnost, što možemo naći u mnogim Đonovićevim pjesmama. Svesti vrhunsku poeziju na jedan njen elemenat znači oduzeti joj vrijednost.
S jedne strane Đonovićevi esejistički radovi nam pružaju uvid u političku situaciju i društvene uslove, a s druge strane njegova poezija pretače taj ambijent u muziku i život poezije. Taj njegov odnos vidimo, kako ističe Radoslav Rotković, u tekstu objavljenjom u „Razvršju“, i citira: „Pod uticajem ovoga i ovakvoga rada i života, Crnogorca vezuju apsolutno zajednički interesi s varoškim proletarijatom. Jer 70% njih je najamni nadničar koji iz svog posjeda ne može godišnje ni jednog člana porodice da prehrani. Crnogorci danas sve više dobijaju klasnu svijest i sve više se oslobađaju tradicije.“Da se kroz liriku razvijao moderni izraz i bunt crnogorskog čovjeka protiv klasnog i svakog ugnjetavanja čitamo i u pjesmi Cokula koju vam ovaj prilog donosi.
Na kraju, treba pomenuti da sve pjesme Janka Đonovića imaju ekspresionističku slikovnost, pogotovo u deskriptivnim pjesmama, a tu slikovnost Branko Banjević fino primjećuje i kaže da u poeziji Janka Đonovića postoji „svježina slike i svježina jezika kojim se stvara ta slika.“
Ta svježina slike i jezika do dan danas nije izgubila svoju svježinu i aktuelnost. U to se možete uvjeriti slušanjem stihova poezije Janka Đonovića.
JASEN
Daljina bere rujava kao septembar dozrio vinograd.
Zamah drumova čeka te čeznutljivo niz strane,
sa dalekih obronaka pozdravlja jasen, ustreptao, mlad,
pod kojim si provodio nekad mlade dane.
U njegovim zelenim, mekim, rascvjetalim krunama
dočaraće ti djetinjstvo vjetar, što je s planine došao.
U njegovim crnim, tvrdim korama,
na uvir u zemlju,
čeka te odmor –
ono što u svijetu nijesi našao.
COKULA
Cokulo,
velika, teška, siva,
što ćutiš u stroju kao kasarna u daljini,
tebi se obraćam danas ja uvrijeđeni građanin.
Ti si mene gazila, gnječila,
ja sam bio pred tobom skot podjarmljeni.
Iz mraka tvojih otvora
svitala su mukla, ropska jutra
puna hladnoće, posvki, šamara
i ribanja u nužnicima kužnim.
O, krvavoga ponižavanja
koje čovjek spušta
na ljigavi, puzeći prah.
Ja se još stidim da sebe pogledam,
još sam popljuvana, obeščašćena njuška.
Idem ulicom i na prvu uniformu
koja se u vrevi oholo i grubo ocrta,
uzdrhtim,
poblijedim,
prsti mi se zgrče u životinjsku kandžu.
Ja vidim vas i sada, beskrajni strojevi mrki,
napukli, iskrivljeni, zborani, prazni.
U hladnim i poluosvijetljenim hodnicima
kao u surim, mrtvim pustinjama,
požarni tlapaju noć i dan,
neispavani i blijedi kao utvare.
Bataljoni praznih cokula ćute
kao bataljoni mrtvih vojnika,
kroz njihove đonove ne bije vruća krv pješačkog stopala.
Bataljoni cokula ćute u hodnicima jezivim
kao poodsijecane noge mrtvih vojnika.
Sa njih čavli mrki –
vučji, podmukli zubi –
mrve
u mojoj izmučenoj svijesti
još svijetle radosti,
još žalosne ostatke
čovjeka i građanina.
Na prljavom krugu
gdje dežurni, mamuza i konjsko kopito
postaju svemoćni kao bogovi u svijesti varvara,
kasarna kao velika žuta kutija
odzvanja ritmično
od strojeva i cokula.
U sivim, kišljivim lokvama na krugu
kasarna se ljulja
sa bezbroj šamara, psovki, nužnika i snova.
Zvekeću kasnije, škljocaju zatvarači u nepoznato.
Mi zebemo na kiši.
Cokula postajte vlažna rupa
u kojoj prsti trnu, cepte.
- Mirno! Sastavi kopito,
majku ti zaraženu!
Peta o petu puca,
a prsi se junački isturaju van.
Ne trepćemo, ne dišemo.
Kapetanova kobila bijesnih sapi
propinje se kao morski val.
Polazimo nekud kroz blato, lišće i maglu,
stupamo u četvororedu naprijed,
a za nama cokula ostavlja svježe, žalosne tragove
kroz prljavi jesenji dan.
CRNCI I CRNOGORCI
1.
U plamsaj jutarnjeg sunca
koje se toplo izdigne
nad američkim rudokopima,
prođu praznim, širokim ulicama,
između olistalih drvoreda,
ko sjenke suvi, koščati,
sa budacima na ramenu
i vrućim hljebom u torbi
Crnci i Crnogorci.
Pred njima rudnik, golem i žut,
i san o kolijevci na drugom kontinentu,
san o ambaru praznom
u kome se ko zmija
gladna godina savija.
I na grlima podzemnih jama
rano istočno sunce njima je zalaz.
I na cio dan
tutnje njihovi budaci,
tutnje i kunu
ispod svijeta.
2.
O, oče moj, rudaru sinji,
primi na dar ovaj komad srca,
ovaj moj pozdrav tebi,
veliki čovječe znoja i truda.
Svega te dva puta u životu vidjeh
još kao dijete, doma, na Balkanu.
Tvoje blijede, mršave ruke
dale su mi samo nekoliko stisaka –
tvoje blijede, mršave ruke.
Tvoje mirne, dobre oči
samo su se na mene jednom nasmijale –
o, tvoje mirne, dobre oči!
Tvoj život, mlad i bujan kao proljetnje drvo,
povi se i usahnu tamo.
Plug, pred pojatom, osta čekajući na tebe –
ispucao je, isušio se, pognuo,
baština zaledinila, zakoravila,
a vo Plavonja sa Strbine muklo
rikne katkad alugom gustom.
O, primi na dar ovaj komad srca,
ovaj moj pozdrav tebi
veliki čovječe znoja i truda!
3.
Kad proljeće zamiriše nad gradovima
i zelena krv njegova nabuja u stabla,
izviju se široke palme oko vila
i prvi bagremovi na život zarađuju –
Crnci i Crnogorci,
duboko u zemlji,
zakopani kao kamenje,
kao korijenje –
mišicama,
nekada nabreklim od zdravlja ko kotline rala,
što sjekirama
poobaraše rodne gajeve,
tuku,
tuku
i vlastitim rukama svoje rake kopaju –
ah, rake svojih dana,
mišicama, istrošenim, usahlim.
Poneki jekne bolno pod tim tuđim brdima
i umire tu, kao skot, izmučen.
Sklapa oči pune domaćih prizora,
svoje čeljadi,
svoga katuništa
i svojih tvrdih njiva.
Crkavaju tu
pod padom kakvog brijega,
Crnci i Crnogorci
u zlatnim grobovima!
4.
Večernja rumen.
Ulice cvjetaju koracima i smijehom.
Smrkava se
tiho
gore, na zemlji, punoj balova, mjesečine i
ljubavnika.
I na cijelu noć
sve dalje i dalje,
očajno tutnje njihovi budaci,
tutnje i kunu
ispod svijeta.
A kad na grlima podzemnih jama
žuta svjetlost karbituše utrne –
Crnce i Crnogorce
zemlja vraća –
i jedne crne i druge crne.
DJECA RATA
Kada mi ludački jauknemo,
djeca velikog rata,
ne čudite nam se, budući.
Jer naše su zjenice mutne
kao nebo zimnje,
mutne i prepune vriskanja.
Jer naše je srce kao kula
izrešetano prvim šrapnelima
koji su sa krvavim suncem
nagovještavali dane klanja.
I mi smo bili
na starim, žutim odrovima
u mnogim noćima rana umiranja…
Zato, o zato, kad zadrhtimo mi,
djeca velikog rata,
ne čudite se, budući!
Jer mi smo u kolijevkama
očajnički kriještali
za očevima i majkama
koje su pred nama rastrzali
kroz mnoge dane i noći crne.
I sjaktanjebajoneta
ušlo je u naše djetinje oči
tada sa strahom,
i sada kao munja
po najcvjetnijim livadama naših duša.
Mi smo za tolike noći,
ležeći na pločama pri ognjištu,
u pustome domu
lelekali sami
i tražili osmijeha i hljeba
rukama, o, samo rukama.
I kad su zeleni bataljoni
nomadski razarali naše krovove
mi smo mislili da duhovi hoće
da unište naše domove
i ostali smo bez svijesti…
Zato, o zato, ne čudite nam se, budući,
što smo mi pokoljenje rano uozbiljeno
i što naši pogledi čudno blude daljinama –
što pokatkad zavrištimo ludački
u podne
ili na međama ponoći,
jer mi smo djeca velikog rata,
ne čudite nam se, ne čudite nam se, budući!
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR