23 °

max 36 ° / min 23 °

Utorak

11.08.

36° / 23°

Srijeda

12.08.

34° / 23°

Četvrtak

13.08.

34° / 23°

Petak

14.08.

33° / 23°

Subota

15.08.

32° / 23°

Nedjelja

16.08.

32° / 22°

Ponedjeljak

17.08.

32° / 22°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Posljednja emisija u serijalu Poezija sa stilom: O Vitu Nikoliću

Kultura

Tag Video
Comments 0

Autor: Ethem Mandić/Mirjana Dragaš

  • Viber

Posljednja emisija u serijalu Poezija sa stilom: O Vitu Nikoliću

Posljednja emisija u serijalu "Poezija sa stilom" posvećana je pjesniku Vitu Nikoliću.

Vitomir - Vito Nikolić je rođen 27. aprila 1934. godine u Mostaru, a umro je u Podgorici 10. septembra 1994. godine. Vito je živio u Podgorici i radio kao novinar u Pobjedi od 1969. do 1991. godine, kada je zbog nepristajanja na ratnohuškačku uređivačku politiku u tom listu dobio otkaz. U aprilu 1941. sa porodicom je izbjegao u Nikšić. Veoma rano ostaje bez majke koja umire od tuberkuloze, 1943. godine Italijani ubijaju njegovog oca, a za vrijeme rata ostaje i bez starijeg brata koji je poginuo od bombe.

Nakon rata, živio je u sirotištu sve do 18 godine. Većinu svog života proveo je u Nikšiću, živio je u siromaštvu i volio je kafanski život. Cijelog života bolovao je od plućnih bolesti izazvanih teškim životnim okolnostima, i zbog toga je bio čest posjetilac bolnica i sanatorijuma. Svoj osjećaj zbog života provedenog u bolnicama izrazio je u pjesmi Još mogu poneki osmijeh da slažem: još mogu ponešto lijepo da kažem/ svakom osim sebi/ — ne daju mi/ bolnice,/ bolnice,/ brezovici,/ bežanijske kose,/ kasindoli. Stalno je bio u sukobu s vlašću, zbog čega je neko vrijeme bio u zatvoru. Prve knjige poezije koje Vito Nikolić objavljuje su: Drumovanja i Sunce, hladno mi je. Ove zbirke poezije izdaje sam, bez izdavača, te sam snosi troškove njihovog izdavanja. Poznato je da je organizovao književne večeri u kafanama, pred brojnom publikom koju je znao da razgali i uzbudi svojim stihovima. Pisao je pjesme za djecu, od kojih su se neke našle u čitankama za osnovce. Zadnjih godina, pred smrt, zgrožen surovošću nove ratne i poratne jave, nije učestvovao na književnim manifestacijama, i rijetko je izlazio iz kuće.
Objavio je sljedeće knjige:

Drumovanja, Nikšić, 1962.
Sunce, hladno mi je, Nikšić, 1968.
Stihovi, Titograd (Podgorica), 1981.
Stare i nove pjesme, Nikšić, 1991. (objavio Rajko Babović)
Posljednja pjesma, 1994. (objavili Obodsko slovo i Skupština opštine Nikšić)
Nedjelja u gradu N, 1997.
Dobri duh Nikšića, 2002.
Rekvijum za skitača 2009.  (objavili Obodsko slovo i Grafo Crna Gora, Podgorica)

Književni uspjeh je društvena pojava. Poznato je iz njegove biografije da on nikada nije doživio veliki književni uspjeh za života, iako su se njegovi stihovi pjevali širom bivše zemlje. Tragika njegovog života poznata je većini ljudi. Međutim, ako se za ijednog pjesnika s prostora Crne Gore može danas kazati da je popularan, te da svi ljudi poznaju njegovo ime i makar po jednu pjesmu, onda se to može zasigurno kazati za Vita Nikolića. U njegovom slučaju može se potvrditi misao Veleka i Vorena: „slava i ugled jednog pisca mere se njegovim stvarnim uticajem na druge pisce, njegovom opštom moći preuobličavanja i menjanja književne tradicije.“ Kult pjesnika Vita Nikolića danas, isključivo među čitaocima i ljubiteljima poezije, uživa (ili bi trebao da uživa) status bardova u antičkoj Heladi, profesionalnog kazivača bajki na Istoku, sastavljača ditiramba i himni Pindara koji su imali osobit, poluvjerski položaj. Možda ne bi bilo pretjerano kazati da bi Vito Nikolić kao pjesnik bolje pripadao engleskim romantičarima i romantizmu, nego bilo kojem drugom periodu u istoriji književnosti: on je nostalgija, sanjarenje, opojni snovi, slatka i gorka melanholija, samoća, patnje izgnanstva, osjećanje otuđenosti, lutanje po dalekim mjestima; i romantizam i Vito Nikolić. On ne pripada književnim epohama ili stilskim pravcima, on pripada pjesnicima boemima i poeziji kao esenciji života.


Ako se za pjesme Vita Nikolića, u čijoj poetici nalazimo širok spektar ljudskih osjećanja i emocija, smije reći da dominira neki oblik lirskog osjećanja, to je: nostalgija. Njegove pjesme, koje ne robuju rimama, ali se aktiviraju onda kada unutrašnji ritam pjesme to traži, govore da se radi o pjesniku svjesnog pjesničkog zanata, svjesnog melodije i zvuka koje riječi proizvode u pjesničkim spregovima, a to ostvaruje putem asonanca i aliteracija i upotrebom kratkih stihova. Česta je upotreba strofoida, proznih lirskih fragmenta, ali i dužih stihova u kojima se bavi preobiličavanjem epske tradicije. Vizije života i stvarnosti u njegovim pjesmama su apokaliptične, a izražava vjeru u vječnost poezije i ljudske riječi, kao u pjesmi Jednog dana kada nas ne bude:

Poželjeće ljudsku riječ glasnu,
parče srca grlom otrgnuto,
da razbije tišinu opasnu
i vrijeme sporo i besputno.

Dragica Ivanović je zapisala povodom Nikolićeve poezije: „Osvrnemo li se na tematsko-motivski sloj poezije Vitomira Nikolića, uočićemo četiri ključna motiva, međusobno blisko povezana, koji se ponekad uzdižu do simbola: drum — žena — pesma — smrt. Oko njih se grupišu skupine sporednih motiva, kojima je cilj da osnaže i osveže glavni motivacioni tok…“ U njegovim pjesmama prisutna je nit koja često povezuje sva ta četiri motiva, a to je bol. Moglo bi se reći i tuga, ali taj lirski bol koji osjeća pjesnik Nikolić nalazi se u svemu što vidi i opisuje. Registar pjesničkog bola kreće se od očaja (riječ koja se često srijeće u njegovim pjesmama) do neke neobične egzaltacije i ushićenosti životom i njegovim pojavnima oblicima: ljubavlju, srećom, radošću. Kao da se njegovi stihovi, odnosno osjećanja kreću iz krajnosti u krajnost: od pjesme Dan do pjesme Intima, od pjesme Očaj do pjesme Zima. Njegov pjesnički stav bio je hrabar i humanistički, antiratni i pacifistički, usmjeren protiv zala ljudskih i radikalnih čovjekovih političkih lutanja, a to je nerijetko izražavao u svojim pjesamama poput U gradini grob do groba, ili Kod Jasenovca ponire Sava… Vitomir Nikolić je bio pjesnik čiji uticaj i značaj za našu istoriju književnosti još uvijek čeka da bude opisan i kritički ispitan.

JEDNOG DANA, KADA NAS NE BUDE


Jednog dana, kada nas ne bude
na ovome bijelom svijetu,
s ljudskom čežnjom pomenuće ljude
neki vjetar drugom nekom vjetru.

Čitav svijet, bezljudan i nijem,
sjetiće se ljudi nekadašnjih,
i onako uzaludno lijep
zažaliće za očima našim.

Poželjeće ljudsku riječ glasnu,
parče srca grlom otrgnuto,
da razbije tišinu opasnu
i vrijeme sporo i besputno.

