23 °

max 33 ° / min 22 °

Subota

15.08.

33° / 22°

Nedjelja

16.08.

32° / 23°

Ponedjeljak

17.08.

33° / 22°

Utorak

18.08.

34° / 22°

Srijeda

19.08.

32° / 22°

Četvrtak

20.08.

31° / 22°

Petak

21.08.

33° / 21°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Knjiga Crnogorski jezik i nacionalizam: Ogledni primjer kulture pljuvanja II dio

Kultura

Comments 8

Autor: Antena M

  • Viber

Knjiga Crnogorski jezik i nacionalizam: Ogledni primjer kulture pljuvanja II dio

Za Antenu M piše: Milorad Nikčević

Jedno od polazišta knjige Rajke Glušice ovako je formulirano: „Centralni mit crnogorskih jezičkih nacionalista jeste da nacija i država ne postoje bez posebnog jezika.“ Glušica potom iznosi stanovišta kojima tu tezu označava kao produkt nacionalizma te, da bi ilustrovala da je u pravu, navodi citate iz tekstova Vojislava P. Nikčevića i Adnan Čirgića. Vrijedi ovđe ponoviti Čirgićev citat koji Glušica proglašava jezičkim nacionalizmom: „Bezmalo svi evropski jezici i apsolutno svi jezici na Balkanu čine jedan od najznačajnijih činilaca nacionalnoga i(li) državnoga identiteta.

To je postalo jasno još u XIX vijeku, a u novije doba razvojem sociolingvistike kao posebne grane, to je aksiom.“ Što je nacionalističko u ovoj konstataciji činjeničnoga stanja ni pored najbolje volje nijesmo mogli dokučiti. Glušica komentira ovaj Čirgićev stav kao anahron i nenaučan tvrdeći da suvremena sociolingvistika preko teorije policentričnoga standardnog jezika negira Čirgićev stav. Kao primjere policentričnoga standardnog jezika ona navodi žive jezike, poput engleskoga, španskoga, francuskoga, njemačkoga, ali i jedan „mrtvi“ jezik, srpskohrvatski. O srpskohrvatskome jeziku, njegovoj policentričnosti i značaju jezika za državu Glušica je sasvim drugačije pisala u jednome svom radu objavljenom 2009. godine u zborniku Jezični varijeteti i nacionalni identiteti (Disput, Zagreb, 2009) u kojem je zapisala: „Nacionalni varijeteti i književnojezički izrazi jednog policentričnog standardnog jezika preobraćeni su u zasebne nacionalne standardne jezike u novonastalim državama. U njima jezik postaje činilac državne izgradnje i važan simbol nacionalnog identiteta.

Srpskohrvatski je primjer jezika koji je nastao i nestao sa državom. (...) Sociolingvistički i politički bilo bi prirodno da crnogorska država ima crnogorsko ime svog jezika (...) Jezik ide sa državom, dijeli ime sa njom, pri čemu mu snagu i afirmaciju daje stabilna i jaka država.“ (str. 144) Kao što vidimo, 2009. godine Glušica je zastupala stav da je srpskohrvatski jezik nastao i nestao s državom, da je dakle riječ o političkoj konstrukciji koja pripada prošlosti, potom da je jezik „činilac državne izgradnje i važan simbol nacionalnog identiteta“ tvrdeći da iza takvoga shvatanja stoji sociolingvistika. Danas Glušica gotovo identičan iskaz Adnana Čirgića proglašava nacionalističkim, iznahodeći da je riječ o nenaučnom shvatanju demantiranom od savremene sociolingvistike.

Kojoj Rajki Glušici vjerovati, pitanje je sad. Onoj iz 2009. ili ovoj iz 2020. jer jedna s drugom u fundamentalnome su nesporazumu. Ona Rajka Glušica iz 2009. po kriterijima ove današnje promovirala je „jezički nacionalizam“, no ako je već to tako, onda ostaje nejasno zašto ova nova Glušica nije bila naučno poštena pa i sebe pribrojala jatu proskribovanih nacionalista!

Za ovu priliku prokomentiraću još jednu njenu tezu, u okviru koje me i izravno spominje. Kao dokaz „jezičkoga nacionalizma“ Glušica navodi „veličanje utemeljivača, saboraca i podržavalaca“, pri čemu je u centru njene kritike djelatnost Instituta/Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, kao ustanove nabijeđene da je nosilac „jezičkoga nacionalizma“, kojoj osporava naučnu utemeljenost i pripisuje joj navodnu privilegiranost, osobito finansijsku, u društvu. Kad se zna da je godišnji budžet FCJK za trećinu manji od, recimo, budžeta Crnogorske akademije nauka i umjetnosti za besmisleni projekat „Crna Gora u XXI stoljeću – u eri kompetitivnosti“, onda neka bude time dovoljno rečeno o tačnosti Glušičinih komentara na račun finansijskih privilegija.

Koliko je ICJK/FCJK brvno u oku njenu, pokazuju i njena nastojanja da spriječi osnivanje te ustanove, ali i sadistički ispadi prema kolegama s Univerziteta Crne Gore koji sarađuju s Institutom/Fakultetom. Primjerice, kad je u regularnoj proceduru Fakultet licenciran, a njegov program akreditiran, Glušica se ustremila na dvoje kolega s Filozofskoga fakulteta koji su bili članovi Komisije za akreditaciju, javno im prijeteći, a potom dijeleći letak s imenima članova te komisije svim upošljenima na Filozofskom fakultetu s ciljem kompromitacije „nelojalnih“ kolega.

No, vratimo se njenoj tezi o ispoljavanju „jezičkog nacionalizma“ preko „veličanja utemeljivača, saboraca i podržavalaca“. Evo što o tome Glušica kaže: „Postoji već čitava biblioteka radova i knjiga u kojima se veličaju pregnuća i uspjesi utemeljivača montenegristike Vojislava P. Nikčevića, njegovog brata Milorada, Radoslava Rotkovića i drugih prvoboraca u borbi za crnogorski jezik, ali i njihovih nasljednika.

Preštampavaju se njihova djela, broj knjiga se vrtoglavo umnožava, a svaka se kvalifikuje kao kapitalna, prave se promocije, prikazuju knjige uz obavezne apoteoze i glorifikaciju autora, a sve sa ciljem da svoje naukovanje predstave kao temelj opstanka države, nacije i jezika i opravdaju ogromna novčana sredstva u njih uložena.“ Kako vidimo, Glušica prezire knjige. Zato je valjda u cijeloj akademskoj karijeri napisala onu jednu jedinu, odnosno doktorat. Kulturu śećanja koju FCJK kao rijetko koja ustanova u Crnoj Gori postojano baštini, ukazujući na vrijedni doprinos prethodnih generacija montenegrista, uz kritičko prevrednovanje njihova djela, Glušica vidi kao bolesni, nacionalistički poriv. Njoj je od kulture śećanja, kako se vidi, bliža kultura pljuvanja i po živima i po mrtvima. Nakitila je Glušica u svojoj biografiji tušta i tma šetnji po svijetu i sličnih besposlica, ali je čak i u toj biografiji knjige zaobilaze.

A đe se s njima mogla sresti, nastojala je da ih zatre. Zatrla je tako i časopis Riječ koji je imao izvjesnu tradiciju prije nego je ona došla na mjesto glavnoga i odgovornog urednika, da bi nedugo potom taj časopis postao ugasnik. Decenijama je obnašala funkcije prorektora Univerziteta, prodekana fakulteta, rukovodioca odsjeka i studijskih programa, šefa Instituta za neimenovani jezik i književnost... i za sve te silne decenije, izuzev nekoliko zbornika radova s bogato budžetiranih skupova „Njegoševi dani“, iza nje ne ostadoše knjige. Stoga joj djelatnost FCJK mora biti trn u oku jer je ta ustanova za 10 godina postojanja objavila 167 knjiga i dvadesetak brojeva renomiranog naučnog časopisa Lingua Montenegrina indeksiranog u prestižnoj svjetskoj bazi Web of Science, a među autorima koji su objavljivali u izdanjima FCJK su sve sami crnogorski jezički nacionalisti, poput Dejvida Kristala, Terija Igltona, Žana Rusea, Antoana Kompanjona, P. A. Lavrova, Milivoja Solara, Radoslava Katičića, Josipa Silića, Danijela Evereta, Marka Grinberga, Endrua Baruha Vahtela, Emila Tokaža, Tomislava Longinovića, Božidara Jezernika, Stjepana Damjanovića, Roberta Grinberga, Marka Jesenšeka...

Kakav prijezir gaji prema knjigama, pritom demonstrirajući da je temeljni izvor njenih frustracija uskraćenost za privilegije i priznanja, Glušica je pokazala tvrdnjom da je Adnan Čirgić za svoj nacionalizam „nagrađan“ Trinaestojulskom nagradom za knjigu „o crnogorskim tužbalicama“, „iako nije književni istoričar, niti folklorist“. Tako upravo izgledaju sve Glušičine neistine i poluistine kojima je krcata ova knjiga. Čirgić je, naime, 2018. godine nagrađen za dvije monografije – Dijalektologiju crnogorskoga jezika koja je iz najuže njegove naučne oblasti, dijalektologije, i Crnogorsku usmenu tužbalicu, knjigu interdisciplinarnoga karaktera.

Da je do Glušice, nagrađivale bi se titule i zvanja, onako kako je ona navikla, a ne knjige. Ovako, nagrađene su dvije izvanredne knjige, a o kakvim je izdanjima riječ svjedoči i to da će uskoro kod prestižnoga američkog izdavača Lexington Books specijaliziranog za naučnu literaturu, izaći engleski prijevod Dijalektologije crnogorskoga jezika. Kakav status ima u slavistici danas Adnan Čirgić, po riječima Rajke Glušice „početnik u nauci“ i diletant, pokazuje i to da je jedan od autora Enciklopedije slovenskih jezika i lingvistika, koju je pod uredništvom američkoga slaviste akademika Marka Grinberga izradio tim međunarodnih stručnjaka iz oblasti slavistike. Kako gaji postojano gađenje prema knjigama, što potvrđuje i činjenica da je svu teorijsku elaboraciju u svojoj knjizi oslonila na jedan jedini naslov, knjigu Snježane Kordić, Glušici je zalud išta više objašnjavati. Crnogorskoj javnosti, ipak, dugovali smo ovaj osvrt na njene opačine, one pisane, a djelimično i one iza kulisa.

Nadojena zavišću i otvorenom mržnjom prema FCJK i osobito Adnanu Čirgiću, naučno jalova, Glušici nije preostalo ništa drugo do da manirom policijskih dostava opanjkava tu ustanovu i njene stručnjake. Zbirni rezultat tih pljuvačina objavljen je pod naslovom Crnogorski jezik i nacionalizam kod poznatoga izdavača koji je ovim izdanjem trajno devalvirao svoj ugled.

Komentari (8)

POŠALJI KOMENTAR

Bojana

Niko nije vise ocerupao drzavu Crnu Goru od Rajke Glusice a da joj je vise zla nanio svojim neznanjem.

Kanibal Lektor

Glušica o lingvistici (crnogorskoj i opštoj) pokazuje neznanje koje ne bi smjeli pokazivati ni njeni studenti. Vidi se to iz ovih tekstova, a i iz svakog njenog istupa. Još 3-4 godine, pa dako ode u penziju, da makar ne truje više omladinu u učionici.

Anatomija

Napisala žena "naučnu" knjigu punu laži i podmetanja, svaka čast što je ovako raskrinkavate!