Knjiga iz minuloga v(ij)eka (Rajka Glušica, Crnogorski jezik i nacionalizam, XX vek, Beograd, 2020)

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

I dio

Taman kad su zlonamjerni pomislili da će Rajka Glušica, redovna profesorica i bivša prorektorka Univerziteta Crne Gore, u penziju poći s jednom objavljenom knjigom (i to doktoratom) publikovanom prije ravno 23 godine, kao grom iz vedra neba odjeknula je vijest da je u prestižnoj Biblioteci XX vek objavljena zbirka njenih uglavnom novinskih pamfleta pod skupnim nazivom Crnogorski jezik i nacionalizam. Poznavaoci lika i djela narečene profesorice ostali su u šoku čemu sad knjiga kad joj više za promaknuće ne treba. Naime, za docenta, pa vanrednog i na koncu redovnog profesora birana je bez knjige (izuzme li se u knjigu prepakovani doktorat i srednjoškolski udžbenici pisani po narudžbi), pa je ostala dilema sprema li se to gospođa Glušica možda za akademiju nauka. Ipak, da li će joj se ovaj izlet isplatiti upitno je, budući da je u toj ustanovi manji opus bolja preporuka, o čemu najbolje svjedoči njen predśednik Dragan K. Vukčević, autor dvije zbirčice kontemplacija i više stotina usmenih prigodnih beśeda.

U ediciji u kojoj smo s rijetkim izuzecima navikli da čitamo značajna djela iz domena društvenih i humanističkih nauka ovaj smo put dobili knjigu koju bi žanrovski najpreciznije bilo odrediti kao autobiografsku prozu s elementima fikcije. No, ako bi dobronamjerni čitalac mogao pomisliti da je knjiga u toj ediciji objavljena jer i dobri Čolović ponekad zadrijema, odmah da kažemo da nije tako. Knjiga Rajke Glušice zaista u narativno dopadljivoj formi reprezentuje naučna shvatanja prošloga vijeka, premda bi joj možda s obzirom na nivo naučne obaviještenosti bolje odgovarala eventualna edicija XIX vijek. Sociolingvistički razlozi postojanja srpskohrvatskoga jezika, oročeni jugoslovenskom idejom od sredine XIX do kraja XX vijeka, više ne postoje, a ipak gospođa Glušica o tome dogovornom političkom jeziku piše kao o aktuelnoj naučnoj činjenici, pridržavajući se primordijalističkih teorija zasnovanih na članku Vuka Stefanovića Karadžića „Srbi svi i svuda“. Otud tolika terminološka konfuzija u knjizi koja pretenduje da bude „iznad svih nacionalizama“, a zaparložena je u umivenim ostacima hegemonijske humanistike.

Rajka Glušica na str. 5 crnogorski jezik naziva crnogorskom varijantom policentričnog srpskohrvatskog jezika, a već na strani 6 za srpskohrvatski jezik veli da je bivši. U nesporazumu sa samom sobom prije nego je čestito i počela knjigu autorica tako čitaoca stavlja pred nedoumicu. Ako je srpskohrvatski bivši jezik, onda se o njegovoj policentričnosti može govoriti samo u perfektu, što autorica ove knjige ignoriše uporno ponavljajući ono što je čula od Snježane Kordić pa joj se krivo nasadilo.

Ako je, dakle, srpskohrvatski bivši jezik kako tvrdi i Glušica, a danas i sav slavistički svijet, onda on pripada istoriji, a ne savremenom jezičkom stanju. Stoga je ideja da je crnogorski jezik varijanta policentričnog srpskohrvatskog jezika koji je bivši – kristalno čist nonsens. No ako je srpskohrvatski bivši jezik pa se priča o policentričnosti ne može primijeniti na njega, postavlja se pitanje kako se zove taj policentrični jezik o kojem Glušica naširoko piše!? Ima li nekih nedoumica u tome pogledu, za objašnjenje može pitati Ivana Klajna, koji je rado prihvatio teoriju policentričnosti, ali sa znatno jasnijom vizijom što ona treba da znači.

Nije, dakle, sporno to da je neki bivši jezik BIO policentričan, besmislica je da neki bivši jezik DANAS može biti policentričan, makar za nekog ko možda i naivno vjeruje u tradicionalnu hronologiju, ono da juče ide prije danas, a śutra poslije te da ono što je bivše danas nije aktuelno! Da Glušica s hronologijom ima izvjesnih problema, potvrđuje i podatak iz njene biografije, objavljen u knjizi da „uređuje časopis za nauku o jeziku i književnosti Riječ“, budući da niko poodavno već nije ni čuo ni vidio nijedan novi broj tog ugaslog časopisa.

Kad knjigu započnete memoarskim tonom „Prošlo je deset godina od kada je Ministarstvo prosvjete i nauke proglasilo prvi službeni Pravopis crnogorskoga jezika...“, a memorija vam je sklona konfabulacijama, što je u ovoj knjizi posvjedočeno brojnim primjerima, nije ni čudo da vam se uz oslonac na takvo pamćenje i neki osnovni pojmovi, kakvi su bivši jezik ili policentrični jezik, pobrkaju. Tu onda više ne pomaže ni internet ni skripte ni Snježana Kordić kao primarni izvori informacija za ovu knjigu jer, kako je to lijepo zapisao Valtazar Bogišić – što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi!

Kad se zanemari tanki sloj teorijskoga naklapanja o standardizaciji i restandardizaciji, skrpljen površno i da zaśeni prostotu, knjiga Rajke Glušice mogla bi se preimenovati u naziv kultnoga ostvarenja Slobodana Šijana – „Kako sam sistematski uništen(a) od idiota“. Riječ je zapravo o otutašnoj jeremijadi kako je nekoć uticajna prorektorica, šefica ovog odsjeka i onog studijskog programa, zamjenica predśednika Savjeta za standardizaciju crnogorskoga jezika, članica Naučnog društva za negovanje i proučavanje srpskog jezika, autorka i recenzentkinja udžbenika, redovna profesorica bez objavljene knjige iz domena nauke (liše doktorata)... iz njene perspektive nepravedno i ničim izazvano izgubila svu moć i sve privilegije i postala tek obična profesorica univerziteta, doduše s viškom stambenoga prostora polučenog zahvaljujući toj ustanovi i onim negdašnjim privilegijama.

Kako izgleda Glušičino interpretiranje prošlosti, neka pokaže primjer koji se nalazi već u predgovoru na 6. strani knjige:

„Nije bilo niti jednog naučnog skupa, okruglog stola ili rasprave sa temama vezanim za novouvedenu jezičku normu u organizaciji institucija odgovornih za jezičku politiku i implementaciju norme, a to su Ministarstvo prosvjete i Institut/Fakultet za crnogorski jezik i književnost.“ Hoće memorija da selektuje informacije i nije to nikakva sramota, no problemi nastaju kad svoj zaborav, namjerni ili nenamjerni, namećete kao meritum istine. Tako je i Rajka Glušica na strani 6 zaboravila da je Institut za crnogorski jezik i književnost samo nekoliko mjeseci nakon osnivanja organizovao 20. februara 2011. godine okrugli sto „Crnogorski jezik u javnoj upotrebi“, a valjda ovakav naziv skupa objašnjava o čemu je na tome skupu bilo riječi i demantuje stav iz predgovora knjige.

Skup je Glušica u predgovoru zaboravila, ali zbornik sa skupa koji je objavljen iste godine izgleda da nije jer ga kad joj treba za dokazivanje njenih ciljeva citira u ovoj knjizi. Da je skupa koji je okupio široki auditorijum, od profesora univerziteta, predstavnika ustanova, pisaca, novinara i sl. ipak bilo, Glušica bi se mogla podśetiti samo da je provjerila svoju tanušnu bibliografiju, budući da je sa svojim istomišljenicima na samo 2 dana od održavanja skupa u dnevnome listu Vijesti pokrenula žestoku kampanju s ciljem difamacije organizatora skupa i izvrgavanja ruglu rezultata jezičke politike i standardizacije. Glušica se, dakle, nije pojavila na skupu, ali je sa svojim sljedbenicima objavila desetak tekstova o njemu, da bi evo 9 godina kasnije tvrdila da „niti jednog naučnog skupa, okruglog stola ili rasprave“ o crnogorskom jezičkom standardu nije bilo!? Kako bi ipak osvježila pamćenje, preporučujem joj da pregleda citirani zbornik i podśeti se svojih tekstova, budući da su organizatori skupa i urednici zbornika sve medijske napade na skup objavili u dodatku zbornika, čisto da se nakon nekog vremena ne bi desilo da neko zaboravi na skup ili njegove organizatore optuži da su nešto skrili.

Da se skupa makar i kroz maglu śeća, potvrđuje i to što je na osnovu jedne od diskusija s toga skupa izvela jednu od nosećih teorija svoje knjige – da nacionalisti s Instituta/Fakulteta za crnogorski jezik i književnost pozivaju na ukidanje Studijskoga programa za crnogorski jezik i književnost. No na tome skupu takav prijedlog jednoga od učesnika niko s Instituta nije podržao ili afirmisao. Naprotiv, kao jedan od organizatora skupa u polemici s Balšom Brkovićem od tog sam se prijedloga i sâm ogradio. Da to nije zvanični stav ustanove, potvrđuje i objavljeni zbornik u kojem takvoga zahtjeva nema u objavljenom referatu spomenutog učesnika skupa, već se može pročitati u novinskome izvještaju Pobjede, odakle ga Glušica i preuzima na strani 53 uz tvrdnju da se taj zahtjev „ponavlja skoro u svim njihovim istupima“. Kad Rajka Glušica ostavi prostor za nagađanje ovim „skoro u svim“, to u prijevodu na jezik činjenica zapravo znači – ni u jednom. No to Glušici ne smeta da slobodno interpretira prošlost i proizvoljno dijeli etikete.

Od početka do kraja knjige, ipak, ona je promijenila svoju tvrdnju, pa se skupa priśetila u jednoj fusnoti na strani 48–49, kao i pri kraju knjige, koristeći ga da se još jednom prikaže kao žrtva mrskih nacionalista. Tako informacijom o skupu sa strane 48 i 240 Glušica direktno oponira sebi sa strane 6 đe tvrdi da nijedan skup nije održan, nudeći nam dokaze da dvije različite Rajke Glušice djeluju ne samo u dijahroniji (što ćemo kasnije pokazati), nego i u sinhroniji.

Da joj je selektivno priśećanje omiljena naučna metoda, pokazuje i to što je dobar dio knjige posvetila polemici sa stavovima autora koji evo već 13 godina na njene bljuvotine ne može odgovoriti.

Riječ je o utemeljivaču montenegristike Vojislavu P. Nikčeviću, koji na jezičku politiku u Crnoj Gori nikad nije dobio priliku da utiče, ali je imao znanja i hrabrosti da o crnogorskome jeziku piše dok se Glušica kao član Naučnog društva za negovanje i proučavanje srpskog jezika bavila „negovanjem“ srpskog. Iako do pred sami referendum sintagmu „crnogorski jezik“ nikad nije prevalila preko usta promovišući u to vrijeme tezu o crnogorskom književnojezičkom izrazu srpskoga jezika, upravo joj je naivna Nikčevićeva reklama prokrčila put da se legitimiše kao lingvistkinja kojoj je makar i krijućke crnogorski jezik blizak, što ju je nakon Nikčevićeve smrti preporučilo za najvažnije poslove vezane za standardizaciju crnogorskoga jezika. Koliko se od nje očekivalo pokazuje i to što je 2008. godine imenovana za zamjenicu predśednika Savjeta za standardizaciju crnogorskoga jezika, dok je mjesto predśednika po nekoj vrsti automatizma pripalo predśedniku Matice crnogorske Branku Banjeviću.

Zaboravna kakvom ju je Savaot dao, od početka do kraja rada toga Savjeta, Glušica je zaboravila i rokove koji su postavljeni za izradu Pravopisa i Gramatike, potom su joj izvjetrila i Pravopisna načela koja je potpisala, da bi nedugo potom, kad je Ekspertska komisija materijale koje je Glušica pripremila s nekolicinom saradnika odbacila kao diletantizam, zaboravila i sve ostalo u što se koji mjesec ranije klela, pa je preko dnevnika Vijesti pokrenula kampanju protiv crnogorskoga jezika na kakvoj bi joj pozavidio svaki čestiti pripadnik pokreta Dveri. Sudbonosni, epifanijski susret sa knjigom Snježane Kordić, Rajki Glušici je povratio poljuljano samopouzdanje i usmjerio je na novi put, pa umjesto da kao nekad samo ignoriše postojanje crnogorskoga jezika, što je i po nju i po taj jezik bila najbolja opcija, danas crnogorski jezik smatra – anahronim i društveno opasnim nacionalizmom.