A odnekud, iz tišine trave,
ko bogovi molitvom dozvani,
ponovo će ljudi da se jave
i osmisle svijet uspavani.

I opet će ispod tih nebesa
naš bijeli drum da se izvije
i opet će neka divna pjesma
da nam dođe glave kao prije.

Pa će opet, kada nas ne bude
na ovome bijelom svijetu,
jednog dana pomenuti ljude
neki vjetar drugom nekom vjetru.

OČAJ

Dan osvanu a ja — Skadar,
Zle me sile
pretvorile
u gomile,
do temelja porušile.

Tri godine tako one
mene lome,
a ja više nijesam kadar
da se zidam
i survavam
niz litice.
— — — — —
Gojkovice,
mlada Gojkovice...

INTIME

Noćas tako želim da me neko voli,
pregršt nečije nježnosti mi treba;
noćas ću sve da zaboravim i prebolim
i da se vratim u naručje neba.

Ja sam bio kafanski i više nič'ji,
i bio pust i prezren — neželjen k'o grobar.
Noćas bih htio sebi — dječaku da ličim
i da mi opet kažu kako sam dobar.


NOĆ. NOVEMBAR

Noć. Novembar. Kiša vlaži, vlaži ...
Pomrčina zgusnuta do krika.
U odžaku, ko da milost traži,
vije vjetar bolom beskućnika.

Negdje nekakva kapija pjeva,
s prizvukom tuge zaboravljenih.
U meni nešto dozrijeva,
čudno nešto noćas zri u meni.


MINUT ĆUTANJA ZA ŽIVE

Oslušni, ponekad, tako krišom,
i čućeš kako kisnu naše kosti
pod nekom tamo tamnom kišom
u toj svijetloj budućnosti.


DRUMOVI ĆE POŽELJET LUDAKA

(Pavlu Vujisiću)

Drumovi će poželjet ludaka,
a ludaka više biti neće,
vjekovima za njima će plakat
ojađeno nebo i drveće.

Na gradove udariće trava
i zavesti svoju strahovladu,
svi cvjetovi ostaće bez glava
da bi bili sa travom u skladu.

Neće biti toga ko će smjeti
da posumnja u sve ko do sada,
poput teške omorine ljeti
svijetom će vladati dosada.

I ljudi će poći u povratak,
opčinjeni minulim stoljećem ...
Drumovi će poželjet ludaka,
a ludaka više biti neće.


BEZ NASLOVA

Bjelim drumom očajno proboden
drumujem, skitač, bez lijeka.
Idem kuda me oči vode.
U san, u pjesmu, u riječ, u čovjeka ...
Jednom ću tako i u smrt da odem,
pa ako, slučajno, umrem — neka.


REKVIJEM ZA SKITAČA

Blagosloven ti, što se obestrvi
u divnom prostranstvu svoje krvi
i odreče se povratka ko srama
uz skupu žrtvu sebe sama.

Na isti način umiru svi dani:
sopstvenim suncem svirepo zaklani,
požarno lijepi dugo mru nad drumom
razvivši ko barjak svoj čestiti umor.

Mir tebi, skitaču, što se obestrvi
zaljubljen u riječ s one strane krvi.


ZIMA

Iz tame svu noć snijeg sipa
i vetar zviždi — zima, zima ...
Dobro je, mila, dobro je ipak,
što negdje postojiš, što te ima.


SLIKA IZ DJETINJSTVA

Gospode, kako pamtim tu sliku,
kako je sve to živo u sjećanju
— odsjekli su glavu nesrećniku,
a nekakva je muva pala na nju.

I dok je nepovratno iz zjenica
odlazio čitav jedan svijet,
ta je muva mirno išla preko lica
kao da se ništa dogodilo nije.

A tamo je negdje mirisala trava,
šumorio jasen, cvrkutala ptica
— sve je bilo isto, osim ova glava
sa ravnodušnom muvom na sred lica.

Ćutao sam i dok su ostali
odlazili siti tog prizora ratnog,
neko je viknuo ŠTA ČEKAŠ, MALI!
NIŠTA rekao sam sasvim mator.

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR