Ni u jednoj zemlji vas ne pitaju zašto govorite svojim jezikom – sem u Crnoj Gori

Jednu svoju priču o epidemiji smijeha u tanzanijskom selu Kashasha završila je posvetom: "Saramagu, uz zahvalnost što ovu priču nije ispričao prvi". Mnogi su to protumačili kao nevjerovatnu smjelost – jedna đevojčica iz Kolašina, tek progledala, misli da piše kao nobelovac! Zapravo, ta priča krije odgovor na pitanje zašto stvara crnogorska književnica Tijana Rakočević.

"Tom sam rečenicom uputila zahvalnost svim onim pričama koje su do mene došle i mimo moje volje, kao glas onih kojima su usta u bolu ili nepravdi bila zapečaćena. Ima toliko intrigantnih, toliko očaravajućih života o kojima niko nije pisao, nije li to nepravda? Možda je, doduše, i moje očekivanje da to bude svima jasno pomalo besmisleno", kaže Rakočević za Antenu M.

Kako navodi, književnost nikada nije bila bijeg od stvarnosti – ona je stvarnost (koja egzistira uporedo sa onom za koju većina ljudi jedino i zna).

"Da prva nije tako haotična, druga ne bi bila savršena. Da se u prvu ne razočaramo, za drugom nikad ne bismo ni posegnuli. To je cijela istina", zaključuje.

Laureata je nagrada za poeziju i prozu, ali književni događaji, smatra ona, mahom su praznici osrednjosti.

"Sve te knjige niko neće čitati (još gore, i ti koji pišeš znaš da to niko neće čitati), svaki ćumez ima svog pjesnika-boema koji te vuče za rukav da ti ispriča kako ga je tačno slava zaobišla. Pisci koji pišu za posela, za manastire, za obljetnice i povodom smrti te-i-te, i njihovi antipodi – miljenici nacije, komedijaši koji pribilježe i čekaju pljesak kao da je riječ o, u najmanju ruku, cijepanju atoma – zbog toga, zbog toga sunovrat.

Jednom sam, u razgovoru sa prijateljicom, postavila pitanje koje mi se čini kao ključno: šta mi vrijedno nudi savremeni crnogorski pisac da bih odabrala da, umjesto Pasternaka, dva ili tri dana svog života potrošim na čitanje njegove knjige? Ne smijemo dopuštiti sebi da čitamo bilo šta zato što, eto, nemamo bolje", kaže Rakočević.

Diplomske i magistarske studije, sa najvišim ocjenama, završila je na Filološkom falultetu u Nikšiću – smjer Crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti. (Ne)čitalačku slobodu, uprkos činjenici da je knjiški moljac, cijeni kod drugih.

"Zvučaće čudno, ali mislim da je broj onih koji čitaju i onih koji ne čitaju uvijek isti, i to najprije zbog toga što je prvi susret ljudi sa literaturom formatiran kao ispunjavanje neke obaveze. "Pročitaj ako želiš", to je ono – sloboda koja se temelji na povjerenju. Čitanje mi je (premda sam tu vrstu razonode otkrila prije činjenice da se bezuslovno prihvatanje kod ljudi rijetko nalazi) pružilo ośećaj da ipak postoji nešto u šta se mogu uzdati, u čemu, identifikujući se sa izmaštanim, mogu biti ono što zaista jesam".

"To što potreba za lekturom postoji tumačim kao njeno apsolutno vrednovanje. To što potrebu za lekturom ne uočavaju televizijske kuće u čijim prilozima možete čuti najbizarnije primjere kršenja norme sasvim je druga tema. U tom smislu, radovalo bi me kad bi određeni mediji zaista slijedili svoju odveć poznatu mantru »za bolje društvo«, jer bolje znači i pismenije, a oni svoj uticaj ne koriste da tome doprinesu. Naprotiv", naglašava ona.

Govori i piše crnogorskim jezikom i, kako navodi, na neka vrata zbog te činjenice možda nikada neće pokucati.

"Možda ću uvijek morati da naglašavam kad šaljem svoje tekstove da se smiju objaviti samo onakvi kakve sam ih i poslala, možda me neki urednik u tome neće ni poslušati, ali ono što u vezi sa tim ośećam ne tiče se kanona koji propisuju ovako ili onako; uistinu, u jednome mi je pomoglo – da shvatim ko sam, kako diše moje biće i kojim ritmom otkucava moja poezija/proza. Ne bih rekla da je to beznačajno.

Ni u jednoj zemlji na svijetu vas ne pitaju zbog čega ste odabrali da govorite svojim jezikom (kao da se to, pobogu, biralo) i ni u jednoj zemlji ne prekorijevaju potomke što svoje đedove u govoru slijede – sem u Crnoj Gori."

Crnogorski jezik, to smo shvatili, ima svoje mjesto u njenom stvaranju, a da li ga ima i u društvu? Prema njenom mišljenju, institucije i mediji i dalje drže stare jezičke politike koja kategorično poriče postojanje grafema ś i ź čak i u razgovornoj sferi.

"Kad bih, još za vrijeme studija, objašnjavala zbog čega je podjela na "jezik za doma" i "jezik za posao" ne samo smiješna, nego i prilično frustrirajuća – stupila bih jednom nogom u univerzitetsku slušaonicu, a drugom nogom bih i dalje bila u hodniku. Rastojanje između "ośećanja" koje ostaje u hodniku i "osjećanja" koje je upravo stupilo u slušaonicu iznosilo je upravo toliko: jedan jedini korak.

Kad ga načiniš, ti postaješ neko drugi, ono što društvo želi da budeš, ne ono što, između ostaloga i zahvaljujući jeziku, jesi. Ima li to ikakvog smisla? Upravo taj stav, ta stroga demarkaciona linija između privatnog i javnog, čini da se institucije i mediji i dalje drže stare jezičke politike koja kategorično poriče postojanje grafema ś i ź čak i u razgovornoj sferi. Ako me pitate da li će crnogorski jezik uprkos tome preživjeti, reći ću: uvjerena sam da hoće", navodi ona.

* Tijana Rakočević rođena je 23. 6. 1994. godine u Podgorici. Magistrirala je na Odsijeku za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti Filološkog fakulteta u Nikšiću. Stipendistkinja je Crnogorske akademije nauka i umjetnosti za 2016/17. godinu. Bavi se naučnim radom. Objavila je jednu knjigu poezije — Sve blistavi kvanti, a njeni radovi (eseji, prikazi, pjesme i priče) mogu se naći u regionalnim književnim časopisima: ("Ars", "Script", "Sent", "Nova Istra", "Književni pregled", "Život", "Bona", "Balkanski književni glasnik"...). Član je uredništva časopisa za književnost i kulturu Fokalizator (iz Crne Gore), kao i časopisa Alternator iz Hrvatske. Trenutno je angažovana u Centru savremene umjetnosti Crne Gore kao lektor. Dobitnica je prve nagrade na konkursu za najbolju kratku priču u Crnoj Gori za 2019. godinu, u organizaciji Podgorica art festivala.