Prvi Festival ženskog književnog stvaralaštva u Crnoj Gori bio je odvažan i kreativan poduhvat, i Beranci su znali da cijene takvu manifestaciju u svom gradu. Raznovrsna i brojna publika pratila je programe, a dobar glas o Festivalu obišao je cijeli region.
Glavnu urednicu Rebeku Čilović pitali smo za utiske nakon par dana. Potvrdila nam je da je više od 700 osoba posjetilo festival koji ćemo pamtiti pod sloganom ONE, čime se ne mogu pohvaliti ni veće institucije u zemlji. Zato što je, dodaje, Berane specifičan grad.
“Aristokratski duh koji ovdje provijava teško da možete naći u drugim gradovima na sjeveru. Ta posjećenost je i zahvalnost nama koje smo se osmjelile i krenule u ovaj poduhvat koji bez takve podrške, slobodno mogu reći cijelog grada, ne bi bio veličanstven kao što je sada. Nijesam ni jedne minute razmišljala o reakciji mojih sugrađana, koliko god to bilo iznenađujuće, ja sam znala da će oni podržati zdušno našu zamisao. To je onaj (na moju sreću) rijetki svijetli primjer gdje imate na djelu ljubav grada i pjesnikinje.”
Festival „One – I literatura ima žensko lice“ je dakle održan početkom marta… Uz radionice, diskusije, promocije, nekoliko književnica iz zemlje i regiona osvijetlilo je žensku umjetnost na neposredan i neformalan, a opet ozbiljan način.
***
Na Festivalu su učestvovale gošće iz različitih djelova zemlje, iz različitih država… Šta je opšti utisak kada je posrijedi ženski kreativni izraz – imaju li sve slična iskustva da je ženski glas uvijek nepravedno tiši?
Čilović: Smatram da nije nužno potrebno preispitivati koliko su ženski glasovi nepravedno tiši, koliko je važno stvoriti prostor koji će moći da ih artikuliše.
Svođenje festivala na puku potrebu da se ženski aktivizam i literarna scena prikažu samo radi promocije nije dovoljan, on mora postati baza odakle bi se svi pojedinačni napori sinhronizovali u jedinstven izraz, a on jeste bezženski.
Stoga su svi naši napori usmjereni ka stvaranju mreže odakle će se ženska misao lakše prolamati, a ne slamati, kako nam istorijsko iskustvo govori. Da nije zamagljen ,,ženski (narativni) lik“, mi bismo danas govorile o nekim drugim idejama, ali sama pomisao da se ženski potencijali okupe i pomognu da se prvi ženski književni festival realizuje u Crnoj Gori već je posljedica sličnog iskustva.
Nerijetko se u javnosti srijeće pitanje koliko je konstruktivno opisivati nešto kao “žensko pismo”? Možete li ukratko da pojasnite zašto je važno i produktivno postaviti stvari na taj način?
Čilović: Literaturu ne dijelim na mušku i žensku, već na dobru i lošu - tu dileme nema.
Ali ako su ženski, autorski napor gube, ne samo na promociju svojih knjiga, nego i na odbranu od unaprijed osuđujuće javnosti da je taj isti tekst samo zato što je pisan rukom žene a ne muškarca, trivijalan i patetičan, e onda zaista moramo stati i porazmisliti zašto nemamo iste pozicije i u književnosti.
No, kako je to već civilizacijsko pitanje, ja neću iznositi teorije i braniti “žensko pismo“ koje se može naći i kod muških autora, ali hoću bez razmišljanja posvjedočiti da je prostor za promociju stvoren i da se mi ponosimo Festivalom ,,I literatura ima žensko lice“ koji je okupio region u nadi da će on imati život, jer život i zaslužuje.
Koliko situaciju usložnjava biti žena pa još pripadnik manjine, stanovnik periferije, imati posebne potrebe ili takvo što kada je u pitanju literarno stvaralaštvo?
Čilović: Poezija potire sve naše a, ako hoćemo, i moje lične dileme i potrebe da posmatram sebe kao ženu, pripadnika manjine, stanovnicu periferije i sve ostale determinišuće faktore kojih sam svakako svjesna.
Vjerujem da bi sve što ste naveli moglo da mi posluži kao alibi za slučaj da nijesam bila voljna da pokažem kako je zaista potrebno samo malo hrabrosti i volje pa da (skoro) sa lakoćom i pišem i, uz pomoć mog malog tima saradnica, organizujem jedan ozbiljan format koji se do sada nije na našim prostorima realizovao.
Ne pristajem da me pripadnost bilo čemu i bilo kome odvoji od one najvažnije, a to je da pripadam samo sebi i vrijednostima za koje se zalažem. Kada neko pjesnikinju pokuša da svrsta ili uobliči u tako male prostore djelovanja, onda dobije pjesmu, a nekad i festival kao odgovor (smijeh).
Vjerujete li da jedna manifestacija može da edukuje širu javnost i djeluje na promociju ženskog glasa? Mislite li da uopšte ima sistemskog lijeka ili smo prinuđeni ovako da entuzijasti rade veliki posao obrazovanja kroz male projekte?
Čilović: Ja očekivanja imam samo od sebe i bliskih prijatelja. Ne patim od potrebe da neko drugi, pa makar i bio u obavezi, obavi posao koji smo obavile mi.
Naša je dužnost da budemo društveno korisni, naša je obaveza da ukazujemo kako može bolje, energičnije, inovativnije, a i srčanije.
Ako se neko prepozna pa poželi da nam se pridruži na ovom putu, mi mu pružamo ruku. Ne želimo hvalospjeve i ode našim idejama koje su se na sreću svih nas realizovale, ali sada je već prirodno da čekamo garancije koje će nas uvjerititi da će Festival živjeti.
Za (nas) pjesnike važne su samo ideje. One su naš život. Znam da nije jednostavno biti pjesnik, ali je i prokleto uzvišeno.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR