Ljubav i smrt u doba korona virusa 4.

Piše: Jovan Nikolaidis

„Ako jezike čovječije i anđeoske govorim a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje zvoni, ili praporac koji zveči. I ako imam proroštvo i ako znam sve tajne i sva znanja, i ako imam svu vjeru da i gòre premještam, a ljubavi nemam, ništa sam. I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemam, ništa mi ne pomaže. A sad ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje; ali je ljubav najveća među njima.“

(Iz prve Pavlove Poslanice Korinćanima, 13.)

Nema te sile koja će me natjerati da mrzim srpski narod. Niti bilo koji drugi. Kao što ću do zadnje ure (a možda i nakon nje?!) prezirati pojedine Srbe i pokojeg Crnogorca. Vele socijalni psiholozi da je mržnja vrhunac neprijateljskog odnosa čovjeka prema čovjeku, naroda prema drugom narodu, a prijezir osjećanje koje druge ljude čini bezvrijednim; ljutnja je, pak, nemušti zahtjev razljućenog da neko promijeni svoje ponašanje. Zaludu sam prezirao takve Srbe, inkubatore negativnih energija, koji se iz petnih žila trude da budu zli, cinični, podrugljvi, osioni, i šire zlo oko sebe, bivajući sve manje ljudi, a sve više monstrumi. I ništa, ni ja ni mnogi drugi, kojima nije do sprdanja i nipodoštavanja čovjeka, ljuteći se na njih, postigli nismo, pišući o takvima, varajući se nadom da će oni promijenili svoje ponašanje. Zlo govedo vazda junac!

Zlo je (pòduči me Vikipedija) negativan, neprihvatljiv vid ljudskog ponašanja i mišljenja, suprotnost dobroti. Meni, za zle Srbe i pokojeg zlog Crnogorca, ostalo je još pokoje zrnce žaljenja što su takvi, kao što neću ostati ravnodušan na njihovu neljudsku volju da unište, sruše, omalovaže - njihova zloćudnost traje i traje. Bili su i ostali - zlo. Čekam, moram biti strpljiv! Da stigne doba za koje nada plemenitih živi, da dočekamo kako ničija nije gorjela do zore. Da počinemo od njihove zloće, svi mi koji ih preziremo i ljuti smo na njih, ali ih ne umijemo mrzjeti. Jer znamo da svi takvi, u mržnji i u nepočinstvima spram drugih - najviše sami sebe mrze a ne znaju to, i narod svoj oni mrze, čim ga toliko dugo za povodac ponorima vode.

Toliko se danas nakotilo predvodnika naroda, tajnovidih lica iz pripovijedaka Gogolja i Radoja Domanovića. Priča „Vođa“, posvećena radikalu Nikoli Pašiću, silna je satira. Ima li svrhe čekati danas novog srpskog satiričara?! Kome takav književni uradak treba kad su silnice u kulturi posve izmijenjene?

Danas je među ljude dopuzalo novo Zlo. Nije biralo kome će se primaći, koga dohvatiti, nije pravilo razliku među ljudima, među narodima, korona virus ne raspoznaje naopake ili dobre stanovnike Planete. Neprijatelj, kome svjedočimo i prkosimo mu na način što se vraćamo hitro u krilo porodice, nije probirač. Nije rasista, nacionalista, šovinista, ni četnik ni ustaša ni balista, on je samo jedinstveno zlo. Koje nas je okupilo, natjeralo da još jednom promislimo: je li vrijedilo razoriti porodicu, odbaciti prijateljstvo, pobjeći od roditelja u skitnju i ponore? Zbog novca koji nije stečen radom već mutljavinama skorojevićkim i užicima kojima nismo vični? Zar zbog svega toga slomiti jednu od najvećih dobara stanovnika Crne Gore - sabornost građansku.

I što će sada te zlice balkanske? Ti Velikosrbi i Velikoalbanci, i drugi Veliki, i ostali Veliki, kad su pred korona virusom, svi na gomili, malešni i tagikomični? Susreli se sa većim zlom nego su sami zli, pa da vidimo - što sada kani njihova surevnjivost, strah, pa i mržnja spram Zla koje je od njih Zlih veće, jače: otkud se ovo čudo pojavi da nam pomrsi račune, slomi megalomanske planove? Veliko Zlo pobrkalo je mnoge planove malih Zlih. Kako će sjutra biti, kad mine doba ljubavi i smrti korona virusa - ostaje da se vidi.

Dobronamjerni ljudi, oni od svoga i pri svome, oni od nauke i pera, radišni ratati i vješte zanatlije (ako ih je ostalo?) najkraće rečeno - Dobri Ljudi, slute da je ova bolest uvertira za novu preraspodjelu globalne moći, dok preostale infekcije balkanskih zloća osjećaju duboku ljubomoru prema korona virusu - primiče se krah mini-operacijama Zlih Narednika Balkana, zvoni krešendo rekvijema svima takvima. Njihovi susludi napori biće postmortem, naprosto - otpuhana prašina. Piramide Imperija slivaju se u Mrežu. Naučna fantastika se mijenja, Čovjek opstaje. I dalje lutajući... Jesam li ja suludi optimista ili diskretni Realista? Koji piše kao mjesečar koji je sa nevidljive strane mjeseca odselio u drugu dimenziju.

U malome tijelu diše velika Crna Gora i bije ljutu bitku. Zasad je neriješeno, ali - postoji i drugo poluvrijeme. Sreća je u tome da ona ne kani da bude Velika Crna Gora, velikodržavlje joj nije na pameti, o čemu jednako sanjaju zli kartografi Balkana. Ona ne smije imati velikodržavne snove, jednostavno - ako ih bude imala, biće manja no što je. Crnoj Gori je dovoljno što je malena, taman kolika treba da bude, i što je pametnija od mnogih velikih. I ovako malešna godinama uspješno odbija srbijanske mučke udarce. Ne mrzi Montenegro Srbiju, ma koliko ona lajala. Mi ne ističemo parole: Srbi (Crnogorci) su jaki jer su jedan narod, već one koji su nam prilični: Crna Gora je jaka jer je čine svi njeni građani. Koji su ljuti na Srbiju, kao što se domaćin ljuti na mahnitog hata kome zrelo vrijeme još ne može dizgine namaći. Crnoj Gori je žao Srbije, ljudski je žaliti slijepca. Iako je 'crnogorska statistika katastrofalna' njoj korona virus nije 'smešan'. Ona samo hoće da se njeni građani sa što manje nevolja i štete oslobode mučke bolesti. Želeći brzo ozdravljenje i svim svojim susjedima, podjednako. Da se ne lažemo